Premijer bez vlasti

Takozvano preslagivanje hrvatske vlade ili novi izbori, dilema je u kojoj živi hrvatska javnost već više od mjesec dana, otkako je zagrebački tjednik „Nacional“ otkrio ugovor između firme današnje supruge predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka i firme savjetnika mađarskog MOL-a Josipa Petrovića, koji je većinski vlasnik INA i s kojim je Hrvatska u arbitražnom sporu. U ugovoru stoji, naveo je taj list, da je Petrović za usluge savjetovanja i medijskih analiza u razdoblju nakon dolaska Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, a prije njegova dolaska na vlast, tvrtki „Drimia“ u vlasništvu Ane (tada Šarić) Karamarko isplatio najmanje 60 hiljada eura.

I tu počinje zavrzlama: Božo Petrov, predstavnik koalicije „Most“, bez čijih se glasova nije mogla formirati Vlada, okreće se protiv Karamarka, od kojega se traži odstupanje iz Vlade, tome se priklanja i premijer Tihomir Orešković, a Sabor 18. maja pokreće postupak za ispitivanje da li postoji sukob interesa kod Karamarka, da li je sudjelovao u bilo kakvom donošenju odluka vezanih za arbitražu koja se vodi između Hrvatske i MOL-a, može li ga to ubuduće dovesti u sukob interesa i da li je propustio deklarirati se o tom poslovnom odnosu.

Karamarko odbija odstupiti, paralelno pokrećući inicijativu – za koju je prikupio potreban broj potpisa i predao ju u saborsku proceduru – za smjenu premijera Oreškovića, najavljujući da će potom skupiti 76 glasova za formiranje nove većine i HDZ-ovo preuzimanje (preslagivanje) vlasti, te predložiti novog mandatara i premijera, aktualnog ministra financija Zdravka Marića.

Opozicija, pak, predvođena SDP-om Zorana Milanovića želi nove izbore i prikuplja glasove – također joj treba 76 zastupnika – za raspuštanje Sabora i raspisivanje prijevremenih izbora: „Imamo najmanje 64 potpisa, na ‘Mostu’ je sad da odluči po svojoj savjesti“, kaže Milanović, dok „Most“, ta ad hoc koalicija koja je postala jezičak na vagi između dvije najveće stranke i dalje – bar je tako još u utorak poslijepodne, kad nastaje ovaj tekst – traži da Karamarko ode, a Orešković ostane.

VLADA JE PALA: „Vlada je de facto pala, jer je izgubila podršku najjače parlamentarne skupine. Ili će premijer Orešković podnijeti ostavku, što bi bilo pristojno od njega, ili će ga se obarati u parlamentu. Jedno ili drugo će se dogoditi u idućih desetak dana“, kaže profesor Žarko Puhovski za N1, dodajući da se Orešković, koji loše govori hrvatski i kojem su građani „građevine“, našao u situaciji da nije premijer. „Jer da je premijer, imao bi jednostavne ovlasti da otpusti dva potpredsjednika. On zna da to ne može, da nema demokratsku legitimaciju. Karamarko i Petrov imaju, veću ili manju. Orešković se ponaša poput baruna Minhauzena, jer bi htio politički postojati bez dvojice koji su ga omogućili, a to naprosto ne može ići. Pogotovo bez većega – Karamarka. Da je Karamarko htio prihvatiti da on i Petrov odstupe, napravio bi to ranije. Karamarko nema moralni ni intelektualni kapacitet da donese takvu odluku“, kaže Puhovski.

Tek će se narednih dana vidjeti u kojem će pravcu sve ići, ali je već sada jasno da su izgledni novi izbori u septembru, osim ako nakon izglasavanja nepovjerenja Oreškoviću (za što postoje svi preduvjeti, jer će i dio opozicije dati svoj glas) šef SDP-a Milanović ne donese predsjednici Kolindi Grabar Kitarović potrebnih 76 potpisa, ako ga podrži dio manjinskih i dio „Mostovih“ zastupnika. Predsjednica zasad šuti o političkoj krizi, slika se s neoustašom Velimirom Bujancem koji se lažno predstavlja novinarom i u radijskom eteru brblja o Tompsonu kao omiljenom pjevaču svojem i svoje djece („Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara…“).

SKANDAL DO SKANDALA: No, i prije ove – dosad nikad viđene – krize vlasti u Hrvatskoj, Oreškovićeva vlada ništa osim skandala nije proizvela; jedina dalekosežna ekonomska odluka koju je donijela je prodaja poduzeća „Končar“, prvog na spisku još preostale državne „porodične srebrnine“ (slijede šume, vode itd.), te je ukinula ured bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Tu su, doduše, i tipično vulinovske mjere štednje na djeci s Daunovim sindromom, na primjer, kojima su odrezane ionako mizerne naknade za invalidninu, kao što su ukinute i dotacije organizacijama koje pomažu slijepima i slabovidnima, oboljelima od multiple skleroze, djeci i osobama s posebnim potrebama…

Ministar kulture Zlatko Hasanbegović, kojem je antifašizam u hrvatskom ustavu i hrvatskom nasljeđu tek obična „floskula“, prvi je počistio sve što drukčije misli i diše u hrvatskoj javnosti, pa je tako ukinuo potpore svim neprofitnim medijima i udruženjima za ljudska prava, ali je zato notorno desničarsko i proustaško „Hrvatsko slovo“ dobilo iznos veći no ikada.

S druge strane, voli se dičiti prijateljstvom i suradnjom s Bojanom Dimitrijevićem, svojim srpskim kolegom s kojim se slaže da nije bitno tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu (partizani, gospodo, partizani!) i koji – kao što ovaj u Hrvatskoj ljubi ustaše – brani nedićevce i četnike. I ne samo da se diči, nego ima tu i nekog novca, nekih skoro pet hiljada (u tisućama kuna) eura iz hrvatskog budžeta za Dimitrijevićeve knjige, istraživanja, što li (možda je i logično: onoliko je tih ustaša i četnika i balija i sličnih stradalo na Blajburgu, za razliku od Jasenovca?)…

Dovelo je to i do nezapamćenog skandala u već spomenutom Jasenovcu u koji su ove godine pohodile čak tri kolone, svaka za sebe, državna s lažnim pijetetom za strašne žrtve tog ustaškog logora, te osamljena ona predvođena predstavnicima srpskog i židovskog naroda.

O čistkama u medijima ne treba niti govoriti: nakon „pomora“ neprofitnih medija, na red su stigli manjinski. Na udaru su listovi srpske i talijanske manjine, ne bi li se disciplinirali Milorad Pupovac i Furio Radin, saborski zastupnici. Brutalno se obračunavalo s Mirjanom Rakić, predsjednicom Vijeća za elektroničke medije (na kraju je dala ostavku), sad će i cijeli sastav Vijeća biti izmijenjen, a čistke na Hrvatskoj televiziji i Radiju i po štampanim medijima više nikoga ne iznenađuju: eno gledamo razne likove koji su žarili i palili devedesetih po medijima. Kao da su od Gospodara Vučića učili nauk, ukidaju se emisije, programi, ljudi od integriteta. I da, i njih tamo strašno „žulja“ N1 televizija.

Ima još: već dugo je na sceni izvjesna Željka Markić, koja vodi organizaciju „U ime obitelji“; nedavno su se okupili u Zagrebu u manifestaciji nazvanoj „Hod za život“, protiveći se onom što je odavno osvojeno: na primjer, tome da žene imaju pravo odlučivati o svom tijelu, pa i abortusu. Da sve nije nevino, govori i činjenica da je Ustavni sud Hrvatske, nakon što je više od dvije decenije stajao u ladici, namjerio da raspravlja o prijedlogu zabrane abortusa, usprkos tome što je tzv. prigovor savjesti već godinama na snazi u mnogim državnim ginekološkim klinikama.

PROTESTI: Iste i slične ekipe udružile su se – a država podržala – u sprečavanju reforme obrazovanja (kurikularna reforma), koja bi promijenila princip da klinci bubaju činjenice, a da sve to nije upotrebljivo u praktičnom životu, ono što zovemo funkcionalnom nepismenošću. Godinama se radilo na tome – ima, jasno, i primjedbi na dosad napravljeno – ali je sve zaustavljeno, najprije zbog vlasti koja je htjela ubaciti „svoje“ ljude u radno tijelo, a potom i zbog ostavke Borisa Jokića i kompletnog ekspertskog tima. Zavrzlama je rezultirala najvećim protestima u Hrvatskoj od onih 1996. godine kad je Franjo Tuđman pokušao uništiti Radio 101; samo u Zagrebu se na poziv inicijative „Hrvatska može bolje“ okupilo više od četrdeset hiljada ljudi koji se protive retrogradnim idejama udruženja, ministarstava i hasanbegovićevskih pogleda na život. Jedan od suradnika spominjane Markićke je, inače, na Fejsbuku konstatirao da se okupilo oko dvije hiljade ljudi, ostali su na centralnom zagrebačkom Trgu bana Jelačića – čekali tramvaj.

Svaka sličnost je slučajna?

Spomenuta Inicijativa i Radnički front najavili su nove proteste u Zagrebu ove srijede i četvrtka, kad će „Vreme“ već biti na kioscima. Radnički front traži smjenu Tomislava Karamarka, koji je „samo simbol štetne, nazadne i protunarodne politike koju je provodila ova vlast – od privatizacijâ preko udara na zdravstvo, radništvo, medije i obrazovanje pa do neofašizacije društva“.

„Prosvjedom želimo pokazati da demokracija ne može biti samo zaokruživanje imenâ svake četiri godine, nego da narod mora aktivno sudjelovati u politici. Želimo poručiti da u ovakvim situacijama očite korupcije ne smijemo stajati po strani i čekati da situaciju riješi politikantstvo visoke politike, nego da moramo biti aktivni subjekti. Ne samo u ovoj situaciji, nego i u budućnosti – tko god bio na vlasti“, kažu u Radničkom frontu.

I opet: svaka sličnost je slučajna?