Šta misliti o integritetu predsjedničkog kandidata koji sebe predstavlja kao „drugi oblik Milorada Dodika“, sem da se potvrđuje stara mantra koju je izrekao akademik Rajko Kuzmanović da smo „svi mi Mile“.
Siniša Karan nije pokušao ni da razdvoji sopstveni identitet od Dodikovog. On je svoj duh, tijelo i misao ugradio u jednog jedinog entitetskog predsjednika. Dakle, na ovim izborima vidjet ćemo da li će Milorad Dodik, unatoč sudskoj zabrani, da se bavi politikom, da li će ostati doživotni predsjednik Republike Srpske, istina u nekom drugom fizičkom pojavnom obliku, ili će doći do promjene, u koju malo ko vjeruje.
Govor mržnje i skandali
Iako je kampanja bila gotovo nečujna, u atmosferi u kojoj nije bilo zapaljivih izjava kandidata, bilo je govora mržnje i nekoliko skandala.
Milorad Dodik i gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković ukrali su politički šou kandidatima i potisnuli ih na margine političkog obračuna. Centralne izborne komisija kaznila je Savez nezavisnih socijaldemokrata zbog Dodikovog govora mržnje novčanom kaznom od 30 hiljada konvertibilnih maraka uz javno upozorenje crvenim kartonom. I to sve dok se iščekivala odluka Osnovnog suda u Banjaluci da Dodika izbriše iz registra predsjednika stranke. Očekivano, ta odluka nije donešena da ne bi poremetila Dodikovu centralnu rolu u izbornoj kampanji. Toliko o nepristrastrasnom pravosuđu i odnosu prema građaninu Dodiku.
U jeku izborne kampanje potpuno nelogično isplivao je kompromitirajući snimak direktora Univerzitetskog i kliničkog centra Vlada Đajića u nekom „opasnom“ poslu oko prodaje kokaina. Unatoč njegovim pravdanjima da mu je „smješteno“, Milorad Dodik ga je promptno smijenio sa svih funkcija, podvlačeći kako u SNSD-u vlada nulta tolerancija prema narkoticima. U ovoj aferi Draško Stanivuković se također smjestio u centar skandala, tvrdeći da je ovim snimkom neko pokušao njemu smjestiti.
Neki su Dodikov potez pozdravili uz komentar da se „to tako radi u kriznom komuniciranju“, dok su se drugi zapitali može li ova afera da utiče na rejting stranačkog kandidata u predvečerje predsjedničkih izbora.
Košarac u Panami
Posebno ako se zna da je dan ranije objavljen snimak SNSD-ovog ministra spoljne trgovine u Savjetu ministara BiH Staše Košarca kako uživa u Panami u društvu narkodilera. Tu Dodik nije pokazao znake „osjetljivosti“ zbog čega je Đajiću skinuo političku glavu. Istina, Košarac je jednu političku smrt preživio, kao akter korona partija. Dodik ga je tad izbacio iz političkog života, u koji ga je u tišini bez pogovora vratio.
To ne znači da Košarcu politička glava neće pasti, posebno nakon oštre reakcije ambasade Sjedinjenih Američkih Država, nakon što je Visokom predstavniku u BiH Kristijanu Šmitu poslao nacistički šljem uz propratno primitivno pismo, zbog kojeg su se mnogi obrazi zacrvenjeli. Teško je povjerovati da Košarac šalje darove i piše pisma na svoju ruku, a još manje da većina ljudi u SNSD-u ne dijeli isto mišljenje. Ali ukor Amerikanaca da ovakvi potezi ne vode ka deeskalaciji, posebno u svjetlu prihvatanja svih Dodikovih odluka, koje je američka administracija pozdravila kao doprinos smirivanju uzavrelih političkih strasti u BiH.
A Đajić se slavodobitno, nakon smjene, slikao sa „drugim Dodikovim oblikom“ i ministrom pravde, čime je građanima poslana poruka da je politička odgovornost prividna, a da je društveno i stranački prihvatljivo ponašanje kada nekog tajnim snimanjem uhvate s rukama u „kokainu“. Tome su prethodili frenetični aplauzi građana i stranačkih članova smijenjenom Vladi Đajiću.
Protivkandidati
Kandidat opozicije Branko Blanuša dolazi iz stranke koja mjesecima nema stranačkog šefa, pa je dirigentsku palicu preuzeo mlađahni Stanivuković, krčeći put sebi za kandidaturu na izborima slijedeće godine. Ionako su mnogima ovi nedjeljni besmisleni.
Osim njih dvojice za predsjednika Republike Srpske kandiduju se još Dragan Đokanović iz Saveza za novu politiku, Nikola Lazarević iz Ekološke partije Srpske i dva nezavisni kandidati Igor Gašević i Slavko Dragičević.
Prednost je u rukama onih koji imaju moć i kontrolišu svaku izbornu poru – od stranačke glasačke mašinerije, preko zaposlenih u javnim institucijama i dijela opozicije, do većine medija, vreća sa glasačkim listićima, članova biračkih odbora. Svaki drugi ishod, posebno promjena u duboko zacementiranom sistemu, bio bi ravan čudu.
