Stara imena i nove stranke

Na predstojećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj 25. studenoga sudjelovat će čak 323 izborne liste: 251 prijedlog lista kandidata stranaka i nezavisnih, te čak 72 kandidata nacionalnih manjina, među kojima će manjine svojih osam predstavnika u budućem Saboru birati u posebnoj, 12. izbornoj jedinici.

Još malo podataka: pravo glasa, po podacima Središnjeg državnog ureda za upravu, ostvaruje 4.478.512 birača, među kojima je 405.218 birača u 11. izbornoj jedinici za dijasporu, te 370.834 građana-pripadnika manjina, koji imaju opciju na samom se biralištu odlučiti da li će glasati za manjinsku listu, ili za opću listu.

Broj kandidiranih izbornih lista ne iznenađuje, jer i u Hrvatskoj – kao i u Srbiji – postoji gotovo pravo more registriranih stranaka, ali je sasvim jasno da će se borba voditi između dva glavna rivala, dosad vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) dosadašnjeg premijera Ive Sanadara i Socijaldemokratske partije (SDP) Zorana Milanovića, nasljednika nedavno preminulog Ivice Račana, a svima ostalima koliko ostane.

Bar tako govore istraživanja javnog mnijenja, koja posljednjih mjeseci prilično izjednačavaju šanse dva glavna rivala, usprkos tome što je blaga prednost na strani Milanovićevog SDP-a. Tako bi se, nakon izbora i postizbornih koalicija, mogla ponoviti situacija u kojoj su se pobjednici našli u nezgodnoj situaciji da sami, čak niti uz pomoć „prirodnih saveznika“, ne mogu formirati parlamentarnu većinu i vladu, pa da jezičac na vagi ponovo budu – predstavnici manjina.

Nakon prošlih izbora, naime, Ivi Sanaderu su upravo tri pripadnika srpske manjine, predstavnici Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Vojislava Stanimirovića i Milorada Pupovca pomogla da većina pretegne na njegovu i HDZ-ovu stranu. Podrška Sanaderovoj vladi – iako često obilježena zahlađenjem i teškim riječima s Pupovčeve strane – trajala je sve donedavno, do trenutka kad su (redovni) parlamentarni izbori postali bliska budućnost i kad Sanaderu podrška nije više bila važna, a unutar srpske zajednice buknulo nezadovoljstvo još brojnim neriješenim problemima Srba u Hrvatskoj. U tom nezadovoljstvu, i među samim srpskim predstavnicima došlo je do sukoba, pa je sve to rezultiralo i stvaranjem nove srpske stranke, s ljudima koji su svih ovih godina bili bliski s Miloradom Pupovcem. No, o tome nešto kasnije.

STRANKE I KANDIDATI: Na ovim izborima natjecat će se čak sedam srpskih manjinskih lista. Tu je posve nepoznata Abeceda demokracije, kao i Hrvatska stranka mladih, koja nudi listu s pet imena „mladih“ ljudi u rasponu od 41 godine (najmlađi kandidat) do najstarijeg 60-godišnjaka. Socijalistička radnička partija (SRP), poznata za predsjednikovanja pokojnog Stipe Šuvara, ponudila je svoje kandidate za srpske zastupnike uglavnom iz Vukovara, a Srpska narodna stranka (SNS), čiji je lider Milan Đukić, također odnedavno pokojni na svojoj listi ima Dragana Hinića, nekadašnjeg Račanovog disidenta, ogulinskog liječnika Radovana Vukelića i advokata – mnogim izbjeglim Srbima poznatoga – Luku Šuška.

Srbijanskoj javnosti su, međutim, ostale tri stranke puno poznatije, već i zbog toga što su se njihovi kandidati predstavljali i u Beogradu, pozivajući izbjegle Srbe iz Hrvatske da glasaju baš za njih, ali jedna od njih i zbog toga što su njeni dužnosnici puno poznatiji na političkoj sceni s ove strane granice, nego – bar posljednjih desetak godina – u Hrvatskoj.

Riječ je o Partiji podunavskih Srba, predvođenoj Radom Leskovcem, srpskim radikalom koji je za rata u Hrvatskoj bio vrlo istaknuti član te stranke i predsjednik iste u lokalnim okvirima samozvane državnosti (RSK), da bi nakon mirne reintegracije istočne Slavonije vrlo brzo riješio sve svoje egzistencijalne stvari. Za razliku od onih koji su ga za rata podržavali i slijedili, ali to je druga priča. Leskovac, čija je partija u Slavoniji bliska i Branimiru Glavašu i pravašu Antu Đapiću, na svojoj izbornoj listi ima još jedno vrlo sporno ime: Ljubicu (Javorinu) Šolaju, koju mnogi pamte po zlu u tadašnjoj Krajini, a čije ime se – osim uz radikale – veže i za ono vrijeme u početku rata kad je u blizini Vrginmosta ubijen Dmitar Obradović, čovjek koji je pokušavao zavađene miriti i bar malo ohladiti usijane glave i raspaljene etničke strasti. Umjesto toga, ohladili su njega zauvijek.

SVAĐA: Prvaci preostale dvije srpske stranke poznati su javnosti, već i zbog toga što su sve donedavno bili zajedno: spomenuti Stanimirović i Pupovac (uz Jovana Ajdukovića, dosadašnjeg saborskog zastupnika Ratka Gajicu, te pojačanje u liku nekad poznatog novinara državne televizije Sašu Miloševića) na listi su SDSS-a, dok profesor Svetozar Livada i Veljko Džakula (poznat posljednjih godina kao predsjednik Srpskog demokratskog foruma u Zagrebu, čiji je Pupovac bio osnivač) predvode listu svoje novoosnovane stranke, Zajednice Srba u Hrvatskoj (ZSH).

Upravo je sukob vodećih ljudi te dvije stranke obilježio predizborno vrijeme za srpsku manjinu u Hrvatskoj. Džakula je novu stranku predstavio napadajući Pupovca, tvrdeći da SDSS ništa za Srbe u Hrvatskoj nije napravio, a da je podržavao Sanaderov HDZ, a Livada je Pupovca čak usporedio s Musolinijem i nazvao ga – „genetskim poremećajem“.

Tko god „prošao“ u novi saziv Sabora, međutim, morat će ponoviti ono što je SDSS učinio nakon prošlih izbora: dati podršku pobjedniku, kako bi se bar za neke od problema Srba u Hrvatskoj (povratak, zapošljavanje, obnova, konvalidacija dokumenata i radnog staža itd.) napokon našlo rješenje.

Kako reče Milorad Pupovac u jednom nedavnom intervjuu, stvari se teško mogu rješavati u opoziciji: „Ljudi koji od vas očekuju da im u kuću dovedete struju, ili da im stvorite uvjete za podizanje kredita, jako dobro znaju da je bez participacije u tijelima vlasti to vrlo teško postići. Naša osnovna misija je osiguranje ljudskih prava, a stanje u kojem živimo teško je mijenjati bez ulaska u politiku kakva danas ovdje jest.“