

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Šta je dostojnost i koja se profesija, deo društva ili političkog okruženja može njome pohvaliti
Bivša ministarka pravde Snežana Malović kod subotičkih advokata nije dobila zeleno svjetlo da se upiše u Imenik advokata; nedostojna je, rekla je većina prisutnih advokata, ali ostaje da se vidi i obrazloženje, pa potom da se izjasni Advokatska komora Vojvodine.
Donedavna sudija najvišeg suda u zemlji i bivša predsjednica Visokog savjeta sudstva Nata Mesarović također, iako je molbu za upis u redove beogradskih advokata podnijela još polovinom januara ove godine, zasad je „na ledu“; njena dostojnost bi se trebala provjeriti kod specijalnog i ostalih tužilaca, s obzirom na to da je Republičko tužilaštvo ukinulo odluku Miljka Radisavljevića da krivičnoj prijavi kolega za zloupotrebe službenog položaja pri (re)izboru sudija iz 2009. godine protiv nje i ministarske Malović nema mjesta. Na stranu to što ona ima potvrde da se protiv nje ne vodi nikakav krivični postupak: mora svejedno da se provjeri, nadamo se samo ne na način sumnjivih rekla-kazala BIA-provjera, kako je to radila bivša ministarka.


Kao da su advokati i njihove komore, probuđeni minulim protestom protiv nakaradnih propisa o notarskim nadležnostima, odlučili da se pozabave i davno „uginulim“ Zakonom o lustraciji; taj, pak, nikad nije ič važio, te da prve, a valjda i jedine lustrirane budu dvije žene s pravosudnog Olimpa.
Centralno pitanje u ovoj priči jest: što je dostojnost i koja se profesija, dio društva ili političkog okruženja može njome pohvaliti?
Centralni odgovor je: dostojnosti u društvu nema.
Advokati danas preispituju slučajeve Malović/Mesarović, kao da su one iste. Jesu odigrale važne role u tzv. reformama, u kojima su vrijeđale i advokate kao profesiju. Na primjer, posebno se preispitivalo to što je nekom od sudija bračni drug advokat, ali ne i ako je – kao Malovićevoj – pripadnik MUP-a. Saznali smo i za skandalozne BIA-argumente u procesu (ne)reizbora, jednako kao što smo čuli i posve skandalozni način rješenja problema – odluku Ustavnog suda Srbije, nakon što se promijenila vlast, naime, o vraćanju sudija i tužilaca na funkcije. Kao da ništa nije bilo.
Nisu iste aplikantice za advokate: iza Nate Mesarović stoji dugogodišnja uspješna (i dostojna) sudijska karijera, iza Snežane Malović je biografija nimalo pravna, bila je pravno–politički aparatčik, takva je i danas. Dokaz? Najprije nije bila stranački obavezana, onda se pojavila kao poslanica DS-a, potom ih je nebuloznim pismom optužila da su kriminalci – bez objašnjenja što je među njima radila – i otišla u novokomponiranu NDS karijeru, u kojoj je i danas, u parlamentu.


Nasuprot njih dvije, imamo još mnogih onih koje u advokaturi nisu dosad pitali ama baš ništa o tzv. dostojnosti: koja su pitanja postavljana kad je, npr. Rade Bulatović, nekadašnji direktor BIA, bio priman u Advokatsku komoru, a razne su ga afere pratile, među važnijima i ona optužnica za atentat na premijera Zorana Đinđića, od čega se odustalo zajedno sa Vojislavom Šešeljem i još nekima? Da li je netko tada propitivao dostojnost? Nije, kao što nije dostojnost propitao niti u odnosu na neke viđenije članove upravnih i inih odbora istih komora – a zašto bi advokati, uostalom, bili drugačiji i bolji od ostalih segmenata društva u Srbiji, sudija i tužilaca, liječnika, novinara, profesora i nastavnika…? Ili se netko pitao zašto su baš advokati s ovom novom vlašću isplivali za nove BIA-šefove i zašto se baš njima namjenjuje (navodno) nova tužilačka ili neka slična karijera?
Ima advokata koji ovih dana govore da su protiv toga da dame s pravosudnog Olimpa uđu u njihove redove. Međutim, većina onih s kojima smo razgovarali, ipak, je – za. Upravo je tu poanta cijele priče: većina privatno anketiranih prisjetit će se toga da je advokatura, u stvari, desetljećima „kanta za smeće“ za sve koji su „zabrljali“, koji su „izvisili“ od aktualne vlasti, koji su bili nezadovoljni. Sve je njih u svoje redove primala i elita, koja neupitno i danas među advokatima postoji. Sjetimo se da je svojevremeno, na primjer, Vojvođanska komora primila među svoje i Vladimira Šeksa, tog Mefista hrvatskog pravnog poretka i opravdanja ratnih zločina, nakon što su ga odbili i Zagreb i Beograd…
Pisao je pred neku godinu advokat Dragoljub Todorović o toj navodnoj dostojnosti kao o prilagođenoj društveno-političkoj podobnosti, omraženoj (s pravom) u međuvremenu. Aktualan je danas, kao nikad dosad.
Mislimo o tome, pa makar nam dvojac Malović/Mesarović mutio misli i emocije.
I u pamet se, advokati. I građani.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve