„Svi su kandidati na svojim mjestima i predstava može početi“, ovim je riječima Šarl Paskva, i sam sudionik nastupajućeg izbornog „spektakla“, prokomentirao ulazak u utrku i posljednjeg kandidata, premijera Lionela Žospena (20. februara).
Četrdeset dana nas dijeli od premijere, a nakon tog „izbornog posta“ slijede prvi i drugi krug predsjedničkih izbora: 21. aprila i 5. maja, i dva kruga parlamentarnih izbora: 9. i 16. juna. Gotovo dvomjesečno izborno lumpovanje.
Sam izlazak kandidata na scenu bio je pun simbolike. Prvo je na predsjednički kasting izašlo petnaest olimpijskih („važno je sudjelovati“) kandidata, od kojih neki pretendiraju, ne posve bez osnove – poglavito Žan-Pjer Ševenman, često nazivan „treći čovjek“ – i na vodeće uloge. Svi su oni prozivali protagoniste da se što prije očituju: predsjednika Žaka Širaka i premijera Žospena.
Širak se prvi pojavio na sceni: on se 11. februara obratio puku iz grada Avinjona – „u sredini Francuzâ“ – te objavio „radosnu vijest“ da će se ponovno kandidirati, četvrti put zaredom. Poruka je jasna, Širak je vezan uz Francusku najdubljim sponama, koje potiču iz same unutrašnjosti zemlje. Pariz – i Elizejska palača – je daleko i, valjda, u njemu ne žive Francuzi.
Premijer Žospen je u to vrijeme bio samo „vjerojatni“, nakon što je mjesecima bio čak i „virtualni kandidat „. No, 20. februara, točno u 17 sati i 42 minute, u Agenciju Frans pres stiže faks-poruka kojom on objavljuje svoju kandidaturu. Simbolika je također jasna: faks je najdiskretnije sredstvo da se, u kratkoj pauzi između tolikih važnih vladinih poslova kojima je premijer svakodnevno pretrpan, pošalje poruka, da se udovolji „željama“ i molbama drugih, više nego vlastitoj ambiciji. „Tramvaj zvani želja je stigao u stanicu“ – prokomentirat će Ševenman, koji se već mjesecima uigrava za velike mečeve.
MNOGO KANDIDATA: Prvi predsjednički izbori nakon skraćenja sedmogodišnjeg u petogodišnji predsjednički mandat pokazuju i mnoge druge značajke koje ih čine jedinstvenim u povijesti Pete republike. Prvo što pada u oči je veliki broj kandidata: ukupno sedamnaest, gotovo dvaput više nego na izborima 1988. i 1995. godine kad je bilo devet. Gledano po političkom spektru, ukoliko to ima još bilo kakvu vrijednost, tri su kandidata braon boje sa krajnje, točnije trockističke ljevice: Arlet Lagije, Olivje Bezanseno i Danijel Gluksten; petorica su iz redova vladajuće „pluralne ljevice“: Lionel Žospen, Rober I, Žan-Pjer Ševenman, Noel Mamer i Kristijan Tobira; šest je predstavnika desnice: Žak Širak, Korin Lepaž, Fransoa Bajru, Kristin Buten, Alen Madlen, Šarl Paskva; dva su sa krajnje desnice, i u otvorenom ratu: Žan-Mari Le Pen i Bruno Megre, te jedan kandidat udruženja lovaca: Žan Sen Žos.
Veliki broj „malih“ kandidata ide, dakako, na ruku najvjerojatnijim „finalistima“: Širaku i Žospenu, ali njih dvojica, prema najnovijim ispitivanjima javnog mnijenja, imaju skupa u prvom krugu tek 43 odsto, koliko je imao sam Miteran 1974. godine. Jedini „mali“ kandidati kojima istraživanja daju oko deset i više postotaka jesu trockistička Pasionarija , Arlet Lagije, koja s devet odsto u prvom krugu daleko nadmašuje Robera Ija, prvog čovjeka francuskih komunista, stranke koja je sve do osamdesetih godina bila najjača pojedinačna stranka ljevice, zatim Žan-Mari Le Pen i, dakako, spomenuti Ševenman – ministar obrazovanja, obrane i unutarnjih poslova u više uzastopnih socijalističkih vlada, s isto tolikim brojem ostavki koje je uručio zbog neslaganja s vladinom politikom, od kojih je najzvonkija bila ona 1991. zbog rata u Zaljevu, ili ona posljednja, 1999. godine, zbog neslaganja s Žospenovom politikom prema Korzici, u čemu je vidio „razbijanje jedinstvene i nedjeljive Republike“.
Širak, koji u prvom krugu može računati na podršku od 20 do 23 odsto glasača, što je najniži skor za jednog predsjednika na funkciji, svojom je kandidaturom, umjesto da zahvati šire od svoje izborne baze, marginalizirao ostale kandidate desnice, koji tako skupa ne prelaze deset odsto biračkoga tijela; to je onoliko koliko ima sam Žan-Mari Le Pen, lider krajnje desnice, koji umjesto s biračima ima sada, po vlastitom priznanju, muke da pronađe 500 potpisa gradskih vijećnika ili gradonačelnika nužnih za registriranje njegove kandidature. Tradicionalna desnica tako ostvaruje skor koji je prvi put niži od skora ljevice – oko 33 odsto glasova.
„Pluralna ljevica“ – Žospen, Ševenman, I, Mamer i Tobira – ukupno ima oko 45 odsto, ne računajući glasove trockističkih kandidata kojima se pripisuje skor od osam do devet odsto glasova. I dok partijska disciplina i vladina solidarnost osiguravaju da će I svoje crvene glasove prenijeti u drugom krugu na Žospena, kao i Mamerovi zeleni ili Tobirini radikali, dotle Ševenman uporno odbija da se izjasni oko toga, uvjeren da sve nije izgubljeno za drugi krug. Za to ga vrijeme socijalisti, bivše kolege, štede od javnih napada i otvoreno izražavaju nadu u povratak „zabludjelog sina“.
PREOKRET: Sva su ispitivanja javnoga mnijenja, prije objava Širakove i Žospenove kandidature, davala sigurnu pobjedu predsjedniku kandidatu Širaku u drugom krugu. No, početkom mjeseca, isti instituti bilježe „preokret tendencija“ i prednost premijera kandidata Žospena u odlučujućem duelu 5. maja – s 52 prema 48 odsto – ali, čak i posve neočekivanu prednost u prvom krugu. Nastavi li se sadašnji trend, ne isključuje se – mišljenje je to, na primjer, bivšeg šefa francuske diplomacije centriste Ervea de Šareta – i scenarij po kojem bi se u drugom krugu mogla naći dva „lijeva“ kandidata: Žospen i Ševenman, koji je kao „treći čovjek“ najpogodniji da pokupi glasove Širakovih „otpadnika“, posebno onih „golističke“ inspiracije ili „suverenista“.
Golisti i „nacionalno svjesna“ desnica, takozvani suverenisti, okreću se Ševenmenu jer Širaku ne mogu oprostiti česte „izdaje“: posebno onu 1974. kad je umjesto golista Žaka Šaban-Delmasa bio odabrao centrističkog kandidata Valerija Žiskara Destena, kojeg će također „izdati“ 1981, itd. Ne mogu mu oprostiti ni što je Francusku uveo u NATO, odakle ju je De Gol bio povukao, niti „predaju Francuske u naručje briselske evro-birokracije „, još manje veliki broj financijskih afera u koje je bio umiješan dok je bio na čelu pariške vijećnice i zbog kojih se trebao pojaviti „kao svjedok“ na sudu. Ovoj bilanci treba dodati i „izdaju“ obećanja datih prije sedam godina kad mu je udarna točka izbornog programa bila borba protiv „socijalne frakture“, golemih društvenih nejednakosti, koje će za ovih sedam godina biti samo povećane. Ipak, treba priznati, nije to krivica isključivo Širaka, već i Žospenove vlade koja je privatizirala više nego ijedna desna vlada u suvremenoj povijesti zemlje.
Unatoč tome, ili upravo zbog toga – i to je nova velika značajka ovoga izbornog trenutka – dvije se trećine Francuza i dalje ne zanimaju za izbornu kampanju, 50 odsto njih se još nije odlučilo za kojeg će kandidata glasovati, a čak 73 odsto ne vidi znakovitu razliku u programima dvojice vodećih kandidata.
Širak – koji iz iskustva zna da „obećanja obavezuju samo one kojima su upućena“ – preuzeo je tradicionalno desne teme u ovom prvom krugu: pitanja svakodnevne sigurnosti građana – drugim riječima porast urbanog nasilja, za koji je po definiciji kriva ljevica – i, dakako, veliko smanjenje poreza, do 30 odsto, u slijedećih pet godina. Socijalisti podsjećaju na njegovo slično obećanje 1995: „Smanjenje poreza za 50 milijardi franaka“, što se prometnulo u dvostruko veće povećanje, do čega je došlo za vlade kojoj je, od 1995. do 1997, predsjedao Širakov „najomiljeniji među neogolistima“ Alen Žipe.
Da bi se prikrile duboke promjene na desnici, Širak je osnovao novu stranku Savez u pokretu (UEM) – heterogenu koaliciju koja služi kao njegova izborna mašina.
SOCIJALISTI BEZ SOCIJALIZMA: Žospen pak već na samom početku kampanje priznaje: „Ja sam socijalist po svom nadahnuću, ali moj program nije socijalistički!“ Ova izjava, koja svjedoči o tome da je izborna borba posve izgubila političko značenje i da je osmijeh kandidata važniji od „ideoloških bubica“, cilja dalje od socijalista – on i tako ne sumnja u njihovu vjernost i vjernost svoje stranke, kao Širak na primjer, u svoje „prijatelje“ – prema samom političkom centru, gdje spada veliki broj neopredijeljenih Francuza. Zato neki promatrači već govore o „amerikanizaciji“ izborne kampanje: umjesto na program, kandidati će se usredotočiti na sliku koju ostavljaju u javnosti i na nekoliko kratkih poruka parola. Žospen je tako cijeli svoj program sveo na pet ukrasnih pridjeva: „Želim aktivnu, sigurnu, pravednu, modernu i jaku Francusku.“ „Znate li nekog Francuza koji je za pasivnu, nesigurnu, nepravednu, zastarjelu i slabu Francusku?“ pita Ševenman na posljednjem izbornom mitingu.
Većina Francuza vidi izbore 2002. i kao reprizu onih iz 1995, s posebnom, otežavajućom, bilancom petogodišnje lijevo-desne kohabitacije. Ne zna se zapravo tko podnosi bilancu: predsjednik Širak nakon sedmogodišnjeg ili premijer Žospen nakon petogodišnjeg mandata. Povrh toga, nakon tisuću sedamsto dana provedenih u manje-više skladnoj i pristojnoj kohabitaciji – za razliku od onih ranije u Miteranovo vrijeme – oni su sada primorani pokrenuti verbalnu eskalaciju, još više: nepomirljivu borbu različitih svjetova, što nije mnogo uvjerljivo.
Mnogi Francuz stoga ne vidi u čemu bi bila željena promjena ako Širak „smjeni“ samog sebe na predsjedničkoj funkciji ili ako Žospen pređe s lijeve na desnu obalu Sene, iz Matinjonske u Elizejsku palaču.
VAŽNO JE UČESTVOVATI: U toj igri „loše kohabitacijske beskonačnosti“ krije se i šansa „trećeg čovjeka“, Žan-Pjera Ševenmana jer pokušava izaći iz uske stranačke koncepcije predsjedničkih izbora, „nadići ljevicu koja je okrenula leđa narodu i desnicu koja je okrenula leđa naciji“. Ili, kako ovih dana kaže: „protiv demagoga bez granica“, što bi se trebalo odnositi na Širaka, i protiv „pragmatista bez kompasa“, što bi se imalo odnositi na Žospena. Ili još kraće: „Protiv „Širospena!“
Ostvari li u iduća dva tjedna nužnih 15 odsto glasova, on bi se mogao naći i u drugom krugu. To je razdoblje koje politolozi ocjenjuju kao bitno, jer dolazi do „kristalizacije“, do trenutka kad velike tendencije u javnome mnijenju zadobivaju stabilne oblike sve do prvoga izbornog kruga.
Žospen i socijalisti stoga polažu velike nade u dva „ekstremna“ rješenja: da će krajnja desnica, s Le Penom, zaustaviti Širaka na desnom boku, a da će krajnja ljevica, sa svojom Pasionarijom, Arletom Lagije, dobiti više od Ševenmana. U tom slučaju, ako se pristaše Lava Davidoviča nađu u željenoj trećoj poziciji, njihovi bi glasovi otišli Žospenu – samo da Širak ne bude ponovno izabran, a Žospen je i tako, i to donedavno, bio jedan od njihovih. Budu li pak na četvrtom ili četvrtom i pol mjestu (kao i njihove istobrojne Internacionale), njihovi će se birači u velikom broju uzdržati od glasanja u drugom krugu.
Širaku ne preostaje drugo no da se nada da će se izborne tendencije ponovno preokrenuti i da će njegovi „tridesetogodišnji“ prijatelji, u želji da spasu sebe, spasavati i njega te zaboraviti na njegov nestašluk, kakvo je bilo raspuštanje parlamenta 1997. kad je četvoropetinska desna parlamentarna većina poslana kućama, a u Burbonsku palaču umarširala socijalistička.
Ostali, u zemlji Kubertena, imaju uvijek utješan olimpijski odgovor: važno je sudjelovati.
