Kako preživeti januar

Prije svega, rekla bih, bez uputstava. Naime, u više sam navrata naišla na takav i slične naslove: Kako preživjeti januar? Kao i na mnoga nevoljenja januara. Toliko da mu, evo, pritječem u pomoć, smišljam obranu, ulažem prigovor.

Što fali brižnom januaru ili u čemu je njegov krimen da treba ispomoć savjetništva za suživot s njim i da je prečesto izložen prigovorima, od unjkavih do grubijanskih? Što fali životu običnog tempa, dan po dan, s puno ponedjeljaka u svakoj sedmici – jer ti dražesni počeci! – koji, eto, ne idu prema nekim raspomamljenim datumima nego prema otegnutim popodnevima, koja brzo prelaze u mrak, ali ritam je posvećenički (piano piano), a dani bez mnogo dodataka. I eto prilike da mi nešto dodamo! Dugo odgađano, pa prenapuhano od otaljavanja, možda je čas da se ponešto svede na pravu mjeru.

Čime zapravo januar pritišće? Možda tišinom koja se široko i velikodušno rastvori nakon sve one zvončići-galame i kreštavih reklama o sniženjima svinjskih butova i drugih proizvoda tovova. Nakon blagdanskog i prazničnog zaglušujućeg razdoblja s puno nametnutog i prpošnog veselja, stvara se slika kao da u stišanom januaru nema dovoljno hranjiva za život. Nakon feštarskog talambasanja i predimenzionirane razmetljive sreće, januarska nerežiranost, naprosto puštenost, što je – tu je, dođe ko neka zalutalost, ništa dovoljno blještavo i snažno prema čemu bi se upravilo. Nespremni bježe na snijeg. To je još jedan kolektivni challenge. Ostali, bez snijega i džipova s thule nosačima, po stanovima i gradovima, umočeni u ravnodušni – januar. Volim ga baš takvog nikakvog, na gotovo svakom kalendaru zasniježenog do zategnute bjeline u koju će se tek štošta upisati.

Januar je kao mjesec bez etikete, društveno nestrukturiran, ne očekuje se previše od njega, zato je slobodan svašta zamišljati i prebacivati u druge mjesece, neka se oni bakću s rezultatima i učincima, efektnim izvještajima i fotografijama koje potvrđuju uspjeh i lajkabilnost. To ga malo rasterećuje važnosti. Daje prednost svemu nakon njega: planovi, neka ih, uzbuđenje i zanos imaginarnog imaju svoj doprinos, godina se stere pred nama, široko joj polje. Nećemo ubuđavit ako malo ohanemo u zasjenjenim danima. (Iako proljeće ove godine baš preuranjeno napada i dobrano krajcuje zimukluk svojim nametljivim sunčanim licem.)

Januaru se ne žuri započinjati dane, dane s malo svjetlosti. Ali – što se manje neba vidi, više sjaja valja iščeprkati. Možda je ovo i nečiji citat. Svakako, eto posla za prosječne junake. Jer nema januar loše namjere, ne smišlja kako će nam sjebati početak godine, nije protiv nas, dapače, rekla bih da je ono na što se narod danas pali u njemu sadržano u temeljnim postavkama: izazov za osmišljavanje i smišljanje dana, stvaranja, poniranja, sadržaja. Malo sve opustoši da se bolje vidi: gdje smo, što smo, s kim, protiv koga i kako ćemo kroz razne gustiše. Pa to doista zahtijeva mir i vrijeme. Dakle, daje nam priliku da sagledamo neprilike. Saveznik. Pružimo mu ruku.

Januar je, eto, tih i spor, od događaja važnije su misli i kretnje sa svojom zimskom inercijom. Misli više kao da uzemljuju nego razbacuju. Svijet baždaren na nabrijanost i pjenušavost ne drži baš do tih jezerskih kvaliteta. Ali upravo u njima se štošta ogleda, mir nosi jasnoću, mirna površina bistru sliku. Stereotip koji se, paradoksalno, slabo koristi. Divno vrijeme da se događaji pogledaju s unutarnje strane. Tišine su, pritom, pune otisaka. I mjesta mnogih događaja. Ako im ne bježimo, mogu biti gusta postojanja. Ne samo prostor odumiranja raspojasanosti i kočopernog raholjenja. Premda, ni to nije stanje u koje se treba neoprezno uvaliti: jer dani se prave da miruju, ali ni po što se ne vraćaju. Januar nas u svojoj hibernaciji nastoji preobraziti – mislimo da je tako! – u mirne i strpljive, ustrajne i postojane putnike. Ono što usrknemo u posnim januarskim danima i noćima može nas možda opremiti za susrete s mnogo čim što nas sljeduje u hodu kroz vrijeme, u vezivanju za život i odvezivanju od koječega beživotnog.

Januar je, shodno tome, duboki udah. Za hrabrije, i duboki zaron. Do sljedećeg Božića, ovog ili onog, načičkat će se već dana i rana koji će nas stjerati u mnoge pličine.

I zato, moje simpatije su na strani januara. Gotovo mi se otima sigurno teško prihvatljiv prijedlog: zaštitimo januar! Zvuči strašno? Pa on je mladost godine, oprostimo mu sve početničke greške, malo je sporovozan (zamislite da ima L na vidljivom mjestu), ali ubrzat će se nadalje sve: imamo do kraja kalendara vremena za razne unosite i uznosite podvige, ostvarenja, fotkanja po moru i po silnim zbivanjima; produžimo ga na februar, ionako je kratak, isforsiran karnevalima prije nego i on zamukne u korizmi, neka se pokomoda početnik; razvedimo ga i od Nove godine, koliko se može, neka nedužno i otmjeno započne novi krug, privijen uz osjećanja i stanja protjerana iz svih reklama.