Zbogom (staro) oružje!

(Specijalno za „Vreme“ iz Pariza)

Dan – D obilježen je uistinu veličanstveno, ceremonijalno i glamurozno, od posebnih televizijskih cjelonoćnih programa i posebnih izdanja dnevnika i tjednika, preko skokova padobranaca, mimohoda preživjelih oko tisuću i pol veterana, vatrometa, Te Deuma – misa zahvalnica – do brojnih posebnih nacionalnih svečanosti i zaključne, zajedničke komemoracije u normandijskom gradiću Aromanšu, dok su se uz pojačane mjere sigurnosti stotine tisuća gostiju, turista i nepregledne mase znatiželjnika i „ratnika-foliranata“ slijevale prema normandijskim plažama. Ova vjerojatno posljednja okrugla obljetnica savezničkog iskrcavanja u Normandiji – jer najmlađi veterani su već u dobi patrijarha, a onim starijim bi pozavidio i sam biblijski Metuzalem – po mnogo čemu je, i uvelike, nadmašila sve dosadašnje jubileje.

Veliki ceremonijalni cunami je prošao i normandijske su plaže opustjele, na zadovoljstvo mnogih stanovnika priobalja, a nagradu za najbolji popratni naslov odnio je, po našem mišljenju, pariški „Liberasion“, koji je sutradan nakon proslave osvanuo s naslovom: „Okrenuta nova plaža historije“ (u postmodernističkoj igri francuskih riječi: plage i page, plaža i stranica).

U kratkom, ali vrlo nadahnutom govoru koji je održao na američkom groblju u gradiću Kolvil sur Mer, u neposrednoj blizini jednoga od ključnih mjesta iskrcavanja, Omaha bič, francuski predsjednik Žak Širak istaknuo je kako „Francuska neće nikad zaboraviti što duguje Americi, svome prijatelju oduvijek, i svim saveznicima zahvaljujući kojima Europa, napokon ponovno ujedinjena, živi u miru, slobodi i demokraciji“. Govor uistinu nadahnut, ali, gdje je granica iskrene zahvalnosti, a gdje počinju izmamljena priznanja – o tome je De Gol, Širakov duhovni i politički otac, nešto znao – gdje dužnost da se vječno, „do posljednjeg daha“, zahvaljuješ dobrotvorima za njihov „hladni altrustički interes“, e, to je ono što i dalje ostaje nepoznato.

Američki predsjednik Džordž Buš – u aluziji na američki rat za nezavisnost i u neskrivenoj želji za izbornim razlozima motivarinom približavanju sadašnjem „proturatnom“ evropskom taboru – podsjetio je kako je Francuska bila „prvi prijatelj Sjedinjenih Država“, što je za diplomatsku oktavu niže u odnosu na govor, na istom groblju, od prije dvije godine, kad je američki predsjednik govorio o Francuskoj kao o „najpouzdanijem američkom savezniku“.

Tokom bilateralnih razgovora i radne večere u Elizejskoj palači uoči proslave, razgovora koje je francuski predsjednik ocijenio kao „povjerljive i iskrene“, dvojica su državnika nastojala zaboraviti diplomatski sukob i razlike oko Iraka i posvetiti se onome što ih povezuje, proslavi „200 godina zajedničke povijesti“ dviju zemalja koje, prema Širakovim riječima, „promiču i brane iste vrijednosti demokracije, mira i ljudskih prava“. To utoliko više što je Buš i došao u „staru Evropu“ da pokupi pohvale koje će pokušati eskontirati u izbornoj kampanji.

Unatoč približavanju stajališta koje bi trebalo voditi ovih dana, možda i prije početka samita Grupe-8 u ljetovalištu Si Ajland, u državi Džordžiji, do usvajanja u Vijeću sigurnosti četvrte nadopunjene, izmjenjene i proširene verzije anglo-američke rezolucije o prijenosu suvereniteta na irački narod. „Okupacija je cijena naše slobode“, u naslov stavlja „Figaro“ riječi iračkog ministra, dan uoči proslave Overlorda, dovodeći, vjerojatno nesvijesno, čitatelje s dužim pamćenjem i razvijenim sluhom za logičke kontradikcije u neugodnu zabunu. Širak je ipak, na zajedničkoj konferenciji za novinare, koja je upriličena nakon njegovih razgovora s Bušom u Elizejskoj palači, upozorio na „nered koji vlada u Iraku“, te se izrijekom ogradio od paralele koju stanovnik Bijele kuće rado povlači između Drugog svjetskog rata i rata koji on vodi protiv Iraka, ocijenivši kako se „povijest ne ponavlja“, te da je „teško uspoređivati povijesne situacije“. Isto će učiniti i kancelar Šreder, jer takva paralela po historijskom atlasu sugerira da je „duh Minhena“ još živ i da na „staru Evropu“ ne treba računati.

UZDARJA: Prigodom večere u Elizejskoj palači predsjednici su razmijenili darove – što je, poput slavnog obreda potlača, kod Indijanaca sjevernozapadne pacifičke obale, jamstvo svake pomirbe, gostoprimstva i obnove poštovanja i samopoštovanja – pa je tako Buš darovao Širaku Memoare generala Omara Bredlija, jednoga od junaka operacije Overlord (izdanje iz 1951), dok je domaćin uzvratio primjerkom slavne analize američkog društva iz pera francuskog mislioca Aleksisa de Tokvila O demokraciji u Americi – izdanje iz 1850. godine – razmjena dara i uzdarja sa šifriranom ali odgonetnutom porukom: podsjetimo se što jedan drugome dugujumo i tko ima starija izdanja.

Najupečatljivije i najznakovitije obilježje ove obljetnice nedvojbeno je bila prisutnost njemačkog kancelara Gerharda Šredera, prvog njemačkog kancelara koji je prisustvovao proslavi operacije Overlord, i koji je u govoru podsjetio na „historijsku odgovornost“ Njemačke, nakon što je na groblju u Ranvilu – ne i na groblju La Kamb, gdje počivaju posmrtni ostaci 20.000 njemačkih vojnika, uključujući i ostatke vojnika iz redova SS-a – odao počast poginulim savezničkim i njemačkim vojnicima. U Normandiji se kancelar našao u pratnji manjeg njemačkog izaslanstva ratnih veterana, uključujući i dva člana pokreta otpora, baruna Filipa fon Bezelagera i njegovu ženu Rozmari, sudionike neuspješnog atentata na Hitlera. Francuski mediji stoga, u prvim komentarima nakon završetka proslave, jednodušno ističu kako je „njemačko-francusko pomirenje“ zasjenilo „francusko-američko približavanje“ pokrenuto za proslave ovoga jubileja.

„Francuskinje i Francuzi vas primaju, više nego ikada, kao prijatelja, kao brata“, rekao je Širak na adresu njemačkog kancelara i naglasio kako njemačko-francusko prijateljstvo predstavlja istinsku nadu (ufanje, kako je doslovce rekao) za „sve one koji se sukobljavaju u beskrajnoj noći mržnje i želje za osvetom“. Time je jasno pokazana želja da se u ime evropske sadašnjosti i budućnosti izađe iz hipermnezije o „vječitom“ prekorajnskom (čitaj: prekodrinskom) neprijatelju.

Drugačije je, međutim, bilo s prisustvom ruskog predsjednika Vladimira Putina. Jer, dok je hipermnezija uspješno izliječena, ne bi se moglo reći da je posve uklonjena amnezija o presudnoj ulozi Rusije. Sve to je stalo u jednu jedinu rečenicu koju je Širak izgovorio nakon što je spomenuo doprinose svake zemlje sudionice operacije Overlord i obišao sve njemačke frontove iz Drugog svjetskog rata: „U srcu tame, svi su borci slobode bili izloženi istoj kušnji… Istoj kušnji kojoj su također bili izloženi, na istočnom frontu, i junački borci Crvene armije koji su… otvorili bili put i nezaustavljivo napredovali.“ Ovo također je valjda stilska figura, ne i generalštapska procjena stvarnog značenja „istočnog fronta“, na kojem je Treći rajh ostavio 85 odsto (!) svojih ukupnih ratnih gubitaka.

ISTORIJA I SEĆANjE: U mjeri u kojoj je Džordž Buš nasljednik generala Ajzenhauera ili Bredlija, u istoj mjeri je i Putin nasljednik maršala Žukova ili Konjeva, ili bar generala Zime. No, preko tih vratolomnih staza ljudskog pamćenja vodit će nas ne dični Vergilije, nego ona „smiješna rabota“ i „ženska ćud“ oličene u obogotvorenom javnom mnijenju, ispitivanje kojeg je provedeno uoči same proslave. Na pitanje koja je zemlja, po vašem mišljenju, dala najveći prilog porazu nacističke Njemačke, 58 odsto francuskih ispitanika odgovorilo je da su to Sjedinjene Američke Države, tek 20 odsto njih opredijelio se za Rusiju. Nevjerojatno u svemu tome jest to što „Figaro“ podsjeća na potpuno obrnute rezultate iz godine 1945. kad je 57 odsto ispitanika smatralo da je najveći doprinos dala Rusija (Sovjetski Savez), a samo 20 odsto se tada opredijelilo za Ameriku. Još malo Spilberga, holivudskih produkcija i dječje literature po načelima slobodnog toka tržišta i otvorenog društva, poput Harija Potera (Tripotera?), i historijska istina će nam se ukazati u svim svojim vrhunaravnim čarima i fatamorganama.

Nije samo ruski predsjednik bio protokolarna ili kolateralna žrtva iskrcavanja Džordža Buša u Normandiji. I Dominik de Vilpen, negdašnji šef francuske diplomacije, koji je na otvorenoj sjednici Vijeća sigurnosti svojim argumentima protiv rata u Iraku izmamio nezapamćene aplauze, i koji je sada ministar unutarnjih poslova, svojom je rječitom neprisutnošću platio dolazak Buša u Normandiju jer, kako ističe i „Mond“, u grijeh mu se može sve staviti samo ne to da je, bar ne desetak posljednjih godina, antiamerički orijentiran: „Ima razloga da se pitamo nije li njegov odlazak iz Ke d’Orseja bio, naposljetku, cijena koju je Širak morao platiti da bi Buš sudjelovao na ovoj godišnjici.“

Koliko je, u usporedbi s ponašanjem Teksašanina, uzvišenije bilo držanje britanske kraljice, predstavljajući zemlju koja je dala gotovo isti broj vojnika koliko i Amerika u operaciji Overlord, ali koja je ostala u medijskoj i protokolarnoj sjeni u odnosu na samoproglašenog nasljednika generala Patona i Bredlija, a koji je u svom televizijskom salonu jedva preživio operaciju Perec.

Na intelektualnom frontu ništa novo, osim uobičajene rovovske vatre. Na kolokviju u Nacionalnoj skupštini o američko-francuskim odnosima, kolokviju koji je organizirao Pjer Leluš, zastupnik iz redova vladajućeg Saveza za narodni pokret (UMP), vatreni pristaša iskrcavanja u Mezopotamiji, razmijenjene su slične ili čak iste duboke analize stanja u prekoatlantskim odnosima. Robert Kagan, vodeći astrolog američke neokonzervativne misli i administracije, kome je posebna specijalnost odnos Venere (Evrope) i Marsa (SAD), nakon što je ustvrdio kako Irak nije najveća greška američke politike, jer „Vijetnam je bio još veća“, upitao se s razlogom zašto se Evropa nije tada pobunila protiv američke intervencije. Ipak, jubilarnu Zlatnu palmu za specijalne intervencijske efekte odnio je filozof Alen Finkelkraut, koji je antiamerikanizam odredio kao „fiksaciju“ i „neposrednu danost evropske svijesti“ i u taj frojdovsko-kantovski okvir srama postavio filozofa Žana Bodrijara i tenisača Janika Nou, da bi završni udarac ostavio za… Šarla Bodlera. „Dok je antiamerikanizam XIX vijeka bio zasnovan na odbacivanju demokratskog svijeta – kod Bodlera na primjer – on je danas postao patologija demokracije“, „križarski rat iz lijenosti duha“!

Kako se na ovom dičnom mjestu i u ovom presudnom trenutku historijske sijeste ne sjetiti one svima nama prirasle talijanske, katoličko-fundamentalističke i, stoga, antiprotestantske devize: dolce far niente, ili svega četrnaest stihova drage nam Bodlerove „antiameričke“ pjesme: A une passante!

Na sreću, iz Amerike je doputovao i Patrik Ižone, profesor s Harvarda, koji je ljute francuske istomišljenike ohladio ocjenom kako Sjedinjene Američke Države, zahvaljujući Bušovoj politici, nisu nikada, „još od vremena rata za otcjepljenje, bile toliko duboko politički podijeljene kao danas“.