Spoticanje na startu

„Dosad je glasanje bilo tajno“, prokomentirao je suho novi konzervativni predsjednik Bundestaga Lamert, kada se nakon objave da su čak 202 zastupnika glasala protiv Angele Merkel iz redova opozicije začuo aplauz. Time se pokazala još jedna činjenica – ne samo što ima prvog ženskog šefa vlade u povijesti, njemačka poslijeratna demokracija je dobila i duhovito-suverenog šefa parlamenta, što je i te kako važno s obzirom na to da je već i sam prvi korak pokazao u kojem će grmu ležati zec. Jer, unatoč debele većine od 448 zastupničkih mjesta za SPD i CDU/CSU, 51 zastupnik nije glasao za Angelu Merkel.

ISTI ODJECI: „Bijedan brak“, tako je veliku koaliciju nazvao i pisac Ginter Gras, prorokujući da će njezin glavni rezultat biti jače polariziranje uopće, a naročito mladih, prema ljevici ili desnici. Prognoza se, doduše, odnosila na prvu veliku koaliciju u Njemačkoj, 1966, ali Gras je imao pravo. To se pokazalo 1968, koja u Njemačkoj nije bila samo godina studentskih protesta nego i početak uspona tzv. izvanparlamentarne opozicije, što je kulminiralo u nasilju i teroru anarhističkih Crvenih brigada. No vremena su se promijenila, takvog razvoja se danas, unatoč događaja u Francuskoj, u Berlinu nitko ne boji. Ali, već je prvo glasanje pokazalo da i veliku koaliciju sklopljenu 39 godina kasnije ne prati baš preveliko oduševljenje. To priznaje i sam tek izabrani novi šef SPD-a Matijas Placek, aludirajući na koalicioni ugovor:

„Dogodilo se onako kako se uvijek događa kada se političare ostavi same, dogovorili su se o povećanju poreza na trošak građana, o više davanja, više pritiska na privredu, više države, a sve u ime ‘hrabrosti i humanizma’, kako stoji u vladinom programu. Umjesto toga, događat će se još više sive ekonomije, bijega kapitala iz zemlje, ukidanja radnih mjesta…“, prognozira čak i konzervativnima blizak list „Di velt“ sasvim slično tonu u kojem ugovor komentiraju lijevi u berlinskom „Tacu“: „… opterećeni će biti prije svega oni koji se već sada plaše budućnosti – oni koji dosad nisu imali briga ne trebaju ih se ni bojati… Od bogatih i onih s vrhunskim zaradama traže se samo simbolične žrtve“, aludirajući na tzv. porez na bogate, jednu od najkontroverznijih mjera nove vlade. Tri odsto veći porez ubuduće će plaćati oni koji kao samci godišnje zarađuju više od 250.000 eura, odnosno pola milijuna u paru, što su iznosi o kojima većina građana u Njemačkoj, posebno među nezaposlenima, može samo sanjati. Za građane bez posla je, doduše, također predviđeno poboljšanje – oni s istoka zemlje neće više biti uskraćeni u odnosu na nezaposlene iz starih pokrajina, dobijat će deset eura više – oko 350 mjesečno…

Svi će jednako biti pogođeni i povećanjem poreza na višak vrijednosti – sa sadašnjih 16 na 19 odsto, od 2007 – što je, kao i labavljenje zaštite od otkaza, bio socijaldemokratski ustupak konzervativnima. Dvije sporne teme koje su posebno ležale na srcu crvenima: reforma zdravstvenog sistema i postepeno ukidanje korištenja atomskih električnih centrala (tekovina vlade Šreder–Fišer) jednostavno su odgođeni za 2006. godinu zbog nemogućnosti nalaženja obostrano prihvatljivog kompromisa. Ta će godina ionako, po mnogima, zapravo biti odlučujuća za opstanak crveno-crne koalicije; tek će se tada u praksi moći vidjeti stvarno funkcioniranje pojedinih novih propisa. Za 2006. se već unaprijed planira i novo budžetsko zaduživanje od preko 40 milijardi eura – suprotno evropskom stabilizacijskom paktu i njegovoj strogoj granici od tri odsto nacionalnog bruto proizvoda, pa čak i Ustavu, zbog čega posebno bjesni politička opozicija.

„PREVARA“ BIRAČA: „Velika koalicija nije povjesni savez nego povjesna greška koja će Nijemce skupo koštati“, kaže šef Liberalne stranke Gvido Vestervele, služeći se neuobičajeno oštrim riječima, baš poput iznevjerenog ljubavnika jer je malo falilo da FDP bude partner konzervativnih na vlasti, pri čemu na liberalnoj strani izbornih rezultata nije ležala krivica, odnosno manjak glasova: radi se o „prevari birača“, liberali će ako zaista u tom obliku bude usvojen, prijeti Vestervele, budžet iznijeti pred ustavni sud… Po političarima iz stranke Zelenih radi se o „koaliciji manjkave ravnoteže i odgođenih odgovora na sva bitna pitanja „a šef nove Lijeve stranke koja u Bundestagu ima više zastupničkih mjesta od ekologista, Lotar Biski, ne preza od ideoloških procjena: „Sad napokon znamo što znači velika koalicija – da mali ljudi moraju platiti…“

Neideološki, ali ne manje kritični su i njemački ekonomisti: iako za 2006. godinu očekuju stanovit rast konjunkture, zbog porasta konzuma na koji se računa pred kraj godine, s obzirom na povećanje poreza na višak vrijednosti od 2007, od svega očekuju samo minimalne efekte:

„Zbog smanjivanja doplatka za nezaposlenost, čime će zaista pojeftiniti rad, u Njemačkoj se očekuje otvaranje oko 300.000 novih radnih mjesta, ali će zbog povećanja poreza na višak vrijednosti to spasti na jedva oko 90.000″, kaže jedan od vodećih ekonomskih prognozera, Bert Rerip. A čak i 300.000 bi bilo samo kap u moru u odnosu na službeno oko četiri milijuna, a po procjenama faktično i punih pet milijuna građana bez posla.

Zato je razočaranost tih birača i najveća – ređaju se novinske reportaže i kontakt-emisije u kojima građani daju oduška ogorčenju; čak i velik broj onih koji financijski stoje sasvim solidno biće osjetno pogođen ukidanjem državnih subvencija za gradnju obiteljskih kuća ili paušalnog doplatka za putovanje na posao.

Toga su bili bili svjesni i vodeći sastavljači koalicionog ugovora, Angela Merkel i Franc Mintefering, kada su javnosti predočavali detalje:

„Ni građanima, ali ni sebi samima nismo ništa poklonili.“

TREZVENIJE: Za razliku od teškog unutrašnjepolitičkog izazova koji predstoji gospođi Merkel, na vanjskopolitičkom planu ništa ne ukazuje na bitno novi stil – iako novi šef diplomacije također pokazuje stanoviti samozatajni smisao za humor: „Novi ministar se ne samo zove drugačije nego ima i drugačiju ličnost i drugačiji način prezentacije i možda će političko predstavljanje sa mnom postati nešto trezvenije… Velike lomove u kontinuitetu njemačke vanjske politike ne treba očekivati i, što je još važnije, mislim da nisu potrebni jer imamo vanjsku politiku koja je primjerena veličini i mogučnostima utjecaja ove zemlje nakon okončanja blokovskog sukoba, i na tome se neće niti treba išta mijenjati“, kaže Frank-Valter Štajnmajer.

Nova njemačka vanjska politika biće pragmatična, ali bez želje za poučavanjem, tiha ali ne povučena i sasvim slobodna od ponekad neobičnih vilhelminskih uzleta“, najavljuje „Vestdojče algemajne cajtung“, novine od kojih bi se, s obzirom na menadžment bivšeg Šrederovog bliskog suradnika Bode Hombaha, moglo očekivati više suosjećanja za internacionalne ambicije odlazećeg kancelara. Umjesto toga će jedna od najvećih Šrederovih vanjskopolitičkih želja, stalno mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, uostalom, po ocjeni istih novina prilično uvjetovana Šrederovim instinktom za lično isticanje, biti reducirana na, po viđenju dvojca Merkel–Mintefering, jedino moguće, na skromnu rečenicu: „to bismo bili u stanju ako nas netko tu želi“… Ukratko, novi vanjskopolitički realizam, djelovanje koje će biti integrativno, a ne konfrontativno, pomirujuće i bez „izazivanja“, u što je CDU svojedobno bio svrstao Šrederovo oštro suprotstavljanje iračkom kursu američkog predsjednika Buša.

Rutinirani promatrači političkih zbivanja znaju, međutim, još nešto – nove se vlade uvijek zaklinju u kontinuitet, naročito ako treba prikriti korekture.

U prvi čas, doduše, sve zaista izgleda isto – novu šeficu vlade prva inozemna turneja vodi u Pariz, zatim će putovati u Poljsku i London. Prva čestitka joj je poslije izbora stigla od ruskog predsjednika Putina… Na novosti zasad ukazuju tek sitne vijesti s ruba političkog parketa: „nadu da će odnosi postati bolji“ izrazio je odmah nakon polaganja zakletve američki ambasador u Berlinu… a još prije nego što je i preuzela vladu, Angela Merkel je ruku već pokroviteljski držala nad „najvažnijim savezništvom Njemačke“: dosadasnji državni sekretar u ministarstvu vanjskih poslova Šariot, koji je trebao postati novi njemački ambasador u Vašingtonu, može ići „samo“ u London. „Antiamerički nastrojen“, dala je na znanje u „Špiglu“ gospođa Merkel novom šefu MIP-a, prvom socijaldemokratskom ministru vanjskih poslova nakon Vilija Branta. U Ministarstvu vanjskih poslova, tvrdi se, profesionalci smjenu ipak čekaju s puno nade, Štajnmajer važi za prvoklasnog tehnokratu kao prilična suprotnost stranačkom političaru Fišeru za kojim u Berlinu, za razliku od inozemstva, neće biti proliveno mnogo suza.

Među prvima mu je, objavio je Štajnmajer, čestitala američka kolegica Rajs, s kojom će se i sastati među prvima, još prije Božića.

Promjena se nagovještava i u slučaju Turske. Dok su Šreder i Fišer razloge za svoju izričitu podršku stalnom članstvu Ankare u briselskom klubu motivirali unutrašnjepolitički, sada bi ta dva područja opet trebala biti razdvojena: u koalicionom ugovoru izričito stoji da cilj pregovora s Unijom jest Turska u Evropi, ali ne i u kojoj formi. Ako, dakle, Ankara ne ispuni uvjete, preostaje „privilegirano partnerstvo“, kakvo je CDU oduvijek i predlagao – nešto tvrđi kurs koji se možda neće ograničiti samo na Tursku.

U prvim minutama nakon izbora – i nakon kratke sjenke koja joj je proletjela licem kada je čula za 51 „koalicioni“ glas protiv, što teško da je bilo samo iz socijaldemokratskih redova, Angela Merkel je napokon ipak pokazala veselje, okružena neprestajućim redom čestitara dok je Gerhard Šreder, kao što je najavio, vratio svoj mandat, te gotovo neprimijećen napustio Bundestag i aktivnu političku scenu. I to je demokracija.

ŠREDER – U ADVOKATE: Dosadašnji je šef vlade, doduše, na stranačkom kongresu bio ispraćen desetominutnim ovacijama, ali u javnosti je već nevjerojatno neprisutan za „medijskog kancelara“, koji je sedam godina bitno određivao stil njemačke političke scene (odijela, cigare, sklonost talijanskoj kuhinji, čime je makar prividno donio na političku i društvenu scenu opuštenost poslije staromodnog tradicionalizma Kolove ere). Ako ništa drugo, nedostajat će Šrederov savrsen njemački, posljedica odrastanja u središtu hohdojča, Hannoveru. Angela Merkel teško može sakriti svoj dijalekt, kao uostalom i novi šef SPD-a Placek, još jedan političar koji je u turbulencijama poljednja dva mjeseca gotovo ni iz čega stigao u prvi plan, čime se najavljuje ne samo garnitura s istoka zemlje nego i smjena generacija.

Nakon 40 godina aktivnog bavljenja politikom 61-godišnji Šreder je u Berlinu već iznajmio prostorije za advokatsku kancelariju, sprema se pisati memoare… A kada se potpisivanje crno-crvenog koalicionog ugovora napokon među pregovaračima slavilo, bio je iskren kao što se to samo od odlazećeg šefa vlade može očekivati: „Taj debeli dokument, baš kao i raniji, zeleno-crveni, sigurno neću pročitati…“

Angela Merkel je to, međutim, bez sumnje vrlo pomno učinila, ali komu u prilog ta razlika govori, tek će se vidjeti.

Štajnmajer - balkanski poznanik

„Velike lomove u kontinuitetu njemačke vanjske politike ne treba očekivati i, što je još važnije, mislim da nisu potrebni jer imamo vanjsku politiku koja je primjerena veličini i mogućnostima utjecaja ove zemlje nakon okončanja blokovskog sukoba i na tome se neće niti treba išta mijenjati“, sažeo je svoje planove Frank Valter Štajnmajer, novi šef Ministrastva vanjskih poslova i dosad zapravo jedan od najmoćnijih socijaldemokarskih politmenadžera; kao najbliži suradnik kancelara Šredera, i te kako involviran i u onaj, ne sasvim mali dio vanjskopolitičkih poslova koji se u crveno-zelenoj koaliciji vodio iz kancelarskog ureda. Pa ipak je prvi socijaldemokratski ministar vanjskih poslova nakon Branta zapravo drugi u njemačkoj poslijeratnoj povijesti uopće, za širu javnost dosad bio gotovo nepoznata osoba. Rođen je 1956. u Detmoldu, studirao je pravo i politologiju, te 1991. doktorirao s tezom o ulozi policije u rubnim zonama socijalne sigurnosti… očito bliskoj njegovim interesima jer, iako, za razliku od Klausa Kinkela koji je došao izravno iz BND-a, ne važi za „čovjeka službe“; Štajnmajer od 1998. djeluje kao povjerenik za njemačke tajne informativne organizacije, s posebnim angažmanom za njihovo „bolje međusobno umreživanje…“. Oženjen, otac, čovjek sklon biranom jelu i vinu, Stajnmajer je sredinom 1993. postao šefom osobnog ureda Gerharda Šredera kojeg je zatim pratio i u Berlinu, na kraju kao državni sekretar i šef kancelarskog ureda. Na tom je poslu stekao glas „tihe zvijezde“ vještog pregovarača i koordinatora bez čijeg vještog agitiranja u pozadini ne bi bilo ni relativno dugog života crveno-zelene koalicije. Politički, Štajnmajer važi za sklonog više tradicioanalnim socijaldemokratskim vrijednostima nego reformističko-eksperimentalnom kursu, u odnosu sa suradnicima je ljubazan i korektan, što je bila u vrijeme „basta“ rukovođenja kakvo su prakticirali Šreder i Mintefering ili Fišer ne baš zanemariva kvaliteta. U svakom slučaju, MIP ga očekuje s nadom, a mnogim posjetiocima s Balkana, za razliku od njemačke javnosti, Štajnmajer je vrlo dobro poznat. Uostalom, još prije nego što je položio ministarsku zakletvu, kao jednom od prvih sugovornika svoje je uši s razumijevanjem na kongresu SPD-a u Karlsrueu otvorio srpskom predsjedniku Tadiću.