U senci dolazećeg rata

Ekskluzivno za „Vreme“ iz Irbila u Iraku

Petak je, kao i u skoro svakoj drugoj muslimanskoj zemlji, u Iračkom Kurdistanu dan za fudbal. Ulicama Irbila, glavnog grada te nepriznate državne tvorevine, prolaze kamioneti puni navijača. Umjesto imena omiljenog im lokalnog kluba, mladi Kurdi kliču Kurdistanu. Sport im nije trenutno toliko važan jer se nad njihovu domovinu nadnijela opasnost da, nakon 12 godina samostalnosti, potpadne pod tursku vojnu okupaciju. Bio bi to kraj kurdske autonomije, njihove prve samostalne vlasti nakon stotina godina arapske, britanske i turske okupacije. U vrijeme Pustinjske oluje irački su Kurdi, na američki nagovor, digli bunu protiv Sadama Huseina. Međutim, čim je Kuvajt oslobođen, Amerikanci su zaboravili na sve prijašnje dogovore te prepustili iračke Kurde, ali i šiite koji su se također pobunili, Sadamovoj osveti. A ona je bila strašna – u kratkom vremenu pobijeno je na desetke hiljada ustanika. Iračka je vojska Kurdima preotela naftom bogati Kirkuk, ali ih nisu uspjeli do kraja slomiti – djelomice i zahvaljujući američkoj zoni zabrane letenja nametnutoj iračkom vazduhoplovstvu.

NEPRIZNATA DRŽAVA: Otprilike polovica iračkog Kurdistana, i to onaj planinski, siromašniji dio, ostala je slobodna i od tada funkcionira kao de facto nezavisna, iako nepriznata država. Mladići koji danas idu na fudbalske utakmice ne pamte iračku vlast, školovali su se na kurdskom jeziku i ne razumiju arapski, kao što nažalost malo koji među njima govori ikoji drugi jezik osim maternjeg.

Međutim, sa snovima o nezavisnom Kurdistanu za sada je gotovo – u opasnosti da u sjeverni Irak umarširaju deseci hiljada turskih vojnika, kurdske vođe Masud Barzani (KDP) i Dželal Talabani (PUK) objeručke su prihvatili povratak u jedan budući, federalni i demokratski Irak. Kurdske su vlasti već izradiile nacrt regionalnog ustava, koji vlastima u Bagdadu ostavlja samo nekoliko resora. „Radije ćemo živjeti čak i pod Sadamom nego pod Turcima, pogledajte što oni rade svojim Kurdima“, govore nam stanovnici Irbila.

Oni stariji, baš kao i u predaji balkanskih naroda, pamte priče o strašnih 400 godina osmanske vladavine. Čak je i Barzani izjavio da bi se sa Sadamom možda i mogla dogovoriti mirna demokratizacija Iraka, a Turcima poručuje da će ih njegovi pešmerge dočekati puškama. Turci su na granici nagomilali oko 100.000 vojnika, isto toliko ljudi pod oružjem imaju i irački Kurdi, a njihova bi konfrontacija izazvala dugogodišnji rat. „Nemojte demokratizirati Irak uništenjem demokracije u Kurdistanu“, poručuju kurdski političari Amerikancima.

Kurdske stavove protiv turskog uplitanja podržali su i arapski delegati na kongresu iračke oporbe održanom u gradiću Salahadinu, pokraj Irbila, i upravo oko tog pitanja su se najbrže usuglasili. Štoviše, zaključeno je da niti američka vojska ne bi smjela ostati u Iraku predugo nakon oslobođenja zemlje, no taj zahtjev teško da će im Vašington ispuniti.

Glavni grad Iračkog Kurdistana Irbil ispunjen je parolama o bratstvu i jedinstvu kurdskog i arapskog naroda, o svijetloj budućnosti demokratskog i federalnog Iraka i sličnim dobro poznatim frazama. Posljednjih dana u iračkom se Kurdistanu održavaju antiturski prosvjedi, pa je tako u gradu Sulejmaniji, prijestolnici kurdskog vođe Dželala Talabanija, spaljeno nekoliko turskih zastava.

Po svemu sudeći, turskog upada u Irački Kurdistan neće biti. I dobro je da je tako, jer bi mogući rat između Kurda i Turaka, koji bi se sigurno prenio i na jugoistok Turske, bio znatno duži od očekivanog američkog napada na Irak. Svoj dolazak Turci pravdaju strahom da će se na sjeveru Iraka u slučaju američkog napada stvoriti kurdska država, koja bi mogla privući i brojne turske Kurde. Takav je strah potpuno bezrazložan – da su htjeli, Kurdi su već mogli proglasiti nezavisnost, ali to nisu učinili. Štoviše, na granici s Turskom već godinama stoji tabla „Dobro došli u Irački Kurdistan“.

DEMOKRATSKO DRUŠTVO: Isto tako, kurdska policija i dalje na svojim beretkama nosi kokardu s iračkim orlom, i to ih posebice ne smeta. Najvažnije im je da ih nitko ne ugnjetava i da se mogu služiti svojim jezikom, a kako će se zvati država u kojoj će živjeti nije im posebice važno.

Kurdi su uspjeli u posljednjoj deceniji izgraditi pravo demokratsko društvo, kakvo ne postoji niti u jednoj arapskoj zemlji. Održavaju se višepartijski izbori, zagarantirana je sloboda štampe pa su pojedini mediji izuzetno kritični prema vlastima, a internet kafei su na svakom koraku – i to bez blokiranih stranica, kao što je slučaj sa surfanjem u nedemokratskim zemljama.

Unatoč zavidnim rezultatima u razvoju demokracije, treba napomenuti da Masudu Barzaniju, koji vlada područjem uz tursku granicu, kult ličnosti nije mrzak. Tako se na cesti prema Irbilu može naići i na pozlaćene Barzanijeve kipove nadljudskih dimenzija. Za razliku od njega, tradicionalnog ratnog vođe koji je svojim suplemenicima iz plemena Barzani osigurao visoke položaje, Dželal Talabani, konkurentski vođa i lider dijela Iračkog Kurdistana uz granicu s Iranom, političar je modernijeg profila – Barzani sa sebe ne skida kurdsku nošnju, dok Talabani nosi odijela, poput zapadnih političara. Talabani je usmjeren prema socijaldemokraciji, ali i prema suradnji s nešto radikalnijim režimima kao što je teheranski. Barzani je pragmatičar, pa kao što je njegov otac, legendarni kurdski vođa Mustafa Barzani znao surađivati i sa Sovjetima i sa Amerikancima, tako je i Barzani prije šest godina napao konkurentski Talabanijev PUK udružen sa snagama kurdskog krvnika Sadama Huseina!

ŠVERCERSKI RAJ: Demokratizacija Iračkog Kurdistana je neupitna, a najveći je problem siromaštvo, iako su ulice pune skupih automobila. Satelitske antene su na svakoj kući, no skupa roba više nije toliko tražena. Prije nekoliko mjeseci, otkad je najavljen još jedan rat, Kurdi su prestali kupovati luksuznu robu i prebacili su se na gomilanje zaliha brašna, riže i tome slične robe. Svoja četiri milijuna stanovnika smještena na području veličine Švajcarske vlasti Iračkog Kurdistana hrane zahvaljujući programu Nafta za hranu, pri čemu 13 posto hrane dobivene prodajom iračke nafte u inostranstvu UN šalje Kurdima. Plaće su male, pa niti cijene ne smiju biti visoke – CD-ovi se, primjerice, prodaju po samo pola dolara. Prosječna je plaća u državnoj službi oko 1000 iračkih dinara, odnosno nešto više od sto dolara. Kurdi nisu štampali vlastiti novac, već se koriste iračkim, ali samo apoenima od pet i deset dinara, jedinima koji na sebi nemaju Sadamov lik… Posljednjih desetak godina Irački Kurdistan funkcionira kao švercerski raj ili, ljepše rečeno, velika duty free zona koja se nalazi između Turske, Irana i južnog Iraka. Granica prema Iranu normalno funkcionira, a čak i sa juga Iraka, pod Sadamovom kontrolom, dolazi razna roba, a najviše cisterne sa naftom. Na svaku cisternu kurdske vlasti naplaćuju carinu i time pune svoj budžet, iako službeno kurdska autonomija živi od „turizma“.

To dakako nije istina, jer ne samo da malo koji turista ima hrabrosti otići u Irački Kurdistan, u kojem se ima što vidjeti, ali nema turističke infrastrukture, svi su natpisi na arapskom, nitko ne govori strane jezike… već je takav naum teško ostvariti. Naime, većina bi turista vjerojatno došla preko Turske, no Ankara već sedam godina granicu prema Iraku drži čvrsto zatvorenom, kako za turiste tako i za novinare.

Tek sada, uoči sastanka iračke opozicije u Irbilu, napravljena je iznimka. Turci su propustili konvoj od nekoliko autobusa sa novinarima, ali se i tu kasnilo danima u polasku jer Kurdi nisu dozvolili da u pratnji konvoja budu turska oklopna vozila. Napokon su novinari pušteni bez turske pratnje, a na granici su ih preuzeli slikoviti kurdski vojnici koji su u Tojotinim pikapovima vozili slalom između autobusa. Neki od njih stoje cijelo vrijeme te lude vožnje, prkose i vjetru i zavojima, a ponekad su naoružani i muzejskim primjercima naoružanja.

Nakon dva dana provedena u Irbilu, strane je novinare čekalo novo iznenađenje – turski su autobusi netragom nestali i ostavili ih usred Iraka! Kako se kasnije saznalo, vozači autobusa i turski novinari dobili su mig od zapovjedništva svoje vojske da se što prije maknu iz Iraka, iz „sigurnosnih razloga“, iako je u pozadini cijele priče, najvjerojatnije, nezadovoljstvo vrlo jasnim antiturskim stavovima izrečenim na kongresu. Turski novinari nisu niti sačekali zaključke iračkih opozicionara, koji su krojili izgled svoje zemlje nakon rušenja Sadama Huseina i izabrali šesteročlano vijeće koje će ubuduće koordinirati aktivnosti kurdske, šiitske i sunitske opozicije.

SAMO BORCI: Rat protiv Sadama Huseina samo što nije počeo, pa svatko tko već nema pušku, a takvi su u Irbilu rijetki, ide pazariti u gradsko predgrađe. Tamo se nudi razno vatreno oružje po pristupačnim cijenama. Kalašnjikov košta 100 dolara, no čovjek se može malo i cjenkati, pa cijena padne. Prodavači se ne žale na posao, no nemaju dovoljno najtraženije robe – plinskih maski. Ma koliko bili hrabri i naviknuti na stalna ratovanja sa nezasitim komšijama, Kurdi se panično boje Sadamovog kemijskog oružja. Nije niti čudo – pred kraj iračko iranskog rata Sadam je desetkovao mjesto Halabdžu, kemijskim je oružjem pobio oko pet hiljada Kurda, svojih državljana.

Zato sada Radio Irbil svakodnevno emitira obavjesti o ponašanju u slučaju napada – treba hodati protiv vjetra, da ste što kraće u smrtonosnom oblaku i tome slično. Takve emisije zapravo malo koga zanimaju, jer ogromna većina građana Irbila dobro zna što će – pobjeći će u planine ili pak u susjedni Iran. U gradu će ostati samo kurdski borci, pešmerge, a i oni bez prave zaštite protiv kemijskog napada. U Kurdistanu oružje spada u dio narodne nošnje, baš kao na Balkanu – razlika je u tome što Kurdi i nošnju i oružje koriste i u svakodnevnome životu.