img
Loader
Beograd, 25°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Zakletva

12. јануар 2011, 14:13 Zdenka Feđver
foto: reuters
Copied

„Otadžbina te zove! Izvršavanjem vojne obaveze ispunjavate svoju zakonsku, patriotsku i časnu dužnost. Odazivanje na ovaj poziv ne može vam niko uskratiti“, pisalo je, između ostalog, na vojnom pozivu, a na samom kraju bila je rečenica: „Upozorenje: Izbegavanje služenja vojnog roka ili neodazivanje na vojnu vežbu podleže krivičnoj odgovornosti.“

I, moj sin se odazvao. Ne zbog poslednje rečenice. Ni zbog prve. Jednostavno, to se podrazumevalo.

Vrlo brzo Otadžbina je pozvala i mene. Da ponosno gledam kako se sin zaklinje čašću i životom da će tu istu Otadžbinu braniti. Mislila sam, sav ponos, a i sreću, prepustiću sinovoj devojci, devojačke grudi važnije su od majčinskih, ona je glat odbila, kao što je odbila i da mu maše sa stanice, kada je polazio. Sin me ubeđivao da nema potrebe da dolazim, zna da mi je muka u autobusu i u autu, a vozova više nema, ali ja, znajući kako zakletve, sa masovnim prisustvom rodbine, zaista izgledaju, nisam mogla dozvoliti da posle zaklinjanja samo on ostane sam, šugav ko pas – jer njemu niko nije došao.

Ustala sam u pet. Polaganje je u deset, treba stići do Beograda, pronaći Voždovac i mesto za parkiranje. Torba je spakovana. Gaće, čarape, potkošulje, slatkiši u originalnom pakovanju, da mogu stati u kasetu, ćebe na kom ćemo sedeti, meso koje ćemo pojesti, jer u kasarnu se ne sme uneti, veš može, sokovi… Toplu vodu nisam mogla poneti. U kasarni je puštaju jednom nedeljno, ko hoće da bude čist pere se hladnom, a dobili su i cela četiri para čarapa i dvoje gaća, za ceo vojni rok. Ko je video da se gaće svaki dan menjaju!

Voze me Nidža i Mira. Na ulazu u Beograd čekaju nas Sanja i Raša. Sanja je Nidžina i Mirina. Raša je već odavno Sanjin, oboje studiraju u Beogradu, poznaju sve puteve, znaju i za poljski, blizu kasarne, gde planiramo da parkiramo, a onda ćemo peške, na glavnu kapiju.

Negde pred samo stizanje, nebo se otvorilo, pljusnula kiša, ispred poljskog puta tri mrgodna vojnika u kabanicama, nemo, ali oštro, kalašnjikovima odmahuju i ne dozvoljavaju prilaz. Dugo kružimo, nigde parkirališta, nema druge nego bez Sanje i Raše izaći iz auta i peške, po najjačem pljusku, ići ka kasarni. Srećom, odavno sam „Englez“ i uvek imam kišobran.

Voždovac je sabirni centar za sve regrute iz Beograda i okoline, svi će istog dana u isto vreme svečano se zakleti.

Ne znam kako su njih dočekali, ali nas su, ko divlje konje iz kaubojskih filmova, saterivali u koral, gvozdenim šipkama omeđen. Kao levak, prvo sužen, pa sve širi i širi, čik da skreneš, vojska je to, dok nismo, tako strogo usmereni, stigli do poligona – i opet gvozdene ograde. Na poligonu regruti, vidi se, odavno postrojeni, ispred svake čete je vojnik sa brojem vojne pošte, tu je i bina sa nadstrešnicom, starešinama, popom i odabranim civilima, već je deset, svečanost ne počinje, glavni govornik kasni – ali bar je kiša prestala.

Od mase ostalih „uzvanica“, a bilo nas je pet puta više nego prostora, nema šanse da se probijem na čelo i otkrijem sina, ostajemo na začelju, roditelji dozivaju decu, ona se okreću, mašu, da moje dete ne pati i ja se dernjam, no nisam dovoljno grlata, a i imbecilno se osećam, pa zanemim, postajem ono što i jesam, roditeljka, i ćutke, očima tražim sina između hiljadu istih. Prepoznajem ga po skladnim, malim ušima, pored njega pet starešina, nešto stalno komanduju… Jasno mi je zašto se ne okreće.

Ili se isključio, pa zuri u prazno, kao što i ja umem?

Čitav sat čekali smo tog najvažnijeg. Nečiji otac se onesvestio, tik pored dežurnog vojnika, piše mu na rukavu, ali dežurni se ne štreca, našom vodom onesvešćenog u svečanost vraćamo, pored nas vučjak reži i cima povodac, krvoločno nas gledajući, uniformisani kerovođa stalno ga obuzdava, mi mirni ko bubice… Ko nam je kriv što smo iz provincije i što smo na somborskom aerodromu na dostojanstveniji doček navikli!

Kada se nebo opet otvorilo, a kiša linula, zakletva je počela. Ni reč nisam čula, ozvučenje je bilo očajno, ali na kraju, posle komande „Vojnici, voljno“, ogradu su sklonili i konačno sam skladne uši zagrlila.

Nakratko.

Vraćaju se u svoju kasarnu, na Topčider, da svu opremu pod konac doteraju, i tek onda su voljno.

Kiša nas oduševljeno poliva, ispred kasarne metalni kiosk i betonska stražarnica iz doba Austrougarske, iza i oko stražarnice šuma i šipražje, kasarna se uopšte ne vidi, moja bešika vapi za komandom voljno, klozeta nigde, a nigde ni neke kafane, a bogme ni Raše i Sanje, da me negde odvezu, ne mogu ni u šumu, oktobar je, žbunje je ogolelo, prilazim stražarnici, ne mogu ni kod njih, zabranjeno je, a vidim da hodnik vodi ka dva klozeta. Nisam odustajala. Ogorčeno pretim da ću čučnuti u hodnik – i konačno sam u „carskom“ čučavcu. Ne znam da li je austrougarski.

U trinaest sati novopečeni vojnik najzad je sa nama. U civilnom odelu! Kao da je nešto sramotno uradio pa uniformu treba sakriti. Mršav ko saraga. Štrči adamova jabučica, štrče kosti jagodične, tu su i dve nove, muževne crte na licu – i brošura VMA “ O vojničkom prilagođavanju“.

Posle? Posle je dolazio svaki drugi vikend. O mom trošku. Vojska nema para. Svakog vikenda rešava se pola vojnika. A ja na prinudnom odmoru, pa kad vidim sina, ne znam da li da se radujem ili da plačem!? Pa sam se radovala, a banka još više, brsteći kamatu sa dozvoljenog i nedozvoljenog minusa.

I dan danas odzvanja mi u ušima glas momka koji je, dok smo se vraćali u levak, doviknuo drugom: „Jebiga. Mogao sam reći da sam bio. Niti sam ja njega video, niti on mene, niti sam išta čuo.“

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
11.јун 2025. Bojana Šumonja

Parče Menhetna

04.јун 2025. Nebojša Broćić

Moj komunizam

28.мај 2025. Aleksandar Marković

Portugal Unplugged

21.мај 2025. Ivan Ristić

Kizina garaža

15.мај 2025. Vesna Marjanović

Bašta, tišina, otadžbina

Komentar

Komentar

Tamni vilajet A. Vučića: Šta god da uradi, kajaće se

Aleksandru Vučiću sada ostaju samo stari, provereni metodi klasičnih diktatura jer ove moderne metode zaluđivanja i trovanja javnosti trokiraju. I to mu se, međutim, obija o glavu

Jelena Jorgačević

Pregled nedelje

Vučić, čovek-orkestar

Ne brani Vučić državu, već sebe od države. Sa bubnjem na leđima i gitarom u rukama ovaj čovek-orkestar izvodi dve-tri iste pesme bez sluha, uz falširanje i ispadnje iz ritma. Takvi su mu i vlast i politika. U najkraćem – opasni po okolinu

Filip Švarm

Komentar

Naprednjačka hapšenja i čistke: Samoodbrana ili ništa

Hapšenja profesora, kažnjavanje ljudi, otkazi novinarkama… Režim Aleksandra Vučića se sveti i tek će da se sveti. To je dekadentna faza režima, ona pred kraj

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1797
Poslednje izdanje

Izbori u Kosjeriću i Zaječaru

Kako je naprednjački brod počeo da tone Pretplati se
Moj dan u Kosjeriću

Ljudi koji drugim ljudima buše gume

Vlast i njena retorika

Strašilo je u ogledalu

Feljton: Kosovska ideologija (I)

Lazar Hrebeljanović – od vojskovođe do sveca

Duh vremena: Josif Brodski (1)

“Kakvu biografiju pišu našem Riđem!”

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.
Vreme 1789 16.04 2025.
Vreme 1788 10.04 2025.
Vreme 1787 03.04 2025.
Vreme 1786 26.03 2025.
Vreme 1785 20.03 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure