img
Loader
Beograd, 14°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Savršeni stranci

30. avgust 2023, 22:18 Teofil Pančić
foto: vladimir šporčić / tanjug
Copied

Da sam umro, recimo jesenas, sve bi danas izgledalo tačno ovako kako izgleda. Iz čega izvlačim zaključak: kada umrem, sve će i dalje izgledati ovako. Da li je to poražavajuća ili, naprotiv, utešna pomisao? Ili nijedno od toga, nego tek puka činjenica o nepodnošljivoj lakoći nepostojanja?

Između mene i grada, a onda i sveta, isprečila se barijera, kao da sam ja ostao na jednoj strani bitisanja, a on na drugoj. Ja bih hteo k njemu, ali ne mogu. Ja i grad i svet, uostalom, nismo ni dvoje ni troje, nego jedno; tako sam uvek mislio. Ipak, njemu je svejedno: sa mnom i bez mene, on živi svoj život. Ako sam tu, dobro je, ako nisam, i to je u redu. Ljudi ionako stalno nestaju, zamenjuju ih drugi, ulice svejedno vrve od automobila, biciklista, pešaka. Mladić i devojka se ljube dugo i očajnički, kao da je ovaj krenuo u rat; blajhana žena izlazi s pijace pretovarena; devojčica liže sladoled; baba prodaje cveće. Na velikoj raskrsnici, četvorka bi da skrene desno, a dvojka bi da produži pravo. Njihovi vozači dovikuju jedan drugom pošalice kroz prozorčiće.

Moje noge već dugo, predugo, nisu prošle tom ulicom, niti bilo kojom drugom. Niko me na njima nije mogao videti, nasmešiti mi se ili me odmeriti mrgodno; što se ulica mog grada tiče, a i svih drugih gradova sveta, ja sam isto tako sve ovo vreme mogao biti mrtav, jer šta je mrtvovanje nego odsustvovanje iz sveta živih, iz dimenzije u kojoj živi susreću jedni druge?

Pa ipak, s vremena na vreme, sada već dosta često, prođem kroz grad – ili bi bilo tačnije reći prođu me kroz grad? Jer sam u statusu prevoženog lica, zatočen u sanitetskom kombiju iz kojeg se ne vidi mnogo toga napolju, a spolja se ne vidi ništa što je unutra, tako da sam i u tom već ionako sablasnom svojstvu nevidljiv, kao duh, bez obličja, bez glasa. Mogao bih se pored vrlo bliskih osoba provozati neopažen, anoniman, onako kako su anonimni ljudi u vojničkoj uniformi, popovskoj haljini ili štraftastoj zatvoreničkoj odeći. Oni nisu civili, što ih sasvim obezličuje, a to zapravo nije ni bolesnik zatočen u kuli od svojeg bolovanja, nemoćan da samostalno i po svom ćeifu sudeluje u životu sveta. A to znači, naposletku, i u vlastitom životu.

Jer naš život zapravo je u iznenađujuće velikoj meri hranjen životom drugih, i otuda bezukusan bez njih. A drugi nisu samo oni bliski i dragi, koji te neće napustiti kad tvoj život zađe u senku, nego i površno poznati ili sasvim nepoznati ljudi, perfetti sconosciuti; ako su prvi životu hrana, potonji su začin.

A kada se iz kombi-tvrđave vratim kući, dragocene slučajnosti spoljnog sveta i blažena anarhija života iznova nestaju iza horizonta. Ali čežnja za njima ne gasi se, jer je između nje i iskre života ne samo moguće nego i nužno staviti znak jednakosti.

I otkad sve ovo moje traje, primetio sam, recimo, da mnogo više vremena provodim gledajući filmove nego čitajući knjige. Isprva sam mislio da mi manjka koncentracije, a da se film lakše prati. S vremenom sam počeo da shvatam: filmove gutam jer mi nedostaju ljudi od krvi i mesa. Njihova lica, tela, gestovi, glasovi, mirisi, zvuci, poljupci, pucnji, škripa kočnica, bat koraka, bilo šta. Lepota Klerinog kolena, gruba njuška Lina Venture. Naravno, to su glumci i igraju po scenariju, ali su ipak stvarni, naseljavaju ili su naseljavali isti svet kao i ja.

Ili, recimo, muzika: na Jutjubu neprestano gledam koncerte, što sam ranije činio retko. Čak su me nervirale “iskrivljene” žive verzije dragih pesama. A sada se hranim koncertima, hukom publike, znojem u parteru i znojem na bini, srećan što gledam nešto što se jednom stvarno odigralo, i čak i ako ja nisam bio tamo, mogao sam biti. Gledam sve to bar na trenutak ispunjen telesnošću tog događaja.

Ostaje mi nada u povratak u grad i u svet, mada znam da bi i on bio tek privremen. Ali, vraćamo se privremeno, samo su odlasci trajni. U međuvremenu, prikradam se životu drugih, špijuniram ga sakriven iza stakla kombija koji juri kroz grad, ne želeći više ništa osim da ga još jednom, pa još jednom, pa još onoliko puta koliko mi je dato premerim svojim koracima.

Tagovi:

Bolest nestajanje oproštaj smrt šta je život Teofil Pančić Život
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
22.oktobar 2025. Lazar Stojanović

Čemu čaj?

16.oktobar 2025. Jovan Kale Gligorijević

Krsna slava

09.oktobar 2025. Uroš Mitrović

Sinhronicitet

01.oktobar 2025. Olja Petronić

Tuga

Vreme uživanja

24.septembar 2025. Dragan Todorović

70

Komentar

Pregled nedelje

Kakvi ste to ljudi

Mladi ljudi spavali su pod oktobarskim nebom u Inđiji. Šta su za to dobili tamošnji naprednjaci? Još jedan mandat direktora škole ili javnog poduzeća? Legalizaciju divlje gradnje? Ugradnju u lokalne biznisiće

Filip Švarm

Komentar

Režimsko iživljavanje: Beogradski sajam kažnjava izdavače

Odluka Beogradskog sajma da kazni izdavače koji će 1. novembra zatvoriti štandove najnovija je bruka i urušavanje ugleda Sajma knjiga. Režimsko gaženje institucija kulture se nastavlja

Sonja Ćirić
Vučić ispred Skupštine

Komentar

Ogled o posuvraćenom jeziku

Pošto ne može da kaže „odanost je meni važnija od časti“, Aleksandar Vučić će reći da je častan čovek. Bezbroj je takvih primera. U filozofiji, to se zove performativna protivrečnost: izricanjem vrednosnog suda upada samome sebi u usta

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1816-1817
Poslednje izdanje

Naš jubilej

35 godina Vremena Pretplati se
Od 1. novembra do 1. novembra

Kako su studenti vratili nadu Srbiji

Intervju: prof. Vladan Đokić, rektor Univerziteta u Beogradu

Ne smemo da izneverimo studente

35 godina Vremena – 1990

Anticivilizacija

Uz 35 godina “Vremena”: Svet, od 1990. do danas

Doba umiranja iluzija

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1816-1817 22.10 2025.
Vreme 1815 16.10 2025.
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure