Advokatura tipa »uradi sam«

Među američkim advokatima odavno je poznata izreka: „Okrivljeni koji sam sebe zastupa pred sudom ima budalu za klijenta.“ Ipak, to nije spriječilo Haški tribunal da 1994. godine donese svoj Pravilnik u kojem su izostala jasna pravila kojima bi se izbjegli cirkusi koje je tamo ustoličio najprije Slobodan Milošević, a potom i Vojislav Šešelj – a sva je prilika da ćemo reprizu imati i u slučaju Radovana Karadžića – koji su se pozvali na neprikosnoveno pravo da se brane sami i sudnicu pretvorili u svoju političku govornicu i cirkus nedostojan bilo kojeg suda.

Taj sud Milošević nije priznavao, kao što ga niti Šešelj kojem je suđenje u toku, ne priznaje, iako su obojica još 1999. godine tvrdili da je tadašnja SR Jugoslavija (čija je Srbija, nakon propasti državne zajednice SCG, pravna sljednica) neopravdano nepriznata članica Ujedinjenih nacija. Kako god bilo, Haški tribunal je priznat kao nacionalni sud u svim državama nasljednicama bivše SFRJ, a tu je činjenicu dodatno – za nevjernike – potkrijepio trojni (Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović) potpis na Dejtonski sporazum 1995. godine, kojim su ratne godine bar u te tri države napokon okončane.

Nepriznavanje suda stoga biva tek emotivni stav nekoga tko se pred sudom našao optužen. U ovim slučajevima, riječ je o najtežim optužbama koje uopće postoje u međunarodnom i nacionalnim zakonodavstvima, što je bitno za daljnji tok priče.

DOMAĆI SUD: Slobodan Milošević tvrdio je pred Haškim tribunalom da taj sud ne priznaje, već mu može suditi samo nadležni sud u Srbiji – ako je za bilo što kriv. Isto to smo čuli i od Vojislava Šešelja, kao i od nedavno isporučenog Radovana Karadžića. Posljednji se čak uzdao u „izlaznu strategiju“ Haškog tribunala, po kojoj bi do kraja iduće godine trebala biti okončana sva prvostepena suđenja u tom sudu, pa bi on – eto, da su ga nadležni još malo pričuvali u liku dr Dragana Davida Dabića – pred domaćim sudom odgovorio na sve optužbe. Pritom, on (bar po tvrdnjama nadležnih) nije državljanin Srbije, pa bi mu domaći sud bio onaj u Bosni i Hercegovini i pitanje je ne bi li možda u tom nevjerojatnom slučaju čak snivao Hag umjesto Sarajeva.

Da su nekim slučajem Milošević onomad i Šešelj danas dospjeli pred domaći sud, ne bi im pomoglo niti (ne)priznavanje suda, niti štrajkovi glađu. Naš je, naime, Zakon o krivičnom postupku (kao i istovrsni zakoni ostalih nasljednica bivše SFRJ) jasan: morali bi ili sami angažirati advokata, ili bi im sud advokata imenovao po službenoj dužnosti. Zakon kaže da u slučajevima kad je okrivljeni nijem, gluh ili nesposoban da se sam uspješno brani, ili – što je važnije za ovu stvar – ako se postupak vodi zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora preko deset godina ili teža kazna, on mora imati branioca već prilikom prvog saslušanja, uz dodatak da svatko kome je određen pritvor mora imati branioca. Ako u tim slučajevima obavezne obrane okrivljeni sam ne angažira branioca, predsjednik suda će mu ga postaviti po službenoj dužnosti „za dalji tok krivičnog postupka do pravnosnažnosti presude, a ako je izrečena kazna zatvora od četrdeset godina – i za postupak po vanrednim pravnim lekovima“.

Isto se događa ako u toku postupka, što nije rijedak slučaj, okrivljeni otkaže punomoć svom dotadašnjem izabranom advokatu: ako ne uzme drugog, predsjednik suda pred kojim se vodi postupak postavit će mu advokata po službenoj dužnosti, po redoslijedu koji vodi nadležna advokatska komora.

Inače, u vrijeme postojanja bivše SFRJ, krajem osamdesetih godina u Hrvatskoj, u krivičnom postupku protiv ustaškog ministra policije Andrije Artukovića, tadašnji zagrebački okružni sud otišao je još korak dalje. Naime, predsjednik sudskog vijeća Milko Gajski je, usprkos izabranim advokatima (Srđa Popović, Silvije Degen i Željko Olujić) odmah postavio i advokate po službenoj dužnosti, za svaki slučaj, sve ne bi li preduprijedio da taj dokazani i osuđeni ustaški zločinac u nekom trenutku otkaže izabranim braniocima, pa da proces mora stati na neko duže vrijeme, dok se novi branioci ne upoznaju s predmetom; i taj je spis, kao i današnji haški, brojao na hiljade stranica. Ta je odluka onomad izazvala stručne i laičke rasprave, protivljenje izabranih advokata na činjenicu da je sudsko vijeće i te advokate tretiralo kao dio postupka (što je bila i jedina i ključna zamjerka), ali nitko nije našao prave argumente da pojavu „rezervnih advokata“ ospori „u duhu zakona“, u kojem nije bila predviđena takva mogućnost, ali nije bila niti zabranjena.

Jedino na što bi, u slučaju da je Haški tribunal prepustio postupke domaćim sudovima, Milošević (da mu postupak nije obustavljen uslijed više sile, smrti, čime je umro nevin taman koliko i ranije počivši sudrug mu Tuđman) mogao računati, kao i Šešelj i Karadžić danas, bila bi manja zaprijećena kazna: maksimum koji se za ratne zločine u sve tri države može izreći je 20 zatvorskih godina, jer se niti za ratne zločine ne može izreći kazna veća od one koja je važila u vrijeme kad su zločini za koje su optuženi počinjeni.

HAŠKA PRAKSA: Haški sud, čiji su osnivači prilično zanemarili kontinentalno pravo koje funkcionira u ovom dijelu Evrope, umjesto da svoja rješenja bazira na već uhodanima u svijetu u kojem su živjeli Milošević, Šešelj i ostali, svoje je odredbe o obaveznoj obrani potpuno razvodnio i tako doveo do ovoga što imamo sada. Pravila tog suda samo kratko kažu da se optuženi ima pravo braniti sam ili izabrati svog advokata, a potom se bave situacijama u kojima će sud to i odobriti: kako ispitati imovno stanje optuženoga, kolike su tarife koje će dobijati advokati, tko i kako o tome odlučuje i po kojim obrascima…

Ako se tek letimično zaviri u sudsku praksu Haškog tribunala, naći će se potpuni kaos. U jednoj od odluka tog suda, u raspravi o nametnutim braniteljima Slobodanu Miloševiću, izričito se poziva na američke standarde. Tu se kaže da u „sistemima anglosaksonskog prava optuženi ima pravo da sam vodi svoju obranu, a mogućnost zadiranja u to njegovo pravo je ograničena…“, ali i da je Vrhovni sud SAD“… zaključio da se okrivljenom koji se namerno neprimjereno ponaša i opstruira rad može uskratiti pravo na samozastupanje. Sud može imenovati branioca u pripravnosti na početku suđenja čak ako se optuženi i protivi tome, kako bi pomogao optuženom i bio na raspolaganju da ga zastupa u slučaju da je neophodno prekinuti samozastupanje…“.

Kad je Milošević 2004. godine protestirao zbog postavljanja advokata po službenoj dužnosti, na noge je skočila Advokatska komora Beograda apelirajući na kolege širom svijeta „da ne prihvate nedostojnu funkciju nametnutog branioca, protiv volje optuženog, poštujući etiku svoje profesije i odredbe Statuta Tribunala“. O kakvom „pravu na odbranu“ se tu radi, pitao je odmah potom advokat Srđa Popović, navodeći da „odugovlačenje i sabotiranje postupka – nije odbrana“, kao i da naš domaći zakon kaže da će okrivljenom koji se, iz bilo koga razloga, pokaže nesposobnim da se sam brani sud postaviti („nametnuti“ kako to zove patriotska javnost) branioca po službenoj dužnosti, pri čemu nikakva suglasnost okrivljenog za to nije potrebna. „Taj branilac nije ‘nametnut’, ni po našem zakonu, niti po Statutu Tribunala, jer okrivljeni uvek može ‘umesto postavljenog branioca sam uzeti drugog branioca’. To može i Milošević. Navodno ‘nametnuti’ branilac vršiće svoju dužnost jedino ako Milošević odluči da ne imenuje branioca po svom izboru. To je njegova odluka. Jedino što okrivljeni koji je nesposoban da se brani, poput Miloševića, ne može da učini, to je da ostane bez branioca. Obavezna odbrana nije uspostavljena samo kao pravo okrivljenog, kao njegova privatna stvar, već u javnom interesu, to jest u poštovanju načela kontradiktornosti postupka, koje je opet uspostavljeno u interesu pravde. Osnovanost optužnice mora biti do kraja i stručno ispitana, pa ako okrivljeni odbija ili nije sposoban (što je jedno isto) da to učini, onda mu se, u javnom interesu, mora postaviti branilac. Pošto za Miloševića optužnica čak i ne postoji, budući da je ‘lažna’, jasno da je da nju, u interesu postupka, u interesu pravde, i u interesu javnosti, mora da kritički ispita neko drugi, a to može biti jedino – branilac po službenoj dužnosti (ili branilac koga imenuje sam Milošević). Nije pravo Miloševića, niti bilo kog okrivljenog da postupak, na sopstvenu štetu, ali i na štetu javnog interesa, liši elementa kontradiktornosti“, pisao je tad advokat Srđa Popović („Danas“, lični stav, 27. oktobar 2004).

Advokat Popović navodi još jednu odredbu: da, po našem zakonu o krivičnom postupku, okrivljeni koji vrijeđa i učesnike u postupku i dostojanstvo suda, što je Milošević (kao i potom Šešelj) neprestano činio na najgrublji mogući način, može biti udaljen iz sudnice za određeno vrijeme, pa i za cijeli dokazni postupak, pa se čak i cijela glavna rasprava može dovršiti bez prisustva okrivljenog, a protiv takvog rješenja raspravnog vijeća žalba nije dozvoljena. „Glavna profesionalna zamerka koja se Tribunalu može učiniti je što to nije odavno učinio“, napominje advokat Popović u svom ličnom stavu objavljenom 2004. godine.

Od tada do danas ništa se nije promijenilo, osim što je i sam Haški tribunal „vrludao“ u svojim odlukama: u slučaju Vidoja Blagojevića, osuđenog za ratne zločine u Srebrenici, nije htio prihvatiti niti zahtjev za promjenu advokata; u drugim slučajevima, poput optuženog Esada Landže, prihvaćao je višestruke izmjene u advokatskom timu, pa je čak srbijanskog advokata Branislava Tapuškovića u tom slučaju naslijeđivao hrvatski advokat Željko Olujić… Sve to govori i da je praksa Haškog tribunala prilično kaotična u toj stvari i da stoga nije čudno što je Miloševićeva dostignuća uspio „nadograditi“ Vojislav Šešelj svojim dijetalnim programima, štrajkom glađu i političkim testamentima.

KARADŽIĆEV NAUM: Ostaje da vidimo što će Radovan Karadžić novoga smisliti. U svemu tome, valjalo bi voditi računa o još nekim činjenicama.

Prvoj, da je usprkos odbijanju advokata Haški tribunal odobrio plaćenu pomoć svoj sili pravnih savjetnika i Miloševiću i Šešelju: oni skupljaju papire i prepadaju svjedoke, a ova dvojica rade cirkus od suda i za sve to dobijaju fine novce.

Drugoj, ako je Haški sud Miloševiću i Šešelju, obojici pravnicima po bazičnom – ne i praktičnom, a kamoli sudskom (ako ne računamo Šešeljeve „uzničke dane“) obrazovanju, dopustio da brane sami sebe, pitanje je kako će to pravdati u slučaju Radovana Karadžića, koji kao medicinar „tihuje“. U pravilima Haškog tribunala, naime – kao i u našem zakonodavstvu – postoji niz pravila za branioce: da mogu zastupati pred domaćim sudovima zahvaljujući završenim školama i obrazovanju, posebnim ispitima, članstvu u odgovarajućim cehovskim ustanovama…

Ako i s Karadžićem bude isto kao i s Miloševićem i Šešeljem, ako se bude sam i bez stručne pomoći branio, u haška pravila bi morala biti uvedena norma da svatko optužen pred tim sudom može od sebe kao stranke u postupku praviti budalu.