O(p)stati ili (po)stati

(Specijalno za „Vreme“ iz Berlina)

Gerhard Šreder želi da ostane kancelar, Angela Merkel to da postane – na toj početnoj poziciji njemačkih prijevremenih izbora se ni poslije njihova održavanja ništa nije promijenilo. Naprotiv, zbunjenost i neizvjesnost su u političkom Berlinu nakon izbora postale samo još veće.

„Pobjednici izgledaju drugačije“, primjetio je kolega u foajeu berlinske centrale Kršćansko-demokratske stranke, prepunom kamera, fotoreportera i novinara dok je na pozornicu izlazila blijeda Angela Merkel. Oko supermoderne zgrade koja podsjeća na brod, u nedjelju je bilo podignuto stotinjak metara parti-šatora, stolovi su se svijali od hrane i pića. Atmosfera je bila sjajna kada su se stotine članova i simpatizera počele gurati pred ogromnim ekranima na kojima su točno u 18 sati, u samom trenutku zatvaranja birališta, trebali biti objavljeni prvi proračuni izbornih rezultata. Kratke uzvike oduševljenja na – lošu, 34,5 odsto prognozu za SPD, sekundu kasnije je zamijenila tišina – samo 35,5 posto za CDU/CSU, stranku koja je ne samo željela preuzeti vlast nego su joj dan prije izbora demoskopi još i najavljivali sjajnu pobjedu; najmanje 40 posto glasova. Kada se malo kasnije na pozornicu uspela pretendentica na kancelarski položaj, šefica CDU-a je samo teškom mukom održavala nešto poput smiješka, pod budnim okom koalicionog partnera iz Bavarske, šefa „sestrinske“ Kršćansko-socijalne unije, CSU-a, Edmunda Štojbera. Mnogima se učinilo da na njegovom licu osim razočaranja povremeno čitaju i nešto drugo – proplamsaje stanovitog zadovoljstva – jer gospođa Merkel je ostvarila lošije rezultate nego kada je on sam, prije tri godine, bio opozicioni izazivač Gerharda Šredera.

ENERGIJA: Istodobno je nekoliko kilometara zračne linije dalje, u „Vili Brant hausu“ – saveznoj centrali SPD-a koja također podsjeća na brod – početno raspoloženje bilo prigušeno, šatora i hrane manje, ali ne i „predstavnika medija“. Stotine su došle da uživo zabilježe poraz dosadašnjeg šefa vlade. Ne treba ni opisivati kakvo je oduševljenje izbilo kada je u 18 sati postalo jasno da je SPD zaista dobio jedan od najlošijih izbornih rezultata uopće, ali s obzirom na početni, povjesno nizak rejting od samo 24 posto s kojim je Šreder u izbore krenuo, ostvario i nevjerojatni preokret, gotovo desetpostotni porast simpatija u posljednja dva tjedna kampanje. I nitko te večeri, koja se kasnije pretvorila u zabavu s plesom i pjevanjem do jutra – „Slave kao da su pobijedili“, rekao je kolega – nije sumnjao da se to dogodilo zahvaljujući na prvom mjestu nevjerojatnoj energiji samog Gerharda Šredera. Još je jednom, kao i toliko puta u sedam godina na vlasti, socijaldemokratski kancelar pokazao da najbolje funkcionira kada je pritisnut o zid, u prividno bezizlaznim situacijama; prava politička životinja s nepogrešivim instinktom koja svoje puno ostvarenje više nego u vođenju politike nalazi u borbi za vlast.

„Da je vodio vladu kao što vodi kampanju, nikad ne bi ni došlo do prijevremenih izbora“, isticali su politolozi u bezbrojnim televizijskim emisijama u kojima se u nedjelju do dugo u noć na svim kanalima analiziralo izborne rezultate. Ali, kontroverze koje su od samog raspisivanja pratile ove prijevremene izbore – počevši od činjenice da, strogo gledano, oni i nisu bili potrebni jer Šreder je u Bundestagu do kraja, iako tijesno, imao većinu te je mogao vladati još godinu dana, poslije zatvaranja birališta nisu postale manje. Naprotiv: stara vlada je izgubila mandat, nova, opoziciona nije ga dobila. Tako su se već u nedjelju navečer stranačka vodstva u Berlinu okupila na krizne sjednice, a mediji počeli baviti koalicionim kombinacijama – od kojih je, kako zasad tvrde vodstva obiju velikih stranaka, isključena samo jedna – bilo kakav politički savez s Ljevicom.

KOLATERALNI POBEDNICI: Pri tome je ta nova stranka zapravo jedan od stvarnih pobjednika ovih izbora. Prije nepuna četiri mjeseca, sklopljena kao izborni savez stranke PDS, stvorene na ruševinama bivše istočnonjemačke Radničke partije i Saveza za promjenu i radnička prava sa zapada, na brzinu organizirane inicjative grupe sindikalista i socijaldemokratskih otpadnika, kritičara s „nesocijalnog, neoliberalističkog kursa“ kancelara Šredera – grupa je očito pogodila osjetljivosti velikog dijela nezadovoljnih birača sviju boja. U prošlom mandatu PDS je u Bundestag ušao sa samo dva izravna mandata; dvije mlade žene s istoka bile su predmet poruge, posebno konzervativnog dijela auditorija, nije im odobreno da osnuju parlamentarnu grupu, selili su ih iz biroa u biro – ponašanje na rubu šikaniranja koje sigurno nije pridonijelo smanjivanju frustracija birača na istoku zemlje. Nakon što se karizmatičnom istočnoberlinskom političaru Gregoru Giziju iz PDS-a priključio ne manje kontroverzni lijevi populista, bivsi Šrederov bliski suradnik Oskar Lafonten, broj glasova za „tamnocrvene“ kako se nazivaju strelovito se popeo na više od osam posto. U nekim istočnim pokrajinama čak su se približili brojci od 25 posto. Zajedno sa 4,4 posto na zapadu zemlje to, po mišljenju povjesničara Klausa Šredera, čini „optimalni rezultat“, odraz stvarnih političkih raspoloženja. Doduše, još više nego socijalnim nezadovoljstvom birača, analitičari dobar uspjeh Ljevice na istoku tumače teškim verbalnim „incidentima“ nekih konzervativnih političara. Tako je ministar unutrašnjih poslova pokrajine Brandenburg, kraj Berlina, strašan nalaz devetoro mrtvih beba u Potsdamu objasnio „moralnom pustoši istoka koju je izazvalo prisilno proletariziranje od strane Komunističke partije“, dok je bavarski šef Štojber na jednom predizbornom mitingu izjavio kako se „ne smije opet dogoditi da istok zemlje određuje tko će biti kancelar“.

Drugi nesumnjivi izborni pobjednik je Liberalna stranka, s jednim od najboljih rezultata uopće, tijesno ispod deset posto. Kako je na izborima prije tri godine crno-žuti koalicioni savez izgubio, prije svega zbog slabosti manjeg partnera, sada se to željelo izbjeći pojačanom konzervativnom kampanjom i u korist FDP-a. No, ti su glasovi očito na kraju nedostajali samoj izazivačici. Nedjeljno veselje u liberalnom taboru u Berlinu ništa, međutim, nije moglo pomutiti, Gvidu Vestervelu smiješak nije silazio sa lica – iako u pitanju mogućih koalicija, po mišljenju nekih stranačkih prijatelja, nije djelovao naročito dalekovidno. Činjenica što je i u samoj noći izbornog slavlja još jednom izričito ponovio kako FDP ne stoji na raspolaganju za koaliciju sa SPD-om mogla bi dovesti do toga da s jednim od najboljih izbornih rezultata u poslijeratnoj povijesti liberali odu u opoziciju. Time u svakom slučaju Vestrevel prijeti – iako nezavisni analitičari misle da će se na kraju svi rado „žrtvovati“, ući u kompromise koje su prije izbora još kategorički odbijali – samo da bi ipak došli na vlast.

KO ODREĐUJE CENU: Tako, dok se veliki bore oko toga tko će postaviti kancelara, mali određuju cijenu koalicija. Mlada kojoj se najviše udvara su trenutno Zeleni. Stranka vicekancelara Fišera, na prvi pogled gubitnik, već zbog same činjenice što je troje ministara iz njezinih redova – uz vanjske poslove, portfelji poljoprivrede i ekologije – raspisivanjem prijevremenih izbora godinu dana prije roka izgubilo položaje i time mogućnost ekološke rekonstrukcije zemlje po svojoj mjeri, odjednom postaje željeni partner za sve, čak i za crne. Bavarski šef Štojber je prvi primijetio kako „može zamisliti crno-žuto-zelenu koaliciju“ – „Švampel“, riječ koja dosad u njemačkom nije postojala, ili Jamajka, po tamošnjoj zastavi.

Da je još u subotu netko u Berlinu rekao kako će njemački izbori imati veze s Karibima, svi bi smatrali da se radi o psihičkoj smetnji izazvanoj prenapornom kampanjom. Pa ipak, od ponedjeljka se mnogima čini kako nema ljepših boja. Jer, u politici nema ljubavi, nego samo interesa.

„Razgovarati se može sa svima, kao stari šezdesetosmaš sklon sam neortodoksnim rješenjima, ali ipak se zna tko gdje stoji“, odgovara dosadašnji ministar vanjskih poslova i prvi čovjek Zelenih, Fišer. Službeni je stav njegove stranke da je program važniji od ostajanja na vlasti po svaku cijenu – ali mnogi, posebno u redovima SPD-a koji bi Zelene također htio zadržati kao partnera, vjerojatno ne bez nelagode misle o Fišerovoj poslovičnoj pragmatičnosti. Njegova „realpolitika“ može se mjeriti samo s onom kancelara Šredera. O hlađenju nijihovog ranije tako čvrstog „muškog prijateljstva“ u Berlinu se spekuliralo tjednima prije izbora, a ostaje činjenica da vice, za razliku od šefa vlade, nove izbore nije htio i da je u izbornu kampanju svaka stranka išla sama za sebe, bez ikakvih koalicionih obećanja. Oni koji poznaju Fišera misle, međutim, i da teško prašta, a upravo je Glos, šef parlamentarne grupe bavarskog CSU-a u Bundestagu, bio onaj koji je prvog čovjeka Zelenih nazvao „makroom, zaštitnikom istočnoevropskih prostitutki i kriminalaca“, te time otvorio aferu oko navodnog suviše liberalnog izdavanja njemačkih viza u Istočnoj Evropi, koja je u javnosti narušila dotad neprikosnoveni Fišerov imidž najomiljenijeg njemačkog političara.Teoretski je, međutim, savez sa Zelenima Angeli Merkel jedino što bi joj moglo osigurati većinsku vladu, naravno uz veliku koaliciju o kojoj se prije izbora mnogo više spekuliralo nego poslije njih. Velika koalicija bi, doduše, barem privremeno, za obje strane bila politički najbezbolnija, posebno s obzirom na teške restrikcije koje će svaka vlada morati provesti, ali se odnos snaga u njoj zasad čini nerješivim. Ni SPD ni CDU ne žele biti junior-partneri, SPD pristaje na veliku koaliciju samo ako kancelar ostane Šreder. Teoretski moguće, jer važeći propisi predsjednika države ne obavezuju da mandat dade šefu najjače frakcije, nego onome tko ima najviše izgleda da sastavi stabilnu vladu – no, put do toga vodio bi preko razdora u konzervativnom lageru.

NEPROMENJENA PODELA:Javno je, barem u krugu 11 vodećih konzervativnih šefova pokrajina, kritika na račun Angele Merkel dosad izostala, ali u Berlinu nitko ne sumnja da je šefica CDU-a lošim izbornim rezultatom oslabljena. Novinari pažljivo prate koji se od vodećih konzervativnih političara zadržava u njezinom uredu na vrhu zgrade-broda gdje svjetlo gori do dugo u noć, i pri tom opušteno večeraju u obližnjim poznatim lokalima. Dodatne spekulacije pothranjuje činjenica što se Edmunt Štojber, kao vodeći kandidat na listi CSU-a u Bavarskoj, još nije izjasnio hoće li uzeti mandat i prijeći u Berlin ili ne.

Doduše, analizama razloga slabog rezultata konzervativnih, eksperti na prvo mjesto stavljaju zbrku oko poreznog koncepta, nejasnoće oko mjera kojima su se htjeli povećati zaposlenost i strah od socijalne hladnoće (ukidanje niza propisa iz domena zaštite od otkaza, najava ukidanja subvencija za gradnju privatnih kuća jedinstvenog paušala „po glavi stanovnika“ za zdravstveno osiguranje). To je niz detalja koji je birače možda više uplašio nego uvjerio da crni zaista posjeduju funkcionirajuća rješenja za sve što crveno-zelena vlada u sedam godina nije uspjela postići. „Žena s istoka i još k tome evangelik – to ne može funkcionirati“, mišljenje je koje se prije izbora privatno moglo čuti ponegdje na istoku Berlina, a za ishod izbora čini se ipak nije imalo težinu; samo je deset posto birača izjavilo kako bi glasalo drugačije da je kandidat CDU-a bio muškarac. Nepromijenjenom je, međutim, ostala horizontalna podjela – na sjeveru zemlje su u cjelini bolje prošle lijeve, na jugu desne stranke; na istoku zemlje pak relativno neočekivano SPD, dok drugo mjesto dijele Ljevica i CDU. Prvi su puta, međutim, i Zeleni i FDP na obje strane ipak još „dvodjelne“ zemlje prešli prag od pet posto. Ono što je u općim koalicionim nagađanjima donekle zapalo u sjenu jest relativno dobar rezultat ekstremne desnice – sve do devet posto u i inače za uporišta neonacizma važećoj „Saksonskoj Švicarskoj“, brdovitoj regiji s ogromnom nezaposlenošću na krajnjem istoku zemlje. Dio glasova ekstremno nezadovoljnih je doduše ovog puta na sebe privukla i Ljevica, ali to joj od etabliranih stranaka nitko ne honorira. Zbog kampanje u kojoj je lavirala na ivici populizma i netrpeljivosti prema strancima do danas važi kao ne sasvim poželjna, unatoč 54 mandata s kojima će u Bundestagu biti jačom frakcijom od Zelenih.

Doduše, u jednom od mogućih rješenja postizborne križaljke, pri formiranju manjinske vlade Unije i Liberala možda bi se od Ljevice očekivalo trpljenje, ali to je varijanta koja navodno među crno-žutima ima najmanje pristalica. Toleranciju od strane svog osobnog političkog neprijatelja, kuda se Lafonten svrstao kada je nakon istupanja iz Šrederove vlade oštro napao kancelarovu politiku, pa i njega osobno, odbacuje i SPD. Uz veliku koaliciju pod Šrederovim vodstvom za njih je najpoželjnija koalicija semafor, crveno-zeleno-žuta; s obzirom na dugogodišnje ranije političke saveze SPD-a i liberala prividno realna, no po razlikama stavova u odnosu na ekonomiju i politiku prema tržištu rada praktično teško zamisliva, čak i kad ne bi bilo jasnog izjašnjavanja Gvida Vestervela protiv tog saveza.

LOŠE ZA PRIVREDU: Uostalom, po onome što su stranački prvaci izjavljivali prije izbora, nijedna od računski ostvarivih koalicija nije moguća, a nijedna od mogućih – računski ostvariva. Tako barem stvari izgledaju javno; iza kulisa u Berlinu akcija teče u dva pravca – u traženju programskih kompromisa koji bi različite kombinacije boja učinili politički mogućim i paralelno u kadrovskoj kombinatorici. Unija u velikoj koaliciji ne može biti junior-partner, jer bi se time politički uništila. Ako se u pregovorima pokaže mogućnost programskog dogovora, sam bi se Šreder mogao složiti da povuče svoje kancelarske pretenzije. U tom bi slučaju Unija sigurno, i to ne baš teška srca, žrtvovala Angelu Merkel i fotelja bi bila slobodna za nekog trećeg kancelara. Za taj scenario kao i za moguće skore nove izbore trenutno se na berlinskoj političkoj kladionici daje više od mogućnosti postavljanja crveno-zelene ili crno-žute manjinske vlade.

Te bi opcije bile izuzetno nestabilne – a to ne odgovara privredi, posebno velikoj koja živi od izvoza. Njihovi su šefovi rezultatima izbora izričito nezadovoljni. „Iz perspektive industrije i privrede gorko smo razočarani, reformski paket Agenda 2010 koji je pokrenuo kancelar Šreder mora biti nastavljen brzo i hrabro, a to je moguće samo pomoću jasnih, za sastavljanje čvrste vlade sposobnih većina u parlamentu“, ocjenjuje predsjednik Saveza njemačke industrije, BDI, Jirgen Tuman. Velika koalicija pri tom nije prioritet velike privrede“, …s crno-žutom bi bilo lakše“, misli šef BDI-ja. Drugi veliki privredni savez, Njemačka industrijska i privredna komora, DHIK, manje se naginje kroz prozor. „Trebamo jasnu većinu za reforme, trebamo koaliciju razuma… crveno-crveno-zelena to sigurno ne bi bila, za ostalo ćemo vidjeti“, kaže direktor DIHT-a Martin Vansleben. Potreba za čvrstom i na duži rok stabilnom vladom na kraju će sigurno stajati u pozadini i berlinskih koalicionih dogovora, bez obzira na političke ljubavi i kadrovske želje. Uostalom, i birači koji su svojim glasanjem političarima priredili tako tešku zagonetku, poslije izbora kao da točnije znaju što žele: najnovije ankete pokazuju da ih je 33 posto za veliku koaliciju, a čak 50 posto da na njezinom čelu bude Gerhard Šreder. Angelu Merkel na tom položaju vidi samo još 46 posto upitanih, što je priličan udarac na račun do prije samo nekoliko dana toliko slavljene „Angie“. Pedesetjednogodišnja pastorova kćer s istoka, ma kako hrabro još uvijek najavljuje svoje kancelarske ambicije, zaista bi mogla postati žrtvom neočekivanih izbornih rezultata. Ali, oni koji je bolje poznaju podsjećaju da je potcjenjivanje od strane drugih i dosad bilo njezina glavna prednost. A i kancelar Kol je polovinom osamdesetih bio čak skinut sa stranačkih lista, da bi dvije godine kasnije osvojio vlast – ambicija od koje Angela Merkel ne odustaje čak i ako se ostvare predviđanja povjesničara Klausa Šredera: „Bojim se da ćemo sa sistemom od pet ili šest stranaka i u Njemačkoj dobiti talijanske prilike, jer čak i ekstremno desni NPD bi pod uvjetima velike koalicije mogao ući u Bundestag.“

To bi se, naime, moglo dogoditi kada se složi još jedna pazla ovih izbora – rezultat glasanja 219.000 birača u Drezdenu koji su zbog smrti jedne kandidatkinje morali biti odgođeni. Hoće li i to utjecati na konačan raspored snaga, znat će se tek 2. oktobra.