Povratak nacionalnih stranaka

U Bosni i Hercegovini su završeni još jedni izbori, čak sedmi od završetka rata. Razlog ovakve učestalosti izbornog procesa je želja međunarodne zajednice da se bržom izmjenom vlasti nađe optimalni modus za prevazilaženje brojnih nacionalnih i ekonomskih problema koje ona sama, svojim skoro protektorskim djelovanjem, nije u stanju riješiti.

Ove izbore karakteriše nekoliko važnih činjenica. Prvo, njihov rezultat koji se, uopšteno rečeno, svodi na to da su u Federaciji BiH pobijedile takozvane tvrde nacionalne stranke, dok je u Republici Srpskoj Srpska demokratska stranka (SDS) ostala najjača partija, ali je veliki napredak ostvarila Stranka nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) nekadašnjeg premijera Republike Srpske Milorada Dodika, što neki tumače napretkom umjerenih snaga u ovom entitetu. Druga karakteristika je da je odziv na izborima bio izuzetno mali. U Republici Srpskoj 51, a u Federaciji BiH 54 posto. No, što je još važnije, svi su jednoglasni da su mladi potpuno apstinirali na izborima. U brojnim TV izvještajima s glasanja vidjele su se destine redova od isključivo starih glasača. Po podacima organizacija za njihovo praćenje, od izašlih na izbore, čak 75 posto čini populacija starija od 40 godina. Slika je potpuna ako se tome doda da se za izbore nije registrovalo ni deset posto onih koji su u zadnje dvije godine (od prošlih izbora) postali punoljetni.

ZAMOR: Razlog slabom odzivu glasača, a posebno mladih, jeste zamorenost gotovo kontinuiranim izbornim kampanjama i gomilom neispunjenih obećanja, više-manje istih političara i partija. Ovi izbori su specifični i zbog toga što su prvi koje organizuju domaće vlasti, pri čemu se poslanici i predsjednički kandidati biraju na četiri godine. I na kraju, što je iznimno važno, izbori postavljaju temelj jedne nove Bosne i Hercegovine koja treba da se bazira na ravnopravnosti svih triju naroda na svakom dijelu njene teritorije. Shodno odluci o konstitutivnosti svih triju naroda u oba entiteta, vraćen je strogi princip nacionalnog ključa i u entitetskim vlastima. To znači da će, bez obzira na izborne rezultate, u Vladi RS od 16 ministara, samo osam biti Srbi. U Vladi FBiH sedam ministara će biti Bošnjaci, pet Hrvati, tri Srbi, dok će jedan biti iz reda ostalih. Na ovaj način je onemogućeno da i jedan narod u najvišoj zakonodavnoj vlasti ima preko 51 posto, te se računa da će to doprinijeti manje radikalnim nacionalnim odlukama, jer da bi se nešto izglasalo, relativna nacionalna većina mora obezbijediti pristanak barem još jednog ministra.

Za Federaciju BiH je značajno ukrupnjavanje političke scene. Status parlamentarnih partija izgubile su Nova hrvatska incijativa, Liberalna stranka i Građanska demokratska stranka, koje su godinama bile jezičak na vagi i učestvovale u svim vlastima – od vremena SDA do zadnje vladavine SDP-a. Neko će reći da je ovo i „kazna“ ovim partijama što su nastojale da se dodvore glasačima nacionalnih stranaka optužujući svog partnera iz vladajuće koalicije – SDP – za nedovoljnu zaštitu nacionalnih ili bosanskih interesa.

U Republici Srpskoj su se u parlament uspjeli „ugurati“ i Srpska radikalna stranka, Socijalistička partija i Demokratski narodni savez koji su jedva prešli neophodni cenzus od tri posto.

NIJE KORAK NAZAD: Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Pedi Ešdaun prokomentarisao je rezulate izbora ocenom da sadašnja vlast u oba entiteta nije učinila dovoljno i da je sada kažnjena. Međutim, dodao je da ne smatra kako je Bosna i Hercegovina načinila korak nazad te je izrazio nadu da će se proces reformi nastaviti, odbivši pri tome da kaže hoće li se međunarodna zajednica angažovati oko stvaranja koalicija po svojoj volji.

Pad popularnosti vladajuće koalicije u Federaciji BiH Alijanse za promjene nije u tome što nije izvršila dovoljno snažne reforme. Naprotiv. Alijansa je, sarađujući sa PDP-om na državnom nivou, jačanjem državnih institucija razjedinjenu Bosnu i Hercegovinu makar malo učinila državom. Zahvaljujući njoj i donošenju brojnih sistemskih zakona, BiH je postala članicom Vijeća Evrope. Naplata poreza je gotovo udvostručena, što je donijelo stabilnost javnim organima i gradnju infrastrukture u većim gradovima. Čak su i povećane plate i smanjena nezaposlenost. Međutim, to se pokazalo nedovoljnim.

Da bi se bolje shvatila situacija, nužno je napomenuti da je Alijansa za promjene široka koalicija devet prilično raznolikih političkih partija koje su svojim udruživanjem skinule s vlasti desetogodišnju vladavinu SDA i HDZ-a koji su zbog svoje isključivosti bili na meti međunarodne zajednice. Dvije najjače partije Alijanse su bile Socijaldemokratska partija (SDP) i Stranka za BiH. Hrvatsku komponentu vlasti su obavljali predstavnici manjih hrvatskih stranaka koje su ovom koalicijom istisnule iz vlasti HDZ, partiju koja je dobila čak 70 posto glasova Hrvata. Široka lepeza neusaglašenih interesa u vladajućoj koaliciji koji su remetili skladnost ovakve vlasti sigurno je razlog gubljenja povjerenja birača.

Nakon terorističkog napada na SAD 11. septembra, Bosna i Hercegovina je pristupila koaliciji za borbu protiv terorizma. S obzirom na to da relativnu većinu u BiH čine Bošnjaci, američka vlada je ovu državu posmatrala s nešto većom pažnjom. Izvršeni su snažni pritisci da se pohapse brojni naturalizovani Bosanci arapskog porijekla koji su nakon borbe na strani Bošnjaka u ratu ostali u BiH i primili bosanskohercegovačko državljanstvo. Pored njih, na udaru bosanskohercegovačke vlasti bile su i razne domaće i strane islamske organizacije koje su s više ili manje osnova bile osumnjičene za vezu s međunarodnom terorističkom mrežom.

TERORISTI I KRIMINALCI: Međutim, ovu situaciju je izvrsno iskoristila SDA, koja inače u svom programu ima snažan nacionalni pa čak i religijski naboj. Svoju izbornu kampanju bazirala je na tome da je sadašnja vlast, a posebno njen predvodnik – ljevičarski SDP, izdao nacionalne interese i uključio se u antimuslimansku kampanju. Naravno, SDA u čitavoj toj priči nije protiv saradnje sa Sjedinjenim Državama i borbe protiv terorizma, ali smatra da je reakcija domaćih vlasti bila previše oštra i „da se čitav posao morao uraditi s više senzibiliteta“. SDA je posebno naglašavala da vlasti, pa i međunarodna zajednica, hapse muslimane čija odgovornost nije dovoljno jasno dokazana, a da se istinski teroristi optuženi za ratne zločine – Radovan Karadžić i Ratko Mladić – još uvijek kriju negdje unutar BiH. Pri ovim kritikama zanemarivana je činjenica da, barem federalnim organima, ova dvojica nisu dostupna, a da međunarodna zajednica nema posebni interes da se uključi u njihovo hapšenje jer ih smatra lokalnim problemom, koji nije direktna opasnost za zapadnu hemisferu. Jasno je koliko se Zapad, a posebno Amerika, plaši islamskog terorizma, te je lako shvatiti zašto su se bosanskohercegovačke vlasti u nastojanju da održe dobre odnose sa Amerikom morale energično obračunati sa sumnjivim osobama bliskim fundamentalnim učenjima islama.

Slične metode SDA je primijenila i kod nastojanja vlasti da se obračuna s kriminalom, zločinima, korupcijom i razriješi misteriju enormonog bogaćenja pojedinih osoba za vrijeme i neposredno nakon rata. Prve žrtve ove borbe bili su nekadašnji funkcioneri tajne policije AID koji su prije pola godine pohapšeni pod sumnjom da su 1996. obučavali svoje pripadnike i za izvođenje napada na neke strane ciljeve i domaće političke neistomišljenike. Nedavno je u medije procurila informacija da treba pokrenuti postupak i protiv nekih bivših političara koji su tokom rata dio novca iz inostranstva (uglavnom iz islamskih zemalja), namijenjenog za odbranu Bosne i kupovinu oružja, usmjerili u vlastite džepove. Svi ovi ljudi su članovi SDA, te je ova partija iskoristila tu činjenicu i napala vlasti da iza svega stoje politički (stranački) motivi. I SDA i njoj bliski mediji su se posebno obrušili na SDP prebacujući mu da želi da ocrni odbrambeni rat i ljude koji su se borili za opstanak Bosne.

Kada je u pitanju hrvatski nacionalni korpus, HDZ je pomeo sve pred sobom i postao jedina hrvatska parlamentarna stranka u BiH. Velika većina Hrvata nije mogla otrpjeti participaciju manjih hrvatskih partija u vlasti bez skoro ikakve podrške birača, što je bio rezultat izbornog inžinjeringa.

Dvostruko veći uspjeh SNSD-a u Republici Srpskoj u odnosu na prošle izbore je rezultat činjenice da je njegov predsjednik Milorad Dodik u vrhu stranke okupio sposobne političare i privrednike koji su uspješno balansirali između nacionalnih težnji Srba u BiH i potrebe za saradnjom sa svima, isključivo radi ekonomskog napretka.

MEŠETARENJE: Jačanju nacionalne opcije i u Federaciji BiH i Republici Srpskoj pridonio je i Vojislav Koštunica, predsjednik SR Jugoslavije, koji je na jednom predizbornom skupu svoje stranke rekao da je „Republika Srpska privremeno odvojena od Srbije“. Nacionalne bošnjačke stranke su ovu izjavu iskoristile za žestoke napade na vlasti u SRJ, optužujući ih da se ne razlikuju od režima Slobodana Miloševića. Stranke, a posebno one tvrdonacionalne u Republici Srpskoj, ovakvu reakciju bošnjačkih partija koristile su da dokažu kako Bošnjaci nastoje da ukinu Republiku Srpsku. Krenule su optužbe ko je za šta kriv u ratu, ko je najviše krao, gdje vlada najveća demokratija… Posebno osjetljiva problematika je ustavno uređenje BiH. Mnoge bošnjačke partije postavile su zahtjev da se Republika Srpska ukine jer su u njoj Bošnjaci i Hrvati neravnopravni. Odgovor srpske strane sastojao se u tome da entiteti što manje nadležnosti trebaju da prenesu na centralnu vlast jer, kako se tvrdi, kroz nju Bošnjaci žele da ostvare unitarističke težnje. Jasno je da ovakvo mešetarenje s takozvanim nacionalnim interesima uzrokuje homogenizaciju ljudi oko tvrdih nacionalnih stranaka.

Iako je uoči izbora izgledalo da međunarodna zajednica neće podržati ratni trolist SDA–HDZ–SDS, te da će se BiH naći u svojevrsnoj izolaciji, izgleda da će se ovoga puta vlast formirati uz znatno manje pritisaka. Visoki predstavnik Pedi Ešdaun rekao je da ne smatra pobjedu nacionalnih stranaka korakom unazad i da ovo nije 1991. godina. Naglasio je da će se vlast i partije cijeniti po djelima, a ne po imenima, što se ovdje tumači i spremnošću za prihvatanje SDS-a kao partnera.

IPAK ZAOKRET: Ešdaunova opservacija, čini se, potpuno je na mjestu. Sve tri nacionalne partije načinile su snažan zaokret koji je postao posebno vidljiv u predizbornoj kampanji, gdje se dobro pazilo šta da se kaže i da se niko ne uvrijedi. Nakon izbora u javnim izjavama Dragan Kalinić, predsjednik SDS-a, je Bosnu i Hercegovinu spomenuo više puta nego vjerovatno svih proteklih ratnih i posljeratnih godina zajedno. Naglasio je da pobjeda nacionalnih partija u cijeloj zemlji znači novi kvalitet za Bosnu i Hercegovinu, koja sada može očekivati pravi progres. Slično smatra i HDZ, a njegov novi član Predsjedništva BiH Dragan Čović najavljuje izuzetnu saradnju u kolektivnom šefu države.

Međutim, u BiH niko neće moći samostalno vladati i već su počele spekulacije o budućim koalicijama. Izborni rezultat HDZ-a i SDA omogućava im da, ulaskom u koaliciju imaju natpolovičnu većinu u federalnom parlamentu. Hasan Muratović, šef izbornog štaba SDA, rekao je da je njegova partija otvorena i za saradnju sa Strankom za BiH, pa čak i za ekspertnu vladu, ako bude potrebe.

U Republici Srpskoj je više kombinacija u igri i moglo bi se desiti da SDS, iako pojedinačno najjači, ne bude u vlasti. Tome je najviše zaslužan izuzetan uspjeh SNSD-a, jer bi ulaskom u koaliciju s PDP-om i još dvjema partijama koje su prešle izborni prag, mogli da sastave vladu. Imajući ovo u vidu, Dragan Kalinić je u ime SDS-a već ponudio stvaranje, kako je rekao, Alijanse za Republiku Srpsku, koja bi oformila vladu od svih parlamentarnih srpskih partija. Međutim, Milorad Dodik je odmah odbio takvu mogućnost rekavši da je „nemoguće uspješno sarađivati s SDS-om“ i da bi tolika koalicija bila kontraproduktivna. Istovremeno je ponudio koaliciju Mladenu Ivaniću i PDP-u, što je za mnoge bilo očekivano. Ivanić je odgovorio da će se ponuda razmotriti, ali da je suviše teških riječi palo u zadnje vrijeme da bi se takav savez mogao glatko napraviti. Sasvim tačno. SNSD je tokom predizborne kampanje izrazito kritizirao, povremeno i vrijeđao PDP, čak mnogo više nego SDS. No, mnogi stavovi ovih dviju partija, posebno prema globalnim problemima, i više puta nedvosmislena spremnost za saradnju s međunarodnom zajednicom i Federacijom BiH čini logičnim ovaj savez.

Kada je u pitanju vlast na nivou BiH, mnogi u Vijeću ministara već vide SNSD, koji je za međunarodnu zajednicu, ali i za stranke iz Federacije, vrlo prihvatljiv partner. U SDA se već kalkuliše da će partnere o toj državnoj vladi imati u PDP-u i SNSD-u. Ipak, pitanje je kako će se SNSD ponašati prema SDA, jer njeni funkcioneri smatraju da je ona jednako neprihvatljiva kao i SDS. Ipak, izuzetno dobar rezultat ove bošnjačke partije stvara minimalne mogućnosti za nekakav izborni inžinjering kojim bi se u vladu progurala Stranka za BiH ili čak SDP, koji je najpoželjniji parner SNSD-a.

Jednoglasna je ocjena da u BiH ovi izbori neće donijeti radikalne promjene jer međunarodna zajednica, posebno preko institucije visokog predstavnika, čvrsto gospodari zemljom. Nijedna partija neće, barem javno, moći insistirati na svojim maksimalističkim težnjama. Izvjesno je da će SDA insistirati na ukidanju entiteta i stvaranju neke vrste unitarne Bosne, ali da će međunarodna zajednica povući granicu tako da ovi zahtjevi budu samo prijetnja rukovodstvu Republike Srpske da napravi istinsku demokratizaciju entiteta i obezbijedi suštinsku ravnopravnost Bošnjaka i Hrvata u njemu.