Bambus

Drvce bambusa nam je davnih godina na poklon donijela Kata koja je tada još bila Ona Kata, od našeg Alojzija, čovjeka i novinara koji je mene onoliko zadužio: pomagao mi je kad sam trapavo ušla u agencijsko novinarstvo, kad me je zla nadšefica gadila, kad mi je trebalo Alojzijevo agencijsko rame za plakanje i neprocjenjive savjete.

Taj je bambus rastao godinama u staklenoj vazi. Vraga u vazi, u onom karafeu za vino, u koji smo mu dodavali samo vodu. Rastao je kao iz vode!

Naša Mačka, gospojica Cici, pokušavala je da ga pojede: pojela je već neke lišćobe, naročito one koje joj je naša advokatska brigada dolazeći na bakalarsku gozbu donosila: te sreće, pa vazu stavimo na pod, pa ona mljacka i cvjetove i lišće…

Ovaj bambus, njegove listove, nije baš gotivila.

Onda je Čovjek Mog Života odlučio da ga baš nervira taj bambus u vodi koji je u vinskoj dozi i još ga to smeta pokraj njegovog pisaćeg stola. Onda je htio da ga posadimo u zemlju i smjestimo drugdje.

Jesmo.

Gospođa Cici je pomirisala, probala i mjauknula da to nju ne zanima.

Onda je bambus krenuo da krepava: mali po mali komadić stabljike je žutio, mali po mali komadić smo reckali, dok nije došao do kraja. Ostala je samo zemlja u plastičnoj saksijici, pa smo to – ne volimo stvari rješavati baš do tužnog kraja – smjestili na terasu. Mala plastična saksijica u kojoj nema ničega, tako smo bar mislili.

Onda je naša Cici umrla. Nije je bilo više.

Mi smo patili i plakali.

E sad: otpatismo mi, ne baš i ne još, naše Cici nema više, a ona zemlja u saksijici pokaže nam mali zeleni prcvoljak koji se promalja. Stavimo tu plastično-zemljanu stvar u porculansku zdjelicu za klopu naše Cici (poklon od Ivane i Dejana, koji su nas uvijek razveseljavali s mačjim porculanom, ali i cvijećem koje je voljela zobati), a ono – nikne zeleno i živo, bokte!

Nema, u međuvremenu, Cici naše, a mi se nismo s time pomirili do danas. Čujemo ju, drnda po kući, sanjamo ju, viri njuškica iz sjene iza dovratka, grebe svoju fotelju, pričamo s našom brkatom curicom… sve nam se to priviđa.

Onda dođe taj naš bambus: kažem Čovjeku Mog Života, gle, ovaj bambus koji je niknuo, to nije ništa drugo nego Duh Naše Mačke. Dobro, veli on i ne zakera i krene da zalijeva taj bambus, možda i Duh Njen.

Krene bambus da divlja: Čovjek Mog Života ga zalijeva ujutro i uveče vodom iz svojih lončića, istih onih iz kojih je vodu cokila Naša Mačka, misleći da je ona bolja od njene vode.

A ovaj, bambus raste i raste.

Tu mi zaključimo, ne znam tko je od nas bio prvi, da se ta mačja duša, ta konkretna duša naše Cici, uselila u bambus. Bambus raste, ona nam i dalje fali, a mi pričamo o njoj i sanjamo ju, volimo ju, iako je više nema – taj nam bambus kao duh postaje kućni ljubimac konkretan, naša Cici, nama najljepša i najčudnovatija.

Neki dan vraćamo se iz redakcije, a ono bambus pustio novoga listića, a jedan ručnik u kupaonici pao sa svoga mjesta, pa još u kuhinji – gdje je Cici uredovala s našim i bez našeg prisustva – poremećen neki raspored.

Onda ujutro kad hoću sjesti na svoju kompjutersku stolicu, vidim da se njena igračkica-grebalica s lopticom približila mimo zakona fizike. Onda nešto tresne ili zatreperi u stanu, a mi se pogledamo i kažemo: Mačka naša, a? Je, nego tko!

I vjerujemo, ili bar hoćemo.

Ne znam, pravo da kažem, da li je bambus proklijao ničim izazvan da bi pokazao da je u njemu mala i dobra dušica Moje Mačke. Ne znam ni da li Čovjek Mog Života stvarno to misli. Znam da nam je oboma lakše od te misli.

Znam i da svakog jutra ili večeri, kad bambusu – s mačjom dušom ili bez – dodajem vodu da bi i dalje rastao, razmišljam o onima koji nisu više fizički sa nama. Od moje Cici put vodi prema njima, od Alojzija koji je taj sjećajni prapočetak bambusa, do mnogih koji nisu s nama u našem trajanju.

Malo li je?

A bambus? Mačketino moja i Princezo Cici, rasti i dalje!

P.S. Otkud to „Moja Mačka„? Otud što ja kažem moja, onda On kaže misliš moja?, onda ja kažem pa to i kažem, moja. I tako unedogled. Naša, a moja. I Grujo, spremi se za funkciju čuvara bambusa u ljetnom periodu!