img
Loader
Beograd, 10°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

(Ovo nije) Moja Rusija

02. mart 2022, 20:27 Nebojša Broćić
foto: skrin šot
Copied

Ni set babuški u vitrini kod teta Bije, ni pravi-pravcati samovar koji je ćale doneo zgranutoj majka Dani sa krstarenja Volgom, ni Čajkovski iz Diznijevih crtaća, ni muke Tantalove da se izborim sa Tihim Donom, ni Stoličnaja koju je Ljupčetov ćale prošvercovao odnegde, pa nas učio kako se pravilno (sa kiselim krastavcima, normalno) pije – kad već deca cirkaju, da se bar ne truju onom strašnom Baltik votkom iz Takova, ni Sergej Bondarčuk kada rastura Švabe na Neretvi, dok Stole peva Padaj silo i nepravdo, ni Visocki i Okudžava čije ploče smo nalazili polu sakrivene kod nekih osećajnijih keva naših drugara, ni horsko arlaukanje Oj Rjabina, Rjabinuška na časovima muzičkog… Ne. Ništa od toga nije moja Rusija. Neki imaju potrebu da joj tepaju, pa je zovu majkom, ja baš nisam siguran da bih voleo da imam takvu kevu. Ova moja mi je sasvim ok. Ja moju Rusiju vidim pre kao neku od Bunjinovih lepojkica, lakog koraka i snenih očiju, pomalo okrutnu, sklonu filozofiji i pesništvu, zajebanu i neodoljivu. Onakvu kakvu Tarkovski nikada nije mogao da prežali kada su ih na silu razdvojili.

Moja Rusija je kada sam ono bog sveti zna kako uspeo da se ušunjam u Atelje, karata nije bilo ni u ludilu, onako malen skupio iza neke zavese da me ne uhvate i otvorenih usta gledao Alu Demidovu kao Ranjevsku u Višnjiku, na Bitefu negde osamdeset pete. Moja Rusija je i kada Moskovljani budu malo nadrkani prema gostima iz daleka, onom arogancijom koju ponekad gaje stanovnici propalih imperija, nema frke, nisam zamerio. Građani aktuelnih imperija imaju više samopouzdanja, pa im to i ne treba. Sa njom nas je upoznavala Natalija, neverovatna operska pevačica i sjajna cica, Ukrajinka rodom iz Harkova, kada nas je vodila u menzu u suterenu nekadašnjeg MHAT-a na najbolje blinje i boršč u celoj Moskvi, mrtva usta da ih jedu, hvale se da ih prave po istoj recepturi kao što su za Dančenka i Stanislavskog onomad. Moja Rusija je i pandur iz moskovskog metroa, koji je onako stojeći čitao Andrejeva i o njemu mnogo lepo i pametno govorio. Ona su mi i veliki Sergej ka-kako-montira Ejzenštajn i Dziga Vertov i Elen Klimov i njegov genijalni Idi i gledaj, ali uz dužno poštovanje, niko kao Tarkovski, čovek koji je nama, buljuku nesnađenih tinejdžera iz Kinoteke, pokazao da nismo sami i da svet kakvim smo ga i mi videli, unutrašnji pejzaž pesnika i nežnih dušica svih boja zaista postoji, da nije naša halucinacija, nikada mu to zaboraviti neću. I zato smo ga Ljuba Filipović, Sunčica i ja sa povećom bandom te večeri pred novu ‘87. kao najbližeg druga i saborca sa ovoga sveta ozbiljnom pijankom dostojno ispratili. Rusija je i kako su ‘77. u Liježu pukovnik Gomeljski i Sergej Belov stoički podnosili dok su Kića i Moka igrali odbojku pred njima, svaka čast, iako im nije bilo lako da taj mangupluk istrpe… Larionov – Makarov – Krutov su moja Rusija, mitska navala koja nas je primorala da samo u njihovom slučaju, samo taj jedan put, uprkos svim antipatijama prema Sovjetskom Savezu i crvenima generalno, navijamo za njih – Krasnaju mašinu, jer drugačije, onako očarani savršenstvom, jednostavno nismo mogli.

Zamislite samo kakva je meni ta Rusija kada ni ovaj pomahnitali, botoksirani diktator krvavih šapetina, ni deda Vitino sklanjanje ženske dece u bunar dok ne protutnji Crvena armija pored naše kuće oktobra ‘44, ni strašni Džugašvilijevi gulazi, ni njeno otvoreno koketiranje sa đavolom Stuck around St. Petersburg when I saw it was a time for a change, killed Tsar and his ministers, Anastasia screamed in vain, ni ovako užasan zločin koji se ovih dana u njeno ime i pod njenom zastavom od Kijeva do Crnog mora čini, ne mogu da me nateraju da dignem ruke konačno i zauvek skinem pogled sa nje. A nešto nisam ni raspoložen da se odričem nečeg svog pred nesojem i fukarom, čak i kada ih je podosta i kada se vraćaju u talasima. Radije bih nekako pod ruku sa mojim Rusima na veoma uvrnutom zadatku odbrane naše Rusije od uzurpatora, a ponekad i od nje same. Sa ludo hrabrima Nadeždom Tolokonikovom, Marinom Aljokinom, Jekatarinom Samuševič, Andrejom Rubljovom, Fjodorom Smolovim, Valerijem Meladzeom, Lisom Peskovom, Oxxxymironom, Ivanom Urgantom, Elenom Kovalskajom, sa stradalima Anom Politkovskajom, Stanislavom Markelovim, Borisom Nemcovim, Jurijem Ščekočikinom, Tamarom Litsinskajom, Zinaidom Rajh, sa mojim herojima Mejerholjdom i Bulgakovim… Ne bi mi bilo teško, imam iskustva na tom poslu. Već sam branio tu svoju Rusiju kada su nju i svoju sudbu kleli moji drugari koje je slučaj poslao u neparna odeljenja osnovne škole “Ivo Andrić” da uče ruski, pa su još morali da otrpe i zezanje od onih iz parnih, engleskih. Engleski ćeš već naučiti i sam, tešili su nas onako očajne roditelji, a ruski možeš jedino ovako… I da vidite, tako i bi.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
07.maj 2025. Milica Srejić

Ima jedno mesto

23.april 2025. Bojan Bednar

Moje parče Berlinskog zida

16.april 2025. Nebojša Broćić

Mala lična utopija

10.april 2025. Jovan Kale Gligorijević

Wild horses

03.april 2025. Uroš Mitrović

Mastersi

Komentar

Pregled nedelje

Mrači i muti, čaršijski rode

Ukoliko različiti oponenti Vučićevog režima nisu u stanju pomoći studentskoj omladini, mogli bi makar da ne odmažu. Suviše dugo su radili na isti način i sa istim poraznim rezultatima da bi mogli očekivati da ih itko išta pita

Filip Švarm

Komentar

Zašto sad želimo izbore

Nema više studenti napred, a mi za njima. Sad smo svi u istom sosu: isterali smo zver na čistinu. Znamo kako dalje ide

Jovana Gligorijević
Jovana Gligorijević

Komentar

Dragan Bujošević i Nenad Lj. Stefanović – dvojac u teškoj deluziji

Uprkos masovnim protestima ispred RTS-a, desetinama hiljada ljudi na ulicama i višenedeljnoj blokadi, dvojac sa vrha Javnog servisa i dalje ne vidi problem. Ili se barem trudi da ga ne vidi, dok javnost sve više gleda kroz prozor – i traži izlaz

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1792
Poslednje izdanje

Studentski zahtev za raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora

Istorijska šansa Srbije Pretplati se
Paralelni univerzum Aleksandra Vučića

Padobranac na Floridi i ostala brukanja

Intervju: Veran Matić

Nepravda je ugrađena u sistem

Lični stav

Univerziteti i vlast – poslednja runda

Kultura sećanja

Dan pobede u Berlinu, 8/9. maj 1945.

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.
Vreme 1789 16.04 2025.
Vreme 1788 10.04 2025.
Vreme 1787 03.04 2025.
Vreme 1786 26.03 2025.
Vreme 1785 20.03 2025.
Vreme 1784 12.03 2025.
Vreme 1783 05.03 2025.
Vreme 1782 26.02 2025.
Vreme 1781 19.02 2025.
Vreme 1780 13.02 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure