
Novi broj „Vremena“
Šapićev Beograd: Pare za nepostojeću naplatu gradskog prevoza
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Smeniti jedan autoritarni režim, koliko god bilo teško, lako je u poređenju sa izgradnjom funkcionalnog demokratskog sistema. Oduševiti ljude i povesti za nekom (maglovitom idejom) lako je u odnosu na osmišljavanje ozbiljnih i dugoročnih politika
Ekološka pitanja – a naročito pitanje potencijalne eksploatacije litijuma – postala su okidač za najnoviji talas protesta u Srbiji. Građani okupljeni na protestima zahtevaju obustavu projekata koji mogu imati dugoročne i nenadoknadive posledice po životnu sredinu i zdravlje ljudi, ali su zahtevi takođe išli i u smeru ukidanja, odnosno obustave donošenja novih zakona (o eksproprijaciji i referendumu) u kojima su prepoznati nedemokratski i potencijalno opresivni elementi.
Koliko god bila neubedljiva i nekredibilna, ekspresna reakcija vlasti kojom je iz skupštinske procedure povučen zakon o eksproprijaciji, dok su istovremeno predložene izmene i dopune zakona o referendumu i narodnoj inicijativi, govori o uticaju koju građanske inicijative mogu imati, kada postanu artikulisanije i masovnije.
EKOLOŠKA PITANJA SU I POLITIČKA
Kakistokratska vlast u Srbiji i njeni dežurni mediji i analitičari požurili su da proteste denunciraju kao “političke” koji se samo zaklanjaju iza ekoloških pitanja. Non è vero, (ma) è ben trovato, rekli bi Italijani. Šta god da je povod, protesti građana jesu politička stvar, oni su izraz političkog stava i dešavaju se u javnoj (dakle političkoj) sferi. I da se zahtevi tiču isključivo pitanja ekologije – poput pitanja uništavanja životne sredine ili čistoće, odnosno zagađenosti vazduha koji građani udišu – i to bi bilo političko pitanje, budući da se tiče (kvaliteta) života građana, i da je to pitanje, kao i svako pitanje od značaja za političku zajednicu kao takvu, povezano sa nizom drugih pitanja.
Međutim, ekološka pitanja su politička i u jednom dubljem smislu, koga često nisu svesni ne samo korisni idioti u službi najgorih, već i veliki deo građana koji izražavaju svoj protest prema štetnim i opresivnim odlukama vlasti. Ekološka pitanja se danas ne mogu odvojiti od pitanja funkcionisanja kapitalističkog sistema, u kome najveći broj ljudi na zemlji živi (i pored svih razlika koje postoje kako između pojedinih društava, tako i unutar svakog od njih). Za kapitalizam je tržište jedini smislen način društvene interakcije, a profit ključna vrednost. Sve je podređeno ostvarenju profita kroz neki oblik tržišne razmene, uključujući i ljudsko biće, društvo, ali i prirodni ambijent. U kapitalističkom sistemu pojedinac, ljudska zajednica i priroda jesu “resursi” i “roba”, iako, kako je na to upozoravao veliki Karl Polanji, ni ljudi, sa svojim potencijalima, niti priroda nisu roba, ako pod tim pojmom podrazumevamo nešto stvoreno (npr. proizvedeno) zarad razmene na tržištu.
Veoma rano je uočeno da je kapitalizam izuzetno destruktivan za društvo, a geneza kriza je njegova imanentna odlika. Da bi opstao, kapitalistički sistem, sa svojim resursima i tržištima, mora neprekidno da se širi, zbog čega je ovaj sistem neodvojiv od modernog imperijalizma i kolonijalizma, shvaćenog kao osvajanje novih prostora (fizičkih, mentalnih, društvenih…) radi njihove eksploatacije. Da bi bilo moguće da se razvije moderni kapitalizam, bilo je neophodno da se društvo najpre “kolonizuje” iznutra, stvaranjem jedinstvenih nacionalnih tržišta, stvaranjem prekarijatske radne snage, da bi se potom krenulo i ka stvaranju globalnog tržišta i korišćenjem cele planete kao izvora “sirovina” za sticanje još većih profita, za opstanak na tržištu, poboljšanje kompetitivnosti ili zauzimanje monopolskih položaja.
Tako se ispostavlja da ekologija, zagađenje vode, zemlje, vazduha, uništavanje čitavih regiona, ali i niza biljnih i životinjskih vrsta, te uništavanje ljudi i njihovog zdravlja, nije samo usputna, kolateralna šteta, koja se pravda vrednostima progresa i nekim boljim životom u dalekoj budućnosti – to je nužna komponenta globalnog, korporativnog kapitalističkog sistema. Drugim rečima, kapitalizam ne može a da ne razara ne samo društveno tkivo već i prirodni ambijent. Ono što se može učiniti je da se, određenim merama, to razaranje umanji ili obuzda, iako bi daleko korisnije bilo demontirati sam kapitalistički sistem i konačno napustiti njegove paradigme. A to nije ni najmanje jednostavno u uslovima kada je kapitalizam postao apsolutno dominantna ideologija i političko-ekonomski sistem, koji se predstavlja kao jedina moguća (ideološki “neutralna”) praksa.
AUTENTNIČNA DEMOKRATIJA KAO PROSTOR SLOBODE
Kapitalistički sistem se pokazao veoma fleksibilnim. Poput nekog virusa, on brzo mutira i može živeti u simbiozi sa različitim oblicima vladavine, od autokratije, plutokratije do kakistokratije/kakokratije, kao i sa, formalno, različitim ideologijama, od liberalizma i nacionalizma, do fašizma. Jedino što mu ne pogoduje je autentična i radikalna demokratija i sistem u kome bi život bio shvaćen kao vrednost po sebi (usled čega su sklapana različita savezništva između kapitalizma i ideologija koje su u većoj ili manjoj meri nedemokratske, počevši od mainstream liberalizma, pa sve do fašizma, ili, danas, tehno-totalitarizma).
Ono, dakle, što je važno osvestiti je da ekološki protesti jesu politički, i da treba to da budu u još mnogo većoj meri. Da bi imali izgleda za veće uspehe, i da bi se ostvarile dugoročnije pobede, neophodno je razumeti da nijedno od ključnih ekoloških pitanja nije moguće sagledati i razrešiti izolovano od šireg spektra političko-ekonomskih odnosa. Bez ozbiljnijeg “zaoravanja” onih fundamentalno političkih pitanja – pitanja od značaja za funkcionisanje jednog društva – ekološka pitanja neće biti rešena, samo će biti maskirana ili odložena. Neophodno je mišljenje (i zamišljanje) društva čiji život neće biti diktiran interesima krupnog kapitala, niti arbitrarnim, nerazumnim potezima kakistokrata na vlasti. Neophodno je zamisliti autentičnu demokratiju kao prostor slobode. Unutar tog prostora će onda biti moguće artikulisati i pitanje prirodnog okruženja kao nečega što ima vrednost po sebi, a ne samo kao sirovine za stvaranje profita.
I tu dolazimo do jednog od ključnih problema – pitanja svesti i obrazovanja građana. Lako je prevariti zemlju (tj. narod) koji ne zna kako da čita i piše, govorio je Che Guevara. Preneto na današnje socijalne uslove, jedna od glavnih prepreka za suštinsku emancipaciju i demokratizaciju društava širom sveta jesu ne samo autokrate i oligarhije na vlasti, već i široki slojevi građana koji, čak i kad su formalno obrazovani, često nisu u stanju da artikulišu nijedno kompleksnije pitanje, niti da kritički preispitaju i zaštite se od medijskih manipulacija. Teško je otvoriti prava pitanja, da i ne govorimo o kvalitetnim rešenjima, u društvima u kojima se najveći broj građana informiše preko tabloidnih medija, koristeći najveći deo slobodnog vrema na (samo)indoktrinaciju, uz bizarnosti rialiti programa i najnovije trendove na online “društvenim mrežama”, dok pritom najveći deo (kvazi)obrazovanih pripadnika (kvazi)elita crpe svoja znanja iz Jutjub videa, i ponekog bloga. Sve ovo, naravno, pogoduje uspostavi i održanju autokratskih i kakistokratskih režima, ali opšte anesteziranje građana, oprobanim metodama PR industrije, takođe dovodi i do toga da su alternative prečesto “bezube”, bez boljeg poznavanja okolnosti i izazova koji dolaze kako spolja tako i iznutra.
Smeniti jedan autoritarni režim, koliko god bilo teško, je lako u poređenju sa izgradnjom funkcionalnog demokratskog sistema. Oduševiti ljude i povesti za nekom (maglovitom idejom) je lako u odnosu na osmišljavanje ozbiljnih i dugoročnih politika. Površnost i neodgovornost koštaju, a najviše koštaju kad se upražnjavaju u društvenoj sferi. Srbija je isuviše slaba i institucionalno unakažena zemlja da bi sebi mogla priuštiti neznanje, površnost i neodgovornost, kako građana tako i političkih elita. Bez želje da se nešto nauči, i kroz to učenje da se menja i pojedinac i društvo, svako novo će biti samo novi materijal za eksploataciju od strane kapitalističkog sistema i lokalnih struktura moći, omogućavajući reprodukciju loše beskonačnosti kao jedine zamislive realnosti.
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Setite se – kada ste poslednji put videli da u obližnjem parku beogradsko JKP “Zelenilo” zaliva zelene površine kako bi, je l’, ostale zelene? Kada je poslednji put kompletno renovirana ulica kojom stalno prolazite, a koja je prepuna rupčaga, takvih da morate da vozite 20 na sat? Koliko nelegalnih zgrada je izgrađeno u vašem komšiluku, a koliko ih se nakačilo baš vama na struju, vodu i kanalizaciju? Koliko stabala je imala vaša ulica pre 15 godina, a koliko ih ima danas? Gde nalazite mesto za parkiranje? Možete li biciklom po gradu? A za to vreme, gradonačelnik Šapić se pojavi u javnosti jednom mesečno ili u nekoliko meseci – da se pohvali rezultatima, da najavi nove “projekte” koji su, deluje, smišljeni prethodne večeri, pa da se verbalno obračuna i uvredi novinare koji mu nisu po volji
Neuplaćivanje lokalnoj samoupravi dela poreza na zarade od 102 miliona dinara i nenamenskih transfernih sredstava od 46,5 miliona dinara došlo je nakon izjave Aleksandra Vučića da za ovaj grad “nema više para”. A da je režim pustio ovaj grad “niz vodu” jasno je i zbog sve češćeg targetiranja ovdašnjih političara u tabloidima
Da mi je neko pre samo mesec dana rekao da će policija danima sedeti u mojoj kući, na Filozofskom fakultetu, pomislila bih da je to nemoguće. Ali do sada smo naučili da je ovde sve moguće. Znamo da Vučić mnoge stvari kopira od Viktora Orbana. Zašto ne bi počeo da kopira i jednog drugog autoritarnog lidera, Redžepa Erdogana, i počeo da gasi društvene mreže
Ekonomskim merama i organizovanim spontanim okupljanjima Aleksandar Vučić pokušava da konsoliduje svoje biračko telo, dok istovremeno podmeće nogu studentima i opoziciji i obračunava se sa nezavisnim medijima. Između naprednjačke inscenirane idile i društvenog bunta, sve jače se oseća nagoveštaj izbora. Kampanja pre kampanje je uveliko počela. Kada bi i pod kojim uslovima građani ponovo mogli na birališta
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve