Na marginama samita G8

Specijalno za „Vreme“ iz Hajligendama

„Angela Merkel je mis svijeta“, uskliknuo je ponosno na prvoj stranici populistički „Bild cajtung“, a čak i inače suzdržani „Špigl“ je zaključio kako je, barem nakratko, kancelarka bila šeficom svjetske vlade. No, zapravo se oduševljenje nakon hajligendamskog samita G8 drži u granicama, jer je najveći uspjeh tog samita bio – optički.

Nijemci imaju izreku „ostaviti dobru figuru“ i to je gospođa Merkel nesumnjivo postigla. Lijepo vrijeme, sočni travnjaci, bijele vile i crveni tepisi otmjenog baltičkog ljetovališta bili su savršeni okvir za termine na kojima su moćnici razmjenjivali ljubaznosti pred kamerama i teleobjektivima: koktel na terasi pri zalasku sunca, šetnja po obali, zajedničko sjedenje u, za tu priliku, posebno velikoj košari za plažu, svečani ručkovi, večere… Angela Merkel u zelenom sakou, s travnatom pozadinom – efektna vizualna sugestija njezine zainteresiranosti za okolinu. Pri objavljivanju dogovora o klimi, u razgovoru s državnicima iz Afrike, nosila je sako boje pijeska… Među sedam ili osam muškaraca u sivom (stalno je bio prisutan i šef Evropske komisije Baroso) kancelarku je, zahvaljujući i kolorističkoj prosvjećenosti svojih savjetnika, bilo još lakše uočiti. Medij su slike obilno koristili i ostali moćnici, iako je nekad bilo i izdajničkih prizora, poneka grimasa nakon razlaza sugovornika, govor tijela novog francuskog predsjednika na njegovoj završnoj konferenciji za novinare, komplet gospođe Putin na početnoj svečanoj večeri, u kroju abažura i boji trule višnje, koji je na vrijeme Sovjetskog Saveza i eru Brežnjeva podsjetio više od bilo kakvih izjava njezinog supruga… Ukratko, uz malo pozornosti se iz obilja prizora koji su u tri hajligendamska dana zatrpavali više od 5000 novinara iz cijelog svijeta, mogao iščitati i mnogo kompleksniji materijal od političkih zaključaka kojima su moćnici na kraju usrećili svijet.

POLIRANJE: Ti zaključci ionako nikoga ne obavezuju i zapravo trebaju biti samo dokaz velike zabrinutosti vodećih političara za probleme onih koji su ih izabrali. G8 nije nikakva formalna skupina, ne zasniva se ni na kakvom ugovoru i ne donosi samo preporuke.

Tjednima prije početka sastanka tzv. šerpe, visoki predstavnici pojedinih država, kao i uvijek za slične skupove, na beskonačnim sastancima usklađuju najveći dio formulacija iz zaključnog dokumenta, koji se ovdje zove „izjava predsjedavajućeg“. Šefovima je ostavljeno samo da udare posljedni sjaj, nađu još nekonkretnije formulacije o pitanjima u kojima se ne slažu i održe visoku razinu medijske napetosti oko pitanja hoće li ili ne na kraju biti postignut dogovor. A na kraju se svaka formulacija, ma kako mršava, proglasi uspješnim dogovorom i velikom slogom. Jer, kako bi izgledalo da je „mis svijeta“ na kraju morala reći kako dogovor nije postignut, a samit bio neuspješan. Umjesto toga, već unaprijed se zna da je uspjeh i to „što je skup uopće održan, što moćni razgovaraju međusobno – umjesto jedan o drugom“ – iako ovo posljednje, u brojnim razgovorima na margini, u četiri ili šest očiju, naravno nije isključeno. Kancelarka Merkel je tako na svojoj završnoj konferenciji za novinare, iako njezino lice nije odavalo naročito oduševljenje, ali to je možda bilo samo zbog umora i velike koncentracije, proglasila hajligendamski skup velikim uspjehom. „Amerikanci su opet vraćeni na brod“, naravno klimatski. Najava da će osmorica „ozbiljno razmisliti o prepolovljavanju emisija ugljičnog-dioksida do 2050,“ kompromis je s kojim ona može „vrlo, vrlo dobro živjeti“, rekla je Angela Merkel, u sivkastom sakou.

A zatim su stigle kontroverzne informacije o tome kome pripada autorstvo za taj važni epitet „ozbiljno“: njemački mediji ga, naravno, pripisuju kancelarki, „Njujork Tajms“ je napisao da su zaslužni Amerikanci, „Gardijan“ tvrdi da je iza svega bio Toni Bler, a nova zvijezda na G8 nebu, Sarkozi već je dan ranije novinarima, na jednoj od improviziranih konferencija za na otvorenom, ispričao da je baš on smislio tu bitnu riječ.

GDE JE BILO NAJZANIMLJIVIJE: Uopće, travnjak oko Grand hotela je bio poprište najzanimljivijih događanja i pravih obrta. Jedan od njih, bio je verbalni saltomortale ruskog predsjednika Putina, koji je – nakon što su ga svi u Hajligendamu dočekali kao pravu enigmu ovog skupa, ne znajući hoće li ga iskoristiti za dalje zaoštravanje konfrontacije sa Zapadom ili obratno, da emitira sasvim suprotne signale – upravo tu na travnjaku hotela američkoj strani ponudio da umjesto raketnog kišobrana u Poljskoj i Češkoj zajedno koriste radarska i raketna postrojenja u Azerbejdžanu, koja su ionako već uperena prema „lupeškim državama“. To je očito iznenadilo i samog predsjednika Buša, koji se snašao samo toliko da kaže: „Zanimljiva ideja“.

Drugi dan je Buša „bolio trbuh“, propustio je prijepodnevne termine, a novinarski izvještaji su vrvili od nagađanja nije li mu na želudac previše teško pao možda baš ruski prijedlog.

U svakom slučaju, ruski je predsjednik i na ovom samitu potvrdio svoj imidž neprevidivog političara. Ova osobina mu možda nosi pozitivne poene u političkim analizama u sibirskim ili srpskim gostionicama, tipa „opet im je pokazao“, ali ga među onima s kojima bi trebao razgovarati na istoj nozi i ozbiljno sudjelovati u donošenju odluka ne čini baš ozbiljnim partnerom.

Čini se da se samo jedan od prisutnih, britanski premijer Bler, možda jer mu je ovo bio oproštajni G8, odvažio moskovskom šefu reći što o svemu misli, upozoriti ga da je Zapad „zabrinut“ zbog onoga što se događa u Rusiji te da bi britanski poslovni ljudi mogli smanjiti svoje poslove s tom zemljom.

Po Putinu se, međutim, Moskva permanentno osjeća „nepravedno tretiranom od strane Zapada“, a možda se tako osjećao i on sam kada je na završnoj ruskoj konferenciji za novinare jedan pripadnik Nacionalne boljševističke stranke počeo dijeliti letke u kojima se kremaljski sistem naziva tiranijom, a njegov prvi čovjek diktatorom. No Putin je reagirao sasvim demokratski. „Završili ste posao i sada pustite nas da nastavimo svoj“, rekao je opozicionaru blago, čak na njemačkom koji odlično govori još od vremena kada je u Drezdenu radio za KGB.

„AKTIVISTI“ S DRUGE STRANE: Za svoj dio medijske pozornosti borili su se i oni s druge strane 12 kilometara dva i po metra visoke željezne ograde s bodljikavom žicom NATO-a na vrhu. Već na prvim demonstracijama, u obližnjem Rostoku, policija je pokazala neočekivanu čvrstinu, upotrijebivši vodene topove, suzavac i ostale ne baš nježne metode – doduše, u prvom redu usmjerene protiv nekoliko stotina zamumuljenih autonoma, iz Njemačke i inozemstva, koji su profesionalni izazivači ekscesa na sličnim skupovima, ali iz toga su pouku izvukli i mirni demonstranti. U mjestima i selima oko Hajligendama okupilo ih se na tisuće. Bila je to neka vrsta antiglobalizacijskog turizma, antiglobalizacijska 68, gde su mladi ljudi, uz ponekog ostarjelog ekologistu, odjećom, opremom i izvjesnim zanosom koji im je zračio s lica podsjećali na nekadašnje „spontije“. I simpatije javnosti uglavnom su bile na njihovoj strani, osim seljaka koji traže odštetu za uništene usjeve po kojima su se policija i demonstranti igrali mačke i miša. Nakon što se vidjelo da

će na silu biti odgovoreno silom, protestanti su prešli na metode čijoj maštovitosti se morala čuditi i policija: stotine, zatim tisuće mladih ljudi jednostavno se razbježalo po šumama i poljima pšenice, nadirući prema famoznoj „tehničkoj zaštiti“, spontano je proglašeno natjecanje „dodirni-žicu-i-bježi“ i policiji je trebalo vremena da se snađe i počne na ta ista polja slijetati helikopterima. Na kraju je uspostavljen status quo – demonstranti su na više mjesta mogli do ograde, policajci nisu intervenirali tek ako se bacalo kamenje… Druge su grupe mladih uspješno blokirale prilaze – nekoliko stotina ih je jednu cijelu noć spavalo nasred ceste, pod policijskim reflektorima, drugi su sjedili na pruzi uskotračne željeznice, koja je bila jedini transport za novinare. A novinari, posebno oni s Dalekog istoka, gdje su takvi prizori nezamislivi, bili su šokirani kada je grupa golih demonstranata provalila na ograđenu plažu oko pres centra u obližnjem Kilungsbornu.

Za razliku od tijesnog, za pisanje gotovo sasvim nepodobnog brifing-centra u samom Hajligendamu, novinarski G8 život pet kilometara dalje, u ogromnom dvoetažnom pres centru bio je mnogo udobniji. Meklenburg-Vorpomern, inače rodna pokrajina kancelarke Merkel, pokazala se u najboljem svjetlu – hrana je bila izvrsna, komunikacije i radni prostori na raspolaganju 24 sata, desnog ekstremizma i netrpeljivosti prema strancima, koji su tu inače ozbiljan problem, nigdje, a na bezbrojnim sekjuriti-čekovima policajci beskrajno ljubazni, iako neki u službi i po 36 sati.

Tako su, na kraju, svi bili zadovoljni: osam moćnika, protivnici G8 i novinari. Doduše, ne zaključcima, ali svatko svojim poslom, jer svako je na svoj način radio najpoštenije, odnosno u okviru mogućeg. Zatim su visoki gosti počeli da se razilaze, autoputevi prema svim dijelovima Njemačke su u subotu bili zatrpani kolonama policijskih vozila u kojima je snovima pravednika spavalo 16.000 umornih policajaca. Kod nekih od 5000 novinara su lijepi prizori posljednjih dana potakli ironičnu žicu: „Nije da Njemačka sebi ne može priuštiti da na tako nešto potroši 100 milijuna eura, ali pitanje je – zašto“, rekao je jedan njemački kolega.

Zaista, zašto – to je pravo pitanje – jer kancelarka Merkel nakon Hajligendama nije mogla otići u Tiranu, kao američki predsjednik, nego se morala vratiti u Berlin. Unatoč svih pohvala na internacionalnom parketu, tu su je dočekali drugačiji tonovi. I to ne samo iz kruga opozicije, gdje Zeleni dogovor o klimi nazivaju zamazivanjem očiju i lažiranjem etiketa, nego i od strane vlastitog koalicionog partnera. Činjenica da se osmorica nisu dogovorila o ograničavanju i boljoj kontroli burzovnih spekulacija, poznatih pod nazivom Hadge fondovi, šefa SPD-a Beka, navela je da CDU optuži za „neoliberalizam, potiskivanje socijalne realnosti, odustajanje od socijalne dimenzije u programu konzervativnih“, ono isto, uostalom, što su govorili i demonstranti.

Konzervativni političari, doduše, odgovaraju kako su socijaldemokratske kritike na račun Angele Merkel u prvom redu izraz zavisti što CDU trenutno u anketama stoji bolje od SPD-a, ali bez sumnje, Angeli Merkel predstoje mnogo manje idilični prizori od onih hajligendamskih, makar odjenula i najcvreniji mogući sako.