(Specijalno za „Vreme“ iz Berlina)
Kada je prije tri mjeseca berlinski sud tunižanskog islamistu Ihsana G. osudio na kaznu od tri godine i devet mjeseci zatvora, štampa je o slučaju pisala kao o uspjehu državnog tužilaštva u borbi protiv terorizma. Kod Ihsana G. je nađen materijal za izradu bombi, mobilni telefon istog tipa kao i kod madridskih atentatora, falsificirani pasoši, popis otrovnih kemikalija, bio je član skupine koja je planirala atentate po Njemačkoj… ali osuđen je samo zbog posjedovanja neprijavljenog pištolja i utaje poreza. Berlinski suci, unatoč svih napora tužioca, nisu akceptirali iskaze suradnika policije, ubačenih među teroriste, a slične se teškoće pojavljuju u svih 106 procesa, koliko ih se trenutno vodi protiv osumnjičenih za islamski terorizam.
Njemački sudovi i policija su stješnjeni strogim propisima o zaštiti i poštivanju ljudskih prava, baziranim na povjesnoj frustraciji nacizmom i nacionalsocijalističkim zloupotrebama institucija pravne države. U današnjoj situaciji kada je terorizam ne samo globalan nego se metode islamista strelovito mijenjaju, izmičući uvidu i službi sigurnosti s većim ingerencijama, njemačke istražitelje to na neki način čini naivnima ili barem djelatno ograničenima u odnosu na kolege iz Francuske i Britanije. Njemačka je, doduše, dosad uglavnom bila područje „spavača“, mjesto gdje su se teroristi, vladajući se kao neupadljivi studenti poput jednog od pilota-atentatora 11. septembra, samo pripremali za svoje operacije. Ali kako tragovi većine dosad izvedenih velikih napada, od Njujorka, preko Madrida do Londona, idu preko Savezne Republike, vodeći političari se plaše da bi se to moglo promijeniti. „Njemačka bi od prostora mirovanja i skrivanja terorista vrlo brzo mogla postati i mjestom njihova aktivnog djelovanja, bez obzira na to što ne sudjelujemo u iračkom ratu“, upozorava jedan od najglasnijih zagovornika oštrijih antiterorističkih mjera Volfgang Bosbah iz CDU-a, potencijalni kandidat za portfelj unutrašnjih poslova ako na skorim izborima pobijede konzervativci. Mada ne priznaje izričito da postoje sigurnosni propusti, jer bi kao aktualni ministar unutrašnjih poslova za to bio odgovoran, i Oto Šili iz SPD-a spada među one koji su za čvršću ruku u odnosu na teroriste. Podnoseći prije nekoliko tjedana izvještaj o radu službi za zaštitu ustavnog poretka Šili je islamski terorizam proglasio glavnom opasnošću za unutrašnju sigurnost zemlje.
BEZ EVIDENCIJE: Od 11. septembra je crveno-zelena vlada u dva tzv. sigurnosna paketa s nizom pooštrenih propisa – od mogućnosti pojačanog policijskog nadzora sumnjivih, preko prava na protjerivanje fanatika koji propovjedaju netrpeljivost i vjersku ili etničku mržnju, do nedavno usvojenog Zakona o širenju kruga osoba koje, već i u slučaju sumnje, policija ima pravo privesti na DNK-analizu, odnosno dugoročno pohraniti njihove genetske podatke. Zakoni su u Bundestagu prošli, podržani u prvom redu od zastupnika Socijaldemokratske i Kršćanskodemokratske stranke, koje u traženju strožih antiterorističkih mjera imaju gotovo istovjetne ideje, za razliku od malih, Zelenih i Liberalne stranke, čiji su političari, zabrinuti za građanske slobode, uzdržaniji.
Stoga, do danas, ministar unutrašnjih poslova Šili nije ni u vlastitoj koaliciji uspio dobiti dovoljnu podršku za ideju uvođenja bar zajedničke nacionalne antiterorističke kartoteke u kojoj bi se objedinjavali podaci do kojih dolaze istražitelji raznih službi. Tako se podaci o stvarnim i potencijalnim teroristima i ekstremistima i dalje registriraju kod 37 različitih sigurnosnih institucija, među kojima je koordinacija često minimalna – što po ocjeni stručnjaka za antiterorizam nosi visoki rizik – i jedan je od razloga što „spavači“ samo rijetko uspijevaju biti unaprijed otkriveni.
Jedan od velikih uspjeha njemačke policije je lani bilo hapšenje nekolicine islamista koji su planirali atentat na tadašnjeg predsjednika Iraka Alavija kao i razbijanje terorističke grupe oko Abe Musaba al Zarkavija, koja je planirala napade na židovske ciljeve. U međuvremenu, prostori oko berlinskih sinagoga, te izraelske, američke i britanske ambasade u Berlinu, liče na tvrđave, s antitenkovskim preprekama, oklopnim vozilima, danonoćnim policijskim patrolama i, na nezadovoljstvo okolnog stanovništva, za promet zatvorenim cijelim uličnim potezima: ali, stručnjaci za terorizam upozoravaju kako sve to nije dovoljno.
„Lice terorizma se promijenilo, istražiteljima je sve teže, ne samo prodrijeti u zatvorene fanatične grupe nego ih uopće i identificirati. Ranije je boravak u logoru za trening u Avganistanu bio jasna indicija da je neki od islamista spreman na nasilje“, ističe američki stručnjak za terorizam Mark Sageman. No, danas logori u tom obliku više ne postoje, potencijalni teroristi koriste internet gdje nalaze kako duhovnu inspiraciju tako i konkretne upute za sastavljanje i najkompliciranijih bombi. „Tako teroristi postaju ne samo sve mlađi ljudi nego i teritorijalno sve nezavisniji, što povećava nepredvidivost, a time i opasnost“, upozorava Sageman kojeg često konzultiraju i Šilijeve službe. Jer, barem teoretski, situacija u Njemačkoj nije bitno različita od one u Americi ili Engleskoj gdje su, kako je pokazala istraga, londonski teroristi bili mladi ljudi s britanskim državljanstvom, većinom čak i rođeni na otoku. U Njemačkoj trenutno živi 3,2 milijuna muslimana, s tendencijom stalnog rasta. Oko 800.000 dolazi s područja bivše Jugoslavije, iz arapskih država i Irana, a 2,4 milijuna su Turci. Iako su oni kao zajednica najorganiziraniji, s cijelim četvrtima u velikim gradovima, vlastitim trgovinama, televizijskom mrežom, staračkim domovima, u poslednje vrijeme i grobljima, dijele se u čitav niz vjerskih pravaca, a stvarno reprezentativno predstavništvo nema nijedan od njih. Centralno muslimansko vijeće, organizacija koja se u javnosti često predstavlja kao „glas muslimana“ u Njemačkoj, u stvarnosti govori u ime samo 500 od oko 2000 zajednica okupljenih oko jednakog broja džamija u Njemačkoj. Javnost, a time i politika i odgovarajuće službe, godinama su propuštale stvarno shvatiti što se događa u tim zajednicama i kako funkcioniraju. Problemi stranaca su uglavnom bili svođeni na pitanja boravišnih dokumenata i manje ili više restriktivnih imigracijskih propisa. Službe sigurnosti, pravni stručnjaci i političari su istodobno djelovali naivno, dugo se sporeći prije nego što će ekstremističku kurdsku stranku PKK proglasiti protuustavnom i staviti je izvan zakona, protjerati imama ekstremno nasilne turske organizacije Milije Geres iz Kelna ili direktnog propovjednika vjerske mržnje iz jedne muslimanske zajednice u berlinskoj četvrti Krojcberg. O pravu da učiteljice u školama nose marame kao izraz vjerskog opredjeljenja, u pojedinim pokrajinama prakticiraju se različiti propisi. Vrhunac političke polarizacije oko odnosa prema islamizmu predstavlja pitanje da li Turska treba postati članicom Evropske unije, kako to zagovaraju sadašnja crveno-zelena koalicija i kancelar Šreder, ili samo „posebno povlašteni partner“, kako glasi verzija kršćanskih demokrata, prije svega bavarskog krila stranke. Unatoč svim rezervama prema Ankari, u vlastitoj unutrašnjoj politici se Bavarska pokazala pragmatičnijom od mnogih: policajci turskog porijekla tamo već davno nisu rijetkost, a i za prijedlog bavarskog ministra unutrašnjih poslova, Bekštajna, da se zbog prevencije terorizma u muslimanske zajednice ubaci više policijskih informanata, predsjedavajući Centralnog muslimanskog vijeća, Elijas, pokazuje razumjevanje: „Mi se nemamo čega bojati pa ako bi to povećalo povjerenje u muslimanske sugrađane, zašto bismo bili protiv.“
PROBLEM S DIJALOGOM: Dijalog je, međutim, za obje strane i dalje težak – Nijemci su nepovjerljivi, „muslimanski sugrađani“ uglavnom izolirani, zbog manjkavog znanja njemačkog te zbog lošeg socijalnog položaja: među nezaposlenim strancima, na prvom mjestu su Turci, i čine veći postotak od Nijemaca. To vodi u pojačanu izolaciju najmlađih članova muslimanskih obitelji, djece rođene i odrasle u Njemačkoj. Mediji sve češće izvještavaju o mladićima koji se, bez škole, bez šansi na tržistu rada i time nisko na socijalnoj ljestvici, okupljaju po rubovima stranačkih geta velikih gradova, prijemljivi za svaki ekstremizam… mladi Nijemci za neonacizam, mladi muslimani za islamistički fanatizam. Pa ipak, većina medija i političara pledira na razumjevanje, upozoravajući da bi svako paušalno sumnjičenje muslimana samo još pogoršalo situaciju. „Nisu svi muslimani teroristi iako je većina terorista trenutno muslimaske vjere.“ I, aludirajući na operacije Bundesvera u Avganistanu i drugim državama gdje žive muslimani – „naša sigurnost se ne brani na Hindukušu nego ovdje“ – komentirao je nedavno berlinski „Tagešpigel“. Iz činjenice da su londonski teroristi odrasli i odgojeni u Britaniji a ne na Dalekom istoku ili u nekom od palestinskih izbjegličkih logora, novinar izvodi zaključak da je „Zapad“ zakazao, te ljude tako grubo odbacio da „oni sada nas preziru do smrti“. No vrijeme predizborne kampanje nije baš pogodno za suradnju stranaka i usvajanje novih zakona, na žalost tuzilaca koji su u tek tri od 106 procesa protiv osumnjičenih za terorizam uspjeli dokazati više od samo „apstraktne ugroženosti Njemačke“. Iako su islamistički teroristi u svojim napadima po zapadnim državama i te kako pogodili i Saveznu Republiku: dosad je poginulo 35 njenih građana, više žrtava nego što ih je svojevremeno odnijelo najgore razdoblje unutrašnje nesigurnosti u Njemačkoj, teror RAF-a.
