Smeniti jedan autoritarni režim, koliko god bilo teško, lako je u poređenju sa izgradnjom funkcionalnog demokratskog sistema. Oduševiti ljude i povesti za nekom (maglovitom idejom) lako je u odnosu na osmišljavanje ozbiljnih i dugoročnih politika
Ekološka pitanja – a naročito pitanje potencijalne eksploatacije litijuma – postala su okidač za najnoviji talas protesta u Srbiji. Građani okupljeni na protestima zahtevaju obustavu projekata koji mogu imati dugoročne i nenadoknadive posledice po životnu sredinu i zdravlje ljudi, ali su zahtevi takođe išli i u smeru ukidanja, odnosno obustave donošenja novih zakona (o eksproprijaciji i referendumu) u kojima su prepoznati nedemokratski i potencijalno opresivni elementi.
Koliko god bila neubedljiva i nekredibilna, ekspresna reakcija vlasti kojom je iz skupštinske procedure povučen zakon o eksproprijaciji, dok su istovremeno predložene izmene i dopune zakona o referendumu i narodnoj inicijativi, govori o uticaju koju građanske inicijative mogu imati, kada postanu artikulisanije i masovnije.
EKOLOŠKA PITANJA SU I POLITIČKA
Kakistokratska vlast u Srbiji i njeni dežurni mediji i analitičari požurili su da proteste denunciraju kao “političke” koji se samo zaklanjaju iza ekoloških pitanja. Non è vero, (ma) è ben trovato, rekli bi Italijani. Šta god da je povod, protesti građana jesu politička stvar, oni su izraz političkog stava i dešavaju se u javnoj (dakle političkoj) sferi. I da se zahtevi tiču isključivo pitanja ekologije – poput pitanja uništavanja životne sredine ili čistoće, odnosno zagađenosti vazduha koji građani udišu – i to bi bilo političko pitanje, budući da se tiče (kvaliteta) života građana, i da je to pitanje, kao i svako pitanje od značaja za političku zajednicu kao takvu, povezano sa nizom drugih pitanja.
Međutim, ekološka pitanja su politička i u jednom dubljem smislu, koga često nisu svesni ne samo korisni idioti u službi najgorih, već i veliki deo građana koji izražavaju svoj protest prema štetnim i opresivnim odlukama vlasti. Ekološka pitanja se danas ne mogu odvojiti od pitanja funkcionisanja kapitalističkog sistema, u kome najveći broj ljudi na zemlji živi (i pored svih razlika koje postoje kako između pojedinih društava, tako i unutar svakog od njih). Za kapitalizam je tržište jedini smislen način društvene interakcije, a profit ključna vrednost. Sve je podređeno ostvarenju profita kroz neki oblik tržišne razmene, uključujući i ljudsko biće, društvo, ali i prirodni ambijent. U kapitalističkom sistemu pojedinac, ljudska zajednica i priroda jesu “resursi” i “roba”, iako, kako je na to upozoravao veliki Karl Polanji, ni ljudi, sa svojim potencijalima, niti priroda nisu roba, ako pod tim pojmom podrazumevamo nešto stvoreno (npr. proizvedeno) zarad razmene na tržištu.
Veoma rano je uočeno da je kapitalizam izuzetno destruktivan za društvo, a geneza kriza je njegova imanentna odlika. Da bi opstao, kapitalistički sistem, sa svojim resursima i tržištima, mora neprekidno da se širi, zbog čega je ovaj sistem neodvojiv od modernog imperijalizma i kolonijalizma, shvaćenog kao osvajanje novih prostora (fizičkih, mentalnih, društvenih…) radi njihove eksploatacije. Da bi bilo moguće da se razvije moderni kapitalizam, bilo je neophodno da se društvo najpre “kolonizuje” iznutra, stvaranjem jedinstvenih nacionalnih tržišta, stvaranjem prekarijatske radne snage, da bi se potom krenulo i ka stvaranju globalnog tržišta i korišćenjem cele planete kao izvora “sirovina” za sticanje još većih profita, za opstanak na tržištu, poboljšanje kompetitivnosti ili zauzimanje monopolskih položaja.
Tako se ispostavlja da ekologija, zagađenje vode, zemlje, vazduha, uništavanje čitavih regiona, ali i niza biljnih i životinjskih vrsta, te uništavanje ljudi i njihovog zdravlja, nije samo usputna, kolateralna šteta, koja se pravda vrednostima progresa i nekim boljim životom u dalekoj budućnosti – to je nužna komponenta globalnog, korporativnog kapitalističkog sistema. Drugim rečima, kapitalizam ne može a da ne razara ne samo društveno tkivo već i prirodni ambijent. Ono što se može učiniti je da se, određenim merama, to razaranje umanji ili obuzda, iako bi daleko korisnije bilo demontirati sam kapitalistički sistem i konačno napustiti njegove paradigme. A to nije ni najmanje jednostavno u uslovima kada je kapitalizam postao apsolutno dominantna ideologija i političko-ekonomski sistem, koji se predstavlja kao jedina moguća (ideološki “neutralna”) praksa.
AUTENTNIČNA DEMOKRATIJA KAO PROSTOR SLOBODE
Kapitalistički sistem se pokazao veoma fleksibilnim. Poput nekog virusa, on brzo mutira i može živeti u simbiozi sa različitim oblicima vladavine, od autokratije, plutokratije do kakistokratije/kakokratije, kao i sa, formalno, različitim ideologijama, od liberalizma i nacionalizma, do fašizma. Jedino što mu ne pogoduje je autentična i radikalna demokratija i sistem u kome bi život bio shvaćen kao vrednost po sebi (usled čega su sklapana različita savezništva između kapitalizma i ideologija koje su u većoj ili manjoj meri nedemokratske, počevši od mainstream liberalizma, pa sve do fašizma, ili, danas, tehno-totalitarizma).
Ono, dakle, što je važno osvestiti je da ekološki protesti jesu politički, i da treba to da budu u još mnogo većoj meri. Da bi imali izgleda za veće uspehe, i da bi se ostvarile dugoročnije pobede, neophodno je razumeti da nijedno od ključnih ekoloških pitanja nije moguće sagledati i razrešiti izolovano od šireg spektra političko-ekonomskih odnosa. Bez ozbiljnijeg “zaoravanja” onih fundamentalno političkih pitanja – pitanja od značaja za funkcionisanje jednog društva – ekološka pitanja neće biti rešena, samo će biti maskirana ili odložena. Neophodno je mišljenje (i zamišljanje) društva čiji život neće biti diktiran interesima krupnog kapitala, niti arbitrarnim, nerazumnim potezima kakistokrata na vlasti. Neophodno je zamisliti autentičnu demokratiju kao prostor slobode. Unutar tog prostora će onda biti moguće artikulisati i pitanje prirodnog okruženja kao nečega što ima vrednost po sebi, a ne samo kao sirovine za stvaranje profita.
I tu dolazimo do jednog od ključnih problema – pitanja svesti i obrazovanja građana. Lako je prevariti zemlju (tj. narod) koji ne zna kako da čita i piše, govorio je Che Guevara. Preneto na današnje socijalne uslove, jedna od glavnih prepreka za suštinsku emancipaciju i demokratizaciju društava širom sveta jesu ne samo autokrate i oligarhije na vlasti, već i široki slojevi građana koji, čak i kad su formalno obrazovani, često nisu u stanju da artikulišu nijedno kompleksnije pitanje, niti da kritički preispitaju i zaštite se od medijskih manipulacija. Teško je otvoriti prava pitanja, da i ne govorimo o kvalitetnim rešenjima, u društvima u kojima se najveći broj građana informiše preko tabloidnih medija, koristeći najveći deo slobodnog vrema na (samo)indoktrinaciju, uz bizarnosti rialiti programa i najnovije trendove na online “društvenim mrežama”, dok pritom najveći deo (kvazi)obrazovanih pripadnika (kvazi)elita crpe svoja znanja iz Jutjub videa, i ponekog bloga. Sve ovo, naravno, pogoduje uspostavi i održanju autokratskih i kakistokratskih režima, ali opšte anesteziranje građana, oprobanim metodama PR industrije, takođe dovodi i do toga da su alternative prečesto “bezube”, bez boljeg poznavanja okolnosti i izazova koji dolaze kako spolja tako i iznutra.
Smeniti jedan autoritarni režim, koliko god bilo teško, je lako u poređenju sa izgradnjom funkcionalnog demokratskog sistema. Oduševiti ljude i povesti za nekom (maglovitom idejom) je lako u odnosu na osmišljavanje ozbiljnih i dugoročnih politika. Površnost i neodgovornost koštaju, a najviše koštaju kad se upražnjavaju u društvenoj sferi. Srbija je isuviše slaba i institucionalno unakažena zemlja da bi sebi mogla priuštiti neznanje, površnost i neodgovornost, kako građana tako i političkih elita. Bez želje da se nešto nauči, i kroz to učenje da se menja i pojedinac i društvo, svako novo će biti samo novi materijal za eksploataciju od strane kapitalističkog sistema i lokalnih struktura moći, omogućavajući reprodukciju loše beskonačnosti kao jedine zamislive realnosti.
Autor je redovni profesor na Univerzitetskom koledžu Stokholm
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
O studentsko-građanskom buntu već sada bi se mogla napisati višetomna enciklopedija. Iz hronološkog pregleda koji smo priredili izostavljena su, zbog manjka prostora, mnoga važna zbitija i mnoge važne ličnosti koje su pretprele torturu. Izabrani su događaji koje smo smatrali najindikativnijim
Jedini plan koji imaju sitni prevaranti iz režima jeste da od sebe naprave energetsku žrtvu “zle Evrope”, mada je to jedina adresa koja će nas tokom zime spasavati
Intervju: prof. Vladan Đokić, rektor Univerziteta u Beogradu
“Moje mišljenje je da će studentska lista imati sve veću i veću podršku. Neki misle da će podrška da opadne s vremenom, ja mislim suprotno. Sve je veće nezadovoljstvo vlastima i ako izbori budu za godinu dana, mislim da će studenti imati još veću podršku nego sada, bez obzira šta se u međuvremenu bude dešavalo”
Klima u Briselu prema srpskim vlastima se menja. To se vidi i po izjavi predsednice Evropske komisije prilikom posete Srbiji, koja je uzdržanija nego prošlogodišnja, kao i po najavama teksta dolazeće rezolucije. Šta to u stvari znači? Na čemu je predsednica EK zasnovala svoje jedine pohvale i imaju li građani Srbije razloga da se tome raduju? Za “Vreme” govore Srđan Majstorović, Maja Kovačević, Andreas Šider, Vula Ceci i Nemanja Nenadić
Pošto ne može da kaže „odanost je meni važnija od časti“, Aleksandar Vučić će reći da je častan čovek. Bezbroj je takvih primera. U filozofiji, to se zove performativna protivrečnost: izricanjem vrednosnog suda upada samome sebi u usta
Umesto da se distancira od studenata iz Novog Pazara, narod je duboko postiđen beščašćem policije koju plaća, ogorčen nepravdom i sada samo gleda kako da im pomogne na maršu do Novog Sada
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić kaže da su za pucnjavu u Ćacilendu krivi „blokaderi“, opozicija, mediji. Ali, samo u žabokrečini koju je on stvorio društvene patologije mogu da postanu prvoklasna politika
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!