Minimalne nade vezane za novi pasoš su da ćemo ga menjati samo kada mu istekne rok važenja ili kada se prepuni vizama, i da će se u trenutku menjanja zemlja u kojoj živimo još zvati onako kako na njegovoj naslovnoj strani piše
Stanovnik Srbije je u poslednjih petnaestak godina na graničnom prelazu morao osećati neku vrstu nelagodnosti. Istorija se na ovim prostorima u poslednjih nekoliko decenija silno ubrzala, pa pasoš nikako nije stizao da isprati realnu situaciju na terenu. Na tom dokumentu je uglavnom pisalo ime države koja je već prestala da postoji. Pasoš SFRJ važio je sve do kraja 2001. godine, iako je njena smrt ozvaničena 27. aprila 1992, formiranjem Savezne Republike Jugoslavije. U drugoj polovini devedesetih izdavala se skraćena verzija SFRJ pasoša sa 28 strana, dok je original imao četrdeset, valjda se računalo da neće biti ni vremena ni mogućnosti da se napuni vizama i pečatima dok se novi ne odštampa.
U udaljenim krajevima, u kojima se vesti sa Balkana ne prate baš pomno, nedostatak informacija mogao je izazvati i konkretne probleme. Sredinom devedesetih, sugrađanin sa SFRJ pasošem želeo je da uđe iz Zimbabvea u Bocvanu. Ispred njega je u redu bio i jedan bivši zemljak, koji je u rukama držao hrvatski pasoš. Na pitanje carinika kakva je zemlja ta Hrvatska, objasnio je da je to deo bivše Jugoslavije, zemlje koja se raspala i od koje je nastalo više nezavisnih država. Policajac je prvo sumnjičavo vrteo glavom, ali je posle provere telefonom utvrdio da je informacija tačna i propustio Hrvata preko granice. Onda je ugledao SFRJ pasoš i pobesneo. „Koja Jugoslavija, sada je prošao čovek iz države koja je nastala kada se Jugoslavija raspala! Nazad u Zimbabve prevarantu!“ Zemljak je morao da sačeka sledeću smenu i nekoga ko je bio voljan da sasluša i nama teško razumljivu priču.
Pasoš Savezne Republike Jugoslavije, koji se pojavio krajem devedesetih, opet je kaskao za događajima. Mada je država tog imena potrajala zvanično do 2003, svima je bilo jasno da je kraj stigao padom Miloševića. Plavi SRJ pasoš istorija je zvanično pregazila 4. februara 2003, proglašenjem državne zajednice Srbije i Crne Gore. Pasoš te države nikada se nije pojavio, i oni koji su se javno kleli u večito zajedništvo s pravom su računali da ova tvorevina neće dugo potrajati, i da se nove pasoše ne isplati praviti.
Građani Srbije na svojoj koži osećaju jedan od paradoksa savremenog sveta. Do najudaljenijih kutaka tog sveta može se stići lako i brzo, ali granice najbližih država su zbog viza postale barijere koje se teško prelaze. Zato nije čudno da je crveni SFRJ pasoš sada simbol koji budi nostalgiju i podseća na neka bolja vremena. U kolektivnoj svesti, ta vremena su počela šezdesetih godina XX veka. Pre toga, jugoslovenski pasoš nije bio tražena roba. Nakon Drugog svetskog rata postojao je vizni režim od strane zemalja Varšavskog pakta, koji se posle Rezolucije Informbiroa 1948. godine pretvorio u potpunu blokadu granica prema Jugoslaviji. Iako je pedesetih godina počelo izvesno popuštanje u viznom režimu zapadnih zemalja prema Jugoslaviji, odlazak na tu stranu sveta bio je rezervisan uglavnom za diplomate i one koji su išli na službena putovanja.
Šezdesetih godina se sve promenilo. Sa velikim brojem zemalja potpisani su međudržavni ugovori o međusobnom ukidanju viza. Vize su bile potrebne jedino za Grčku i Albaniju – za Grčku zbog nerešenog „makedonskog pitanja“, za hermetički zatvorenu Albaniju zbog političkih problema sa režimom Envera Hodže. Vlasnik jugoslovenskog pasoša imao je privilegiju da može da bira stranu na koju će krenuti. Kada su odnosi sa socijalističkim zemljama otoplili, Jugosloveni su i po tom delu sveta mogli da se kreću bez problema, što je tada za stanovnike zapadnih zemalja bilo nezamislivo. Dobri odnosi sa nesvrstanim zemljama učinili su da je i u udaljenim krajevima planete pokazivanje crvenog jugoslovenskog pasoša otvaralo mnoga vrata, za druge čvrsto zatvorena. Ostaci tog poštovanja i danas se mogu naći u tim zemljama kada se pomene Jugoslavija.
Za većinu ljudi, takvo stanje izgledalo je kao nepromenjivo i prirodno. Mnogi su, putujući po istoku, sa prezirom gledali onaj deo čovečanstva kome pasoš nije ništa značio, jer ga matična država nije puštala da iz nje slobodno izađe. Kakva je privilegija slobodan odlazak preko granice, makar i u kupovinu do Trsta, najteže oseća onaj ko je takvu privilegiju imao pa izgubio. Zlatno doba crvenog pasoša završilo se otpočinjanjem ratova devedesetih godina, kada su gotovo preko noći rampe na granicama pale.
Konačno, spreman je i pasoš postojeće države, Republike Srbije. Predlog zakona o putnim ispravama predviđa da izdavanje novih pasoša počne 1. marta 2008, a da stari budu zamenjeni do kraja godine. Novi pasoš će imati crvene korice, 32 strane i biometrijsku zaštitu.
Prema statističkim podacima svega 11,24 odsto građana Srbije ima pasoš, što zvaničnici obrazlažu teškim uslovima za dobijanje viza i putovanje u inostranstvo. Istraživanja takođe kažu i da samo šest odsto mladih putuje van zemlje, i to u proseku jednom godišnje. Od 199 zemalja, sa koliko naša zemlja održava diplomatske odnose, bez vize možemo da uđemo u 22. Uz takve podatke, rasprave o boji pasoša i pisma kojim će biti ispisano ime države na koricama deluju bespredmetno. Mnogo važnije izgleda pitanje u koliko zemalja će moći da se uđe sa ovim pasošem i koliko će ljudi koji ga poseduju će biti u mogućnosti da ga koristi. Minimalne nade vezane za novi pasoš su da ćemo ga menjati samo kada mu istekne rok važenja ili kada se prepuni vizama, i da će se u trenutku menjanja zemlja u kojoj živimo još zvati onako kako na njegovoj naslovnoj strani piše.
Proći kroz gradska vrata
Dokumenti koji omogućavaju prelazak državnih granica pominju se još u davnoj prošlosti. Persijski vladar Artakserks je 450. godine p.n.e. svome slugi koji je trebalo da putuje u Judeju dao pismo „za vladare preko reke“, tražeći siguran prolaz dok putuje preko njihove zemlje. Sama reč pasoš (pasport na velikom broju jezika) verovatno potiče od reči pas i porte, što je značilo proćikrozvrataugradskimzidinama (porte) ili luku (port). Prvi pasoši su obično bili overeni pečatom neke važne ličnosti, što je smatrano dovoljnim stepenom zaštite. U srednjovekovnoj Evropi su takav dokument putnicima izdavale gradske vlasti. U pasoš je obično upisivan opis izgleda vlasnika.
Porast popularnosti putovanja vozom u drugoj polovini XIX veka doveo je do pravog raspada sistema pasoša i viza. Gotovo sve evropske zemlje su tada opozvale pasoše, a granice su se prelazile lako i bez posebnih procedura i dokumenata. Do 1914. godine pasoši praktično nisu ni bili u upotrebi u Evropi, osim unutrašnjih pasoša za putovanja unutar određene zemlje, na primer u carskoj Rusiji i Otomanskoj imperiji.
Prvi svetski rat je ponovo vratio pasoše u masovnu upotrebu, a nove procedure ostale su na snazi i posle rata. Britanski turisti su još dvadesetih godina XX veka protestovali zbog „dehumanizacije putovanja“ i zahteva da u pasošima bude fotografija vlasnika. Liga naroda je 1920. godine dala smernice koje su uticale na izgled modernih pasoša u svim zemljama.
Pod nadzorom ICAO (International Civil Aviation Organisation) u XXI veku su počeli da se primenjuju elektronski pasoši kojima se, ugradnjom čipa i biometrijskih podataka, povećava bezbednost i otežava falsifikovanje.
Tamnica naroda i brižna majka
Komunisti su tvrdili da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila tamnica naroda, pojedini stanovnici su kukali što su u njoj utopili svoju državnost i udružili se sa ratnim gubitnicima, drugi su naricali da su u tom trojnom savezu bili potlačeni, treći su se žalili da u imenu troglave kraljevine nisu ni pomenuti. Međutim, kada se pogleda papir sa savetima iseljenicima, koji se uz pasoš Kraljevine SHS dobijao 1924. godine, deluje kao da se ta država odnosila kao brižna majka prema svojim podanicima koji su kretali na put. Mnoge odredbe iz ovog dokumenta mirne duše bi se i danas mogle podeliti budućim iseljenicima i putnicima. U tom papiru, između ostalog, piše:
U vreme Kneževine Srbije važili su unutrašnji pasoši za Srbiju i Otomansku imperiju koje je izdavala Kneževa kancelarija. U Arhivu Srbije nalaze se i dokumenti iz 1834. sa molbama daseizdapasošzaodlazakuKaravlaškutrgovcuKaradžićuKostidabisevideosarodbinom, ZaodlazakuPožarevaczbognaplateduga, OdlazakuSvilajnaczbogtraženjaposla. U naređenju kneza Miloša iz 1837. o Dužnostimapolicije između ostalog stoji: Policijajedužnaispravnouvoditiutevterpasošeitursketeskere (putne isprave).
U Arhivu Srbije se nalaze dva pasoša Vuka Karadžića, izdata 1852. i 1856. godine. Prvi pasoš je izdat „Gospodinu Vuku Stef. Karadžiću, penzioneru knjažestva srpskoga, doktora filosofije, članu više učenih društava… Polazi odavde preko Zemuna u Beč.“ Pasoš je važio godinu dana, samo do označenog mesta, sa napomenom da se u slučaju nužde mogla dati dozvola za promenu. Tekst je bio napisan na srpskom i nemačkom jeziku, na dva lista papira bledozelene boje.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!