Naprednjačka većina dobro zna da se publika rijalitija najviše loži na provokacije i nasilje. Zato su poslanici opozicije i izloženi sistematskom vrijeđanju, ponižavanju i maltretiranju. Što god da urade, skupštinskoj većini odgovara: ako izgube živce i vrate istom mjerom, režimski mediji ih čereče kao nasilnike i prostačine; ukoliko prećute i nastave svojim putem, ispadaju mlakonje bez elementarne građanske kuraži. I tako od sjednice do sjednice.
Cilj naprednjaka je prost. Riječ je o zatiranju same ideje opozicije. Naime, vlast na najjednostavniji način demonstrira da nema svrhe glasati ni za koga osim za nju – bilo čiji drugi prijedlog, inicijativa ili najobičniji stav neće proći. I kome onda trebaju zastupnici koji ama baš ništa nisu u stanju završiti?
U isto vrijeme, šef države se bavi kvantnom politikom. Ona prkosi zdravom razumu – u isto vrijeme nešto i jeste i nije. Dakle, dok evropski zvaničnici kažu da se Aleksandar Vučić u Tirani suglasio sa deklaracijom o potrebi usklađivanja sa zajedničkom vanjskom i bezbjednosnom politikom Evropske unije (jeste), on tvrdi da ne može ni da sjedi ni da stoji iza tog dokumenta (nije).
Da je u pitanju klasična politika, bilo bi jasno da je predsjednik Srbije uskratio svoju suglasnost. Međutim, stvari postaju zbunjujuće kada se zna da je najprije prokleo svakog Srbina koji ode u Tiranu na Samit Evropska Unija – Zapadni Balkan, a potom sam tamo odletio. I ne samo to: sa učesnicima je imao „otvorene i iskrene“ razgovore, sasvim suprotne „lupetanju“ koje je prethodno najavljivao uz Koka Kolu zero i čaj od kamilice.
U srcu ove kvantne politike je Aleksandar Vulin. Ako je Srbiji zaista stalo do dobrosusjedskih odnosa i evropskog puta, kako je taj čovjek imenovan za direktora BIA? Možda je objašnjenje – sumnja dio političke čaršije – da je špijun CIA čiji je zadatak da se kao turbo putinofil dokopa tajni FSB-a? Ali ako nije, čemu onda Vučićev odlazak u Tiranu i strateško opredjeljenje Srbije za pristupanje Evropskoj uniji?
Točno u tome kontekstu je i Pavle Grbović postavio poslaničko pitanje Ani Brnabić. Konkretno: kojim se kriterijem vodila kada je Vulina predložila za direktora BIA i kako je prilikom izbora glasala Tanja Miščević? Čitalac zajedno sa liderom Pokreta slobodnih građana zna odgovor, odnosno, koliko se tu stvarno fermaju i premijerka i njena ministarka za evrointegracije. Grbovićevo pitanje zato ima drugu svrhu. Ono jasno i precizno pokazuje svu mizeriju kvantne politike režimskih jahača magle.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
