Utuk na utuk

„Ne podržavam Hamas ni u političkom ni vojnom smislu. Čak smatram da je ta organizacija, u neku ruku, naša rak-rana za koju nemamo lijek. Kada se analizira sve ono što rade njeni članovi, neophodno je imati u vidu šta je prouzrokovalo takvo ponašanje. Tragični događaji na Bliskom istoku nadišli su u negativnom smislu, ako se tako može reći, starozavjetnu poruku: ‘Oko za oko, zub za zub’. Ovdje se primjenjuje morbidna krilatica: ‘Smrt za smrt’. Siguran sam da Hamas ne bi bio to što jeste da izraelska politika nije to što jeste. Oni se međusobno pothranjuju. Znam, na primjer, veliki broj hamasovaca koji su navijali da svojevremeno militantni i isključivi Arijel Šaron pobijedi na izborima kako bi imali s kim da se tuku. A, zna se da je taj vojnik političar bio glavni kreator masakra nad Palestincima 1982. godine, za vrijeme invazije Libana. I sad nas hoće da uništi“ – kaže za „Vreme“ jedan od viđenijih palestinskih aktivista, nekadašnji beogradski student koji nije želio da mu se objavljuje ime i funkcija zbog „mogućih neprilika“.

ODGOVORNOST: Ovakvo mišljenje nije rijektost među palestinskim funkcionerima, ali često i sami sliježu ramenima kada im se postavi pitanje da li prvi čovjek PLO-a Jaser Arafat može da utiče na rukovodstvo Hamasa da promijeni strategiju.

I Entoni Levi (Jevrejin) napisao je u „Njujork tajmsu“ 1996. godine da je Izrael „doprinio stvaranju Hamasa i duha odbacivanja u godinama okupacije“. To nije prvi primjer da je jedna državna politika, na specifičan način, stvarala sopstvene neprijatelje da bi našla opravdanje za svoje poteze. To je jedan od razloga za to što se smjenjuju napadi izraelske armije, uključujući povremeno i avijaciju, i samoubilačke akcije pripadnika pomenute militantne organizacije, za koju Palestinci najčešće upotrebljavaju izraz „gerila“.

Predstavnici Hamasa se s lakoćom oglašavaju da stoje iza serije samoubilačkih akcija. To je znak da ta vrsta „junaštva“ dobro prolazi kod jednog broja Palestinaca, dok drugi upozoravaju da se proširivanjem kruga nasilja ne može raditi na formiranju nezavisne države. Istovremeno, sve su glasniji zahtjevi da se Hamas obuzda uz ukazivanje na „preciznost izraelskog oružja“. U sadašnjem trenutku jedna je činjenica nepobitna: Palestinci i Izraelci žive u neizvjesnosti jer niko više nije siguran kada će postati nečija meta. Više ne postoje pravila gdje se puca i ubija. Isto tako, polemika o tome da li je, na primjer, u Dženinu počinjen masakr nad palestinskim civilima, govori da su Ujedinjene nacije oprezne u procjeni događaja kako ne bi ispalo da navijaju za jednu ili drugu stranu. Po ocjenama palestinskih zvaničnika, to je bio klasični masakr, po izraelskim, legitimna borba protiv terorizma. Jer, i najnovije akcije palestinskih kamikaza u Izraelu komentarišu se kao Arafatovo djelo.

BEZ SREDNJEG REŠENJA: Zapravo, tvrdi se da on stoji iza svega iako je poznato da on lično ima i te kako velikih problema u odnosima s Hamasom i sličnim organizacijama. Na to se nadovezuje i nespretni zahtjev Sjedinjenih Država da se on smijeni. Hamasovci to maskimalno koriste u ubjeđivanju javnosti da s Amerikancima i Izraelcima nema dijaloga: „Ko god je s njima razgovarao i pregovarao, šutnili su ga na smetljište istorije“ – jedna od je poruka.

Nema nikakve sumnje da izraelski i palestinski funkcioneri nisu u stanju da, bar privremeno, obustave neprijateljstva i pokušaju da nađu neko srednje rješenje, ako ono uopšte postoji. Stiče se utisak da niko od značajnijih međunarodnih činilaca nije spreman da „primora“ jedne i druge da prekinu akcije u kojima najčešće stradaju civili. Evropska unija pokušava da se ubaci na taj vrući teren, ali Izrael na njene inicijative gleda s nipodaštavanjem. S druge strane, Palestinci su zbog pristrasnosti isuviše nepovjerljivi u američko posredovanje tako da Vašington može da preduzima mirovne inicijative samo u jednom smjeru. Dokle god je tako, Hamas će među dobrim brojem sunarodnika nalaziti potvrdu svog postojanja i djelovanja.

Feljton

Hamas: Firma ili organizacija

Zvanično osnivanje Islamskog pokreta otpora (1989) vezano je za verbalni rat pojedinih palestinskih frakcija oko „monopola“ na borbu protiv Izraela. U to vrijeme organizacija Džihad nametala je svoju strategiju i ideologiju drugim manje poznatim organizacijama. Osnivač Hamasa Ahmed Jasin nije imao ozbiljnijih primjedbi na tu strategiju, ali je smatrao da nijedna glomazna organizacija s jakom centralnom vlašću ne može biti efikasna protiv „vječnog neprijatelja“. On je zagovarao „organizaciono usitnjavanje“ i stvaranje manjih operativnih grupa koje će biti spremne na sve: od samoubilačkih do akcija „iznenađenja“ svih vrsta. U to vrijeme on je govorio da njegovi „borci samo odgovaraju na izraelske represije i ubistva“, a ne da provociraju.

To pravilo je s vremenom „usavršavano“ tako da su ovih dana hamasovci poručili da će za jednog palestinskog političara biti likvidirano 100 Izraelaca. Pri tome nije naznačeno da li će odmazda uslijediti samo nad licima u uniformi ili će žrtve biti i civili. U najnovijem bombaškom napadu, nedaleko od Galilejskoj jezera, meta je bio autobus pun oficira, ali to ne znači da je to pravilo. Jer, u eksploziji bombe u glavnom restoranu hebrejskog univerziteta, na brdu Skopus u Jerusalimu, žrtve su bili civili.

Ovaj teroristički akt ima posebnu simboličku težinu. Jer, to je jedno od rijetkih mjesta u Svetom gradu gdje su se družili normalni mladi Jevreji i Palestinci. Ovaj primjer dovoljno govori o programskoj orijentaciji Hamasa – svi koji zagovaraju kakav-takav zajednički život i međusobno podnošenje moraju da stradaju. Isti stav ima i desetak militantnih izraelskih organizacija po kojima je „veleizadaja“ i pozdravljanje Palestinaca.

NOVAC: Koliko god je teško utvrditi koliko Hamas ima aktivnih članova i simpatizera, toliko se samo zaobilaznim putevima može ponešto saznati ko sve finansira ovu organizaciju. Njeni čelnici su se neposredno nakon osnivanja javno bavili humanitarnim radom i na taj način pridobijali sunarodnike. Imali su dovoljno novaca za pomoć, a prikriveno su formirali dobro uvježbane grupe o kojima se među Palesticima govorilo kao o „spasiocima“. To je bitno zasjenilo popularnost Jasera Arafata i PLO-a, koji je optuživan za neodređenost, tromost i popustljivost prema cionistima.

Novac Hamasu stiže iz tri glavna izvora. Među najveće njegove donatore spadaju svakako bogati šeici s Arabijskog poluostrva (oko 40 odsto prihoda). Zanimljivo je samo po sebi da su sve te države monarhije veliki prijatelji Amerike, koja očigledno gleda kroz prste na pomaganje organizacije koja se u velikom broju zemalja tretira kao teroristička.

Po količini pomoći na drugom mjestu je Iran, koji pomaže još neke palestinske militantne organizacije i na taj način pokušava da na Bliski istok „proturi“ svoju političku doktrinu. To mu, međutim, teško polazi za rukom jer, čak, i organizacije s islamskim predznakom nemaju baš mnogo simpatija prema mulama u Teheranu.

Značajna finansijska sredstva Hamas dobija od sunarodnika iz Evrope i SAD. Teško se može reći da su to obavezna davanja, ali veliki broj Palestinaca u zapadnim zemljama odvaja dio primanja za humanitarnu pomoć sunarodnicima na Zapadnoj obali rijeke Jordana i to se tako vodi u zvaničnim knjigama. Niko od njih, međutim, ne postavlja pitanje u koje svrhe se taj novac troši.

STRATEGIJA: Hamas je nastao iz ogranka egipatske organizacije Muslimanska braća, koja ima filijale (javno ili tajno) u skoro svim arapskim zemljama. Prvi naziv organizacije glasio je „Udarna ruka muslimanske braće“ da bi kasnije dobila određenije ime shodno svojoj strategiji. Može se reći da ideologija ove organizacije nije izvorno palestinska. U organizacionom smislu, hamasovci su „pozajmili“ dosta metoda od sličnih, ali starijih organizacija iz Jordana. Iako zvuči dosta čudno, u strategiji Hamasa prepoznaju se i elementi nekih ekstremnih ljevičarskih organizacija koje su nekada predstavljale strah i trepet za evropske države. Drugim riječima, nije bitno da li oprobana taktika potiče iz bezbožničkih ili onih drugih krugova, već to koliko je efikasna.

Vođe Hamasa uspjele su da okupe oko sebe mnogo više pristalica nego što su ljudi oko Jasera Arafata mogli i da pretpostave. Lansirajući parolu „Islam je pravo rješenje“, odgurnuli su u treći plan ideologije nekadašnjeg sovjetskog tipa koje su se duže vrijeme ukorijenjivale među dobrim brojem Palestinaca zahvaljujući, između ostalog, potenciranju prava na samoopredjeljenje svakog naroda.