Novi početak ili početak kraja

Dvije i pol godine nakon preuzimanja premijerske palice, Ivica Račan dao je ostavku. Ali, ne pravu: „Ovo nije kraj, nego novi početak“, kazao je, precizno najavivši da očekuje od hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića novu mandatarsku ulogu. Dok je on još zborio vascelom narodu posredstvom državne televizije, potpredsjednik pale vlade Slavko Linić hitro je, prošlog petka, prikupio potpise saborskih zastupnika (njih 84 od 150) koji od Mesića traže da Račana ponovo imenuje mandatarom.

Kažu u kuloarima da je kurir Linić iz predsjedničkih odaja otišao zaprepašten jer je šef države, umjesto da odmah parafira ime novog mandatara, najavio konzultacije s ostalim strankama vladajuće koalicije, pa čak i s Istarskim demokratskim saborom koji je koaliciju, po vlastitoj odluci, poodavno napustio. Dosadašnja događanja kažu da je to točno: Mesić je već razgovarao sa stranačkim prvacima, među ostalima i s Ivanom Jakovčićem, predsjednikom IDS-a, ali i s oporbenjacima i predstavnicima nacionalnih manjina. Svima, dakle, koji će Račanu – ako odluči praviti novu vladu bez pred/postizbornog saveznika Dražena Budiše – i te kako trebati.

RASTAKANJE KOALICIJE: Formalno, povod Račanovoj ostavci bilo je odbijanje Budiše i HSLS-a da u Saboru ratificiraju sporazum o nuklearki Krško. Svejedno, sporazum je usvojen, zahvaljujući i nekim zastupnicima iz samog HSLS-a koji su odbili poslušati svog šefa Budišu, koji im je odmah zaprijetio izbacivanjem iz stranke, na isti način kako je prije pola godine – sve u pokušaju rušenja Račanove vlade – postupao prema ministrima iz svoje stranke koji su tad, kao i ovi danas o Krškom, o Hagu iznijeli drugačije stavove.

Formalno, Račan se preko tv-ekrana izjadao da je u posljednje vrijeme počelo rastakanje vladajuće koalicije, iz koje su krenule izjave da je ona potrošena, da se u nju više ne vjeruje, te se počelo licitirati s prijevremenim izborima. Situacija je, kazao je Račan, kulminirala prošlog tjedna kad je „jedna stranka koalicije blokirala rad Vlade i onemogućila Sabor u donošenju odluka“.

Još je tu zdvajanja bilo: te teško naslijeđe i „svijest koliko će reforme biti teške i bolne“; te je dvoipogodišnji mandat Vlade bio često ispit strpljenja, jer je rad u koalicijskoj vladi teži, a donošenje odluka složenije; te što građani smatraju da se Vlada „posljednjih mjeseci previše počela baviti samom sobom“. Ukratko, čist račanizam, jer je činjenica da se Vlada (nažalost, ne samo ona) bavi samom sobom od svog uspostavljanja, kao i da se umjesto reformi zbivaju uglavnom tek stranačke trgovine i zadovoljavanje stranačkih apetita.

KAČENJE ZA DESNICU: Sve rečeno, kako procjenjuju analitičari, usmjereno je ka jednom cilju: odstranjivanju Budiše iz Vlade. Njega je Račan pokušao također udobrovoljiti funkcijom: nakon gubitka predsjedničkih izbora (7. februara 2000), Budiša je šest mjeseci izdržao tek kao samozatajni šef jedne koalicijske partije na vlasti, da bi se potom ciklično događali napadi na Vladu, predsjednika Mesića i vladajuću koaliciju u cjelini. Budiša se sve to vrijeme kačio za desnicu (valjda misleći da će dio poraženog HDZ-a postati njegovo biračko tijelo), a stvar je kulminirala početkom ove godine, nakon što su se „njegovi“ ministri, na čelu sa zamjenikom premijera, HSLS-ovcem Goranom Granićem, izjasnili za suradnju s Hagom, a nisu – kao njihov šef – širili antihašku histeriju. Smijenivši sve nelojalne u vlastitoj stranci, Budiša je – usprkos prethodnim opetovanim tvrdnjama da je mjesto zamjenika premijera, što je bio spomenuti Granić, neustavno – prihvatio da postane: zamjenik premijera!

Ljubavna trgovina Račan–Budiša trajala je, eto, ciglih pet mjeseci, a tada je Račan svojom ostavkom najavio nove trgovine, u kojima za Budišu neće biti mjesta. Budišin HSLS, kojemu je ovo tek još jedan rascjep, ionako će neslavno završiti. Iako najstarija hrvatska oporbena stranka – prva je, naime, osnovana 1989. godine – rascjepljivala se nekoliko puta, i od baze su otišli, davnih dana, od osnivača Slavka Goldštajna, jednog od najvažnijih članova pokojnog Vlade Gotovca, Zlatka Kramarića, predsjednika koalicijske Liberalne stranke, do članova stranke koji su bili ministri u Vladi, a koje je – zbog neposlušnosti – Budiša najurio. I ovoga puta scenarij je isti: uz Budišu ostaju njegovi rijetki vijerni jastrebi, a napadnuti – vjerojatno uz obećanje zadržavanja nekih sinekura – okreću se Račanu. Poglavlje zvano HSLS tako će, najvjerojatnije, i završiti zauvijek, jer je stranka na svim lokalnim izborima održanim nakon 2000. godine jedva prelazila izborni prag od pet posto.

Račanu će s četvorkom ostati komotna većina u Saboru, a peti element, IDS, jasno se izjasnio za podršku Račanovoj budućoj vladi, ali postavljajući uvjet (možda čak i za ponovni ulazak IDS-a u Vladu) da se Vlada „jasno odredi u tome da je Istra jedna od jedinica regionalne samouprave u Hrvatskoj“, dok su svi ostali zahtjevi „gospodarsko-razvojne prirode“, kako je to izjavio Ivan Jakovčić.

Drugi koji već ima ispunjene uvjete za podršku Vladi je Hrvatska seljačka stranka, koja je svoje ideološke komplekse nastale ulaskom u (navodno, sklonu ljevičarenju) koaliciju, već izliječila Račanovim ispunjenjem svojih i želja svog biračkog tijela: traženom cijenom pšenice, te uvođenjem vjeronauka u državne vrtiće, oko čega se (jer je to u osnovnim i srednjim školama obavio još HDZ!) lome koplja u javnosti posljednjih mjeseci.

POSLEDNJA ŽELJA: Jedino je predsjednica Hrvatske narodne stranke Vesna Pusić jasno odbacila nagađanja javnosti da bi u budućoj Račanovoj vladi ona mogla postati zamjenicom premijera. Ima, vjerojatno, pametnija posla: izbori nisu baš tako daleko, makar se dogodili i u redovnom terminu 2004. godine, a Pusićkine političke ambicije su zasigurno i dugoročnije.

U sve to valja ubaciti i nepotvrđene kalkulacije o „njuškanju“ SDP-a i HDZ-a, doduše demantirane iz vrha obje stranke, ali je činjenica da u posljednje vrijeme HDZ-u popularnost, u ispitivanjima javnog mnijenja, prilično raste (pojedinačno je jači od SDP-a), te da se sve češće Ivu Sanadera, aktualnog šefa HDZ-a naziva „umivenim i proevropskim“ liderom. Vraga, ali biračima je već svega dosta: lošeg života, neprestane propasti, političarskih laži, a kao što se iz prakse zna, biračko pamćenje nije dugog trajanja, pa manevarska ostavka, koja je ujedno i odgađanje prijevremenih izbora, i ne mora biti novi početak, kako to Račan reče, već početak kraja.

Ako, ili možda bolje: kad hrvatski predsjednik, kojega Račan voli vidjeti kao hrvatskog fikusa,ispuni i ovu, možda posljednju, Račanovu želju za još jednim mandatom povjerenja u kojem neće biti mjesta za HSLS, Račan će u potpunosti postati ono što mu je otpočetka želja: kancelar države Hrvatske. Jedino u tom slučaju trgovački maniri hrvatskih stranaka na vlasti, po tko zna koji puta ispoljeni, možda neće biti tek još jedan u nizu primjera njihove želje za vlašću.

Možda nešto bar od te trgovine baštine i građani, koje u tim igrama nitko ništa ionako ne pita.