img
Loader
Beograd, 21°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Odmor

28. jul 2005, 11:41 Zoran Majdin
Copied

Putovanje je počelo po uobičajenom scenariju: tradicionalno, najvažnija tema razgovora je nabrajanje šta smo sve zaboravili da ponesemo. Još dok smo se pakovali, odnosno dok nas je pakovala, seirili smo kako će biti zabavna diskusija, s obzirom na to da je tom poslu pristupljeno tik pred polazak. Nismo čestito ni krenuli, tek smo za ćošak zamakli, a ja sam se setio da sam zaboravio naočare bez kojih mogu, ali me Zakon o bezbednosti saobraćaja prisiljava da ih nosim dok vozim. Poslali smo najstarijeg da ih donese dok ja kupim cigarete. Kod trafike ustanovljavam da nisam poneo ni novčanik, u kome nije bilo bogzna šta, ali u njemu je moja lična karta i platna kartica. Zahvaljujući samo čudu telekomunikacione tehnike nije morao da ide dvaput.

Žena mog života više u šali, ali pomalo i u zbilji, pita da li ćemo, kao sav oprezan svet, ići autoputem do Batočine pa da preko Kragujevca i Kraljeva dođemo do Čačka. Odlučno odbijam jer je tako put koji treba da pređemo skoro stotinu kilometara duži, uz opasku da je to isto što i češanje oko glave. Ići ćemo, kažem, uobičajenom rutom, kojom smo hiljadama puta išli – Lazarevac, Ljig, Milanovac… Ona se saglašava mada, i da se nije saglasila, ne bi bilo drugačije: najkraći put je najbolji i pet para ne dajem na priče da je Ibarska magistrala opasna i prepuna „crnih točaka“. Štaviše, mislim da su priče preterane, jer sa trideset godina vozačkog staža i više od milion bez udesa preguranih kilometara, znam šta govorim.

Negde oko Lipovičke šume, kada je nabrajanje zaboravljenog završeno i kada smo se složili da će se moći bez onoga čega nema, te da se ni u kom slučaju više nećemo vraćati, dvojica starijih su sa olakšanjem turili slušalice u uši i isključili se iz svake diskusije, a najmlađi započeo svoj „tok šou“. Nije zaklopio sve dok ga nisam, negde iza Lazarevca, nimalo ljubazno zamolio da „sjaše“.

Na putu je bila uobičajena gužva, mnoštvo kamiona usporavalo je saobraćaj, atmosfera je bila opuštena jer, za razliku, ne putujemo daleko i pred nama je sve vreme ovoga sveta. Tu i tamo, prozborio bih koju o preticačima i njihovom uletanju u „makaze“, uz obaveznu konstataciju da mala nesmotrenost može prouzrokovati dramatične posledice. Dok smo prolazili pored mesta neuspelog atentata na Vuka Draškovića, pitao sam se šta se događalo „u glavi“ Veselina Boškovića, kao i vozača onog drugog automobila čije ime ne znam, kad su ugledali kamion koji prelazi na njihovu stranu puta, dok su kočili i pokušavali da izbegnu sudar…

Svega osam stotina metara dalje dobio sam odgovor. Na raskrsnici kod Ćelija, tamo gde se sa Ibarske magistrale odvaja put za Valjevo, u traci za prestrojavanje, stajao je vojni kamion sa civilnim tablicama. Propuštao je razvučenu kolonu vozila u kojoj sam i ja bio, a tik ispred nas odlučio da krene.

„Kuda je ovaj pošao“, uzviknula je žena mog života i usput gadno opsovala više puta, koliko je to moguće u tako kratkom vremenu. „Legao“ sam na kočnicu i na trenutak mi se činilo da ćemo uspeti da se zaustavimo pre nego što udarimo, odmah zatim bilo je jasno da nemamo šanse. U momentu udara imao sam deja vu. Udarac, prasak, bljesak i misao „jeba nam ovaj kevu“ bili su istovremeni.

Izašao sam teturajući se ubeđujući se da moram ostati na nogama, mada me je horizontala magnetski privlačila. Video sam decu kako izlaze i psuju sve po spisku. „Hvala nebesima, ucelo su“, utešio sam se. „Mama, mama“, vrištao je najmlađi: okrenem se na tu stranu i vidim ženu mog života oblivenu krvlju kako stoji pored auta i „svašta“ govori na račun vozača kamiona. „Dobro je“, kontam, „i ona je ucelo“. Tešim najmlađeg dečaka krvavog nosa govoreći mu da nije ništa strašno, a on uzvraća: „Kako nije strašno, pogledaj mamu, i ti si sav krvav, vidi na šta nam auto liči…“ Prilaze ljudi sa svih strana, donose vodu i papirne maramice, da se umijemo i obrišemo krv. „Ja ću sada da se onesvestim“, izgovara najstariji, pridžava se za krovni nosač i pokušava da sedne na zadnje sedište auta, ne uspeva i pada pored. Priskačemo da ga podignemo, oči su mu otvorene a lice bezizražajno, hvata me panika, majka mu raskopčava košulju i prska vodom, na njega kaplje njena krv… koju sekundu kasnije on ustaje i kaže da se samo „resetovao“ i da je sada „u redu“. Srednji stoji sa strane, nit romori, nit govori: u šoku je, nije mu jasno šta se dogodilo.

Sanitet koji je stigao iz Lajkovca suviše je mali da se svi smestimo u njega. Ipak, nekako su nas nagurali, a lekari stadoše pored puta da stopiraju. U lajkovačkom domu zdravlja nam ukazuju prvu pomoć i upućuju u Valjevo, jer naše povrede prevazilaze njihove kadrovske mogućnosti.

„Da li ste bili vezani“, pitaju u valjevskoj bolnici. „Nažalost, nismo“, odgovara žena mog života, ja mrmljam da sam slobodan čovek i da se, shodno tome, nikad ne vezujem, niti ću to ikad učiniti. „Srećom niste“, umiruje nas lekar internista. „Da jeste, mogla je od siline udara da vam prsne slezina.“ Tako nas uteši.

Ustanovljavaju nam potrese mozgova, posekotine, oderotine… Snimaju nam glave, grudne koševe, ruke, noge… Na kraju nas krpe. Kad su sa mnom završili, molim hirurga da, za razliku od mene, na ženu mog života utroše malo anestezije. Njoj je lice na više mesta isečeno, brinem se da li će joj ostati ožiljci. Kroz mali prorez levog oka gledam se u ogledalu i ne prepoznajem se. Oboje smo kontuzovani, boli nas svaka koščica i mišić. Nju i u gips stavljaju.

Pansion u valjevskoj bolnici ima velike, istina višekrevetne ali zato svetle sobe. Bez obzira na „višekrevetnost“, kapaciteti ni iz daleka nisu popunjeni pa se čini prihvatljivim. Međutim, higijena mokrih čvorova nije zadovoljavajuća, a i hrana je ispod svake kritike. Zbog ovog drugog, na sopstvenu odgovornost odlučili smo da ga napustimo već sledećeg dana. Odmor smo nastavili kod kuće. Nije baš kako smo zamišljali, ali ipak se odmaramo. Sve je bolje i bolje: za neki dan ćemo i bez tuđe pomoći stati na noge.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
24.jul 2025. Dragica Jakovljević

Naučite užički

Vreme uživanja

16.jul 2025. Biljana Vasić

Ptica rugalica

Are you, are you Coming to the tree?

09.jul 2025. Miloš Zekić

Prađed mi je bio jači

Vreme uživanja 

02.jul 2025. Uroš Mitrović

Vimbldon

Vreme uživanja

25.jun 2025. Nebojša Broćić

Moji izbori

Komentar

Komentar

Čistka sudija i tužitelja: Vraćanje paste u tubu

Da li iko veruje, osim možda Vučića, da bi čistka tužilaca i sudija uspela? Da li on zaista veruje da može da pronađe dovoljan broj Bokana, jer, ako ćemo pravo, Bokan je ipak biser među biserima

Ivan Milenković

Komentar

Drama i Srbija: Zašto je bilo lako poverovati da Iva Štrljić dobija funkciju

Svi su na keca poverovali da će Iva Štrljić biti direktorka Drame Narodnog pozorišta iako vest nije bila potvrđena – ne bez razloga. Glavni je: živimo u Srbiji

Sonja Ćirić

Pregled nedelje

Slučaj penizionerke navučene na Informer

Snežana C. je posle povređivanja nožem profesorke Natalije Jovanović dokazala da je upila teoriju i praksu Vučića i Informera. Ukratko – kada napadaš izigravaj žrtvu i nikada nemoj priznati ličnu odgovornost. Sada kaže da joj je žao zbog svega

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1803
Poslednje izdanje

Istraživanje NSPM: Većina Srbije protiv Vučićevog režima (1)

Najgore je iza nas Pretplati se
Pukotine u temeljima vlasti

Urušavanje kulta gradnje i ličnosti

Vreme istražuje

Kako Davor Macura živi srpski san

Ujedinjena opozicija, nužnost ili mit

Odvojeni ne smeju, zajedno ne mogu

Duh vremena: 105. rođendana zaboravljenog Jula Brinera

Ciganska duša sijamskog kralja Brodveja

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure