SAD
Tramp najavio korišćenje vojske za masovne deportacije
Novoizabrani predsednik SAD Donald Tramp je u nekoliko navrata tvrdio da će deportovati najmanje 15 miliona, pa čak i čak 20 miliona ljudi koji se ilegalno nalaze u SAD
Srbija je danas otprilike tamo gde je Hrvatska bila u februaru 2005. godine – potvrđen nam je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ali još nemamo status zemlje-kandidata za članstvo. I pored određivanja datuma za ulazak u Evropsku uniju, ni za Hrvatsku posao još nije završen. A posle nasilja na Paradi ponosa u Splitu, monitoring stanja ljudskih prava do punopravnog članstva biće dodatno pooštren
Vijest je dobra: nakon gotovo šest godina pregovaranja, Evropska komisija je 10. juna ove godine objavila da je zaključila pregovore s Hrvatskom i predložila Savjetu ministara EU datum stupanja Hrvatske u članstvo te asocijacije: 1. jul 2013. godine.
Vijest nije dobra samo za Hrvatsku, već i za regiju, jer se na Zapadnom Balkanu susjedi vole ugledati jedni na druge, mada više u glupostima i po principu „neka komšiji crkne krava“.
Sami pregovori trajali su šest godina, ali je proces približavanja trajao daleko duže. Start seže još u 2000. godinu, nakon parlamentarnih izbora (i smrti Franje Tuđmana u decembru 1999. godine), na kojima je smijenjen HDZ i vlast preuzela koalicija predvođena SDP-om Ivice Račana. Krajem te godine, osniva se zajednička konzultativna radna grupa za izradu Studije o izvedivosti, kao preduvjet za početak pregovora o sklapanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Taj sporazum, kao i Privremeni sporazum koji do njegova stupanja na snagu regulira trgovinska i slična pitanja, potpisani su u oktobru 2001. godine, a potvrđivanje SSP-a – koji mora potvrditi svaka članica EU u svom parlamentu – potrajalo je do septembra 2004. godine, da bi SSP sa Hrvatskom stupio na snagu u februaru 2005. godine.
KOJA JE GODINA U SRBIJI: Tu je otprilike jasno – a već se čuju nagovještaji da će i za ostale zemlje, pa i Srbiju, važiti slični principi kao i za Hrvatsku – gdje je Srbija i da ima još prilično posla. Srbija je danas otprilike tamo gdje je Hrvatska bila u februaru 2005. godine – potvrđen nam je SSP, ali još nemamo status zemlje-kandidata za članstvo. Hrvatska je taj status dobila u junu 2004. godine, nakon što je Evropska komisija donijela pozitivno mišljenje o kandidaturi, na temelju odgovora na upitnik s 4560 postavljenih pitanja (što je u Srbiji još u toku, jer se dodatno objašnjavaju ranije poslani odgovori).
Hrvatski Sabor je usvojio Rezoluciju o pristupanju Republike Hrvatske EU (2002), da bi u decembru 2004. bila usvojena i Zajednička izjava svih hrvatskih parlamentarnih stranaka o početku pregovora s EU, a odmah na početku naredne, 2005. godine, bila usvojena i Deklaracija o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo u EU, kao i još neki dokumenti, a osnovan je i Nacionalni odbor za pregovore.
Pregovori su tad, krajem te 2005. godine mogli početi, s obzirom da je tadašnja glavna haška tužiteljica Karla del Ponte dala pozitivan izvještaj o suradnji Hrvatske s Haškim tribunalom; nije pogriješila, ubrzo je uhapšen odbjegli hrvatski general Ante Gotovina, i to ne u Hrvatskoj. I tu je dodirna točka koju Srbija može tražiti: najtraženiji haški bjegunac Ratko Mladić nedavno je izručen Haškom tribunalu, ali ne valja zaboraviti to da je na slobodi i onaj posljednji (survajver!) Goran Hadžić.
Valja se prisjetiti i činjenice da i nasljednik Del Ponteove, današnji glavni haški tužilac Serž Bramerc nije, bez obzira na Gotovinu u Sheveningenu, bio zadovoljan hrvatskom suradnjom posljednjih godina. On je, naime, neprestano tražio tzv. Topničke dnevnike (koji bi „u granatu“ poduprli optužnicu i danas već prvostepenu presudu za prekomjerno granatiranje Knina i ostalih gradova u akciji Oluja 1995. godine), ali su ih vlasti – tvrdeći malo da oni uopće ne postoje, a malo da su izgubljeni – uporno odbijale predati u cjelini (i nisu, do dana današnjeg).
Na ovom mjestu, dakle, Srbija – koja je, u odnosu na Hrvatsku, negdje na početku 2005. godine – vjerojatno bez Hadžića u Sheveningenu ne treba gajiti veće nade (iako kuloari govore da bi i taj problem mogao biti uskoro riješen), ali odmah nakon toga slijedi i nova začkoljica koja se zove – odnosi sa susjedima.
GRANICE I DOBROSUSEDSKI ODNOSI: Opet hrvatski primjer. Hrvatska, naime, ima spor sa Slovenijom oko razgraničenja u Piranskom zaljevu, pa je ta zemlja jedno vrijeme blokirala nastavak pregovora Hrvatske s EU. Nakon silnih svađa i teških riječi, sve je završeno postizanjem dogovora o prepuštanju pitanja razgraničenja međunarodnoj arbitraži. Istina, ima Hrvatska otvorenih graničnih pitanja i sa Bosnom i Hercegovinom i Srbijom (na Dunavu), ali to nije remetilo tok pregovora. No, tu valja istaknuti činjenicu da su se sve te države međusobno priznale kao takve, a da Srbija odbija priznati činjenicu samostalnosti Kosova, što bi – a već u ovim danima kad predsjednik Boris Tadić izjavljuje da očekuje status kandidata za Srbiju u oktobru ove godine, čujemo da će i taj problem biti na stolu – moglo Srbiju koštati bar vremena u procesu pregovaranja, ako to pitanje bude bilo otvoreno.
Istini za volju, u tom hrvatsko-slovenskom sporu oko „morskih međa“ nije samo Slovenija bila kriva, jer je Hrvatska donijela odluku o Zaštićenom ekološko-ribolovnom pojasu (ZERP), koji je malo primjenjivala, a malo nije, u čijim su se odredbama našli slovenski ribari (što bi EU i tolerirala), ali i oni iz članica EU, točnije, Italija.
Danas, u trenutku kad datum konačnog prijema već „namiguje“ Hrvatskoj, problemi nisu gotovi. Prvo, neke zemlje (Francuska i Holandija) kažu da Hrvatsku i dalje treba držati pod „monitoringom“ kad je riječ o poglavlju pravosuđa i osnovnih ljudskih prava. Drugo, Hrvatska bi ušla u šengensku zonu odmah po amenovanju njenog članstva (inače, ta zemlja je tu godinama, u bezviznom režimu ionako), ali se tu pobunila Rumunija, koja i dalje ima tzv. Mehanizam za suradnju i verifikaciju i koja još nije punopravni član „šengenske zone“, prvenstveno zbog korupcije.
Rumunija – njen ministar vanjskih poslova – već je dobio signal iz EU da zašuti, ali ovo prvo, pravosuđe, puno je klizavija tema za Hrvatsku.
Sjetimo se, najprije, tužitelja Bramerca, koji je bio prilično zaprepašten reakcijama na presudu Haškog tribunala generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču; ispalo je da hrvatske vlasti ne samo da ne poštuju presudu suda koji je i „njihov“, već i huškaju vlastitu javnost protiv tog suda (antihrvatski sud koji donosi prosrpske presude; i obrnuto). Pravosuđe u Hrvatskoj je, inače, u katastrofalnom stanju i nikad se nije oporavilo od Tuđmanove čistke, i dalje je vrlo etničko u pristupu, o čemu govori i činjenica da je Tomislav Merčep punih 20 godina čekao na optužnicu za ubojstva srpskih civila, a da se ratnom zločincu Mirku Norcu daju slobodni vikendi za kupanje na moru, da mu se kao mjerilo predstojećeg skraćenja kazne uzima porodični život, da mu je bivša cura dopisnica državne televizije iz SAD…
POSLEDICE GEJ PARADE: Ispalo je i to da je važan dio pristupa EU podatak kako se država odnosi prema manjinama, ne samo srpskoj nacionalnoj, nego i onim istospolnima. Najnoviji je primjer skandal u Splitu, u kojem je viđeno silno nasilje na Paradi ponosa. Sudionike Parade napadali su i desničari i građani iz Marmontove ulice (sve sa saksijama, ne žaleći cvijeće) i ciglama i ostalim arsenalima, znanim i iz naših divljačkih scena. Onda se u jednoj situaciji, u organizaciji države (bio je tamo i hrvatski ministar pravosuđa, koji je obećao kazne za nasilnike), oglasila i holandska ambasadorica Stela Roner Grubačić, rekavši da bi bilo „bolje da se (sve) to nije dogodilo“ i da Hrvatsku valja držati pod svojevrsnim monitoringom, kad je o ljudskim pravima i pravosuđu riječ.
„Razočarani smo da je Gej Prajd u Splitu izmakao kontroli, jer treba imati na umu da se tu radi o ljudima koji traže jednaka prava u demokratskom društvu, a činjenica da se poštuju ljudska prava dio je poglavlja 23, o kojem smo redovno razgovarali u okviru pregovora“, rekla je ona, dodajući da je nedopustiva svaka diskriminacija, kao i da je stav holandske Vlade da će i nakon završetka pregovora tražiti monitoring, i tokom faze ratifikacije, sve do konačnog ulaska Hrvatske u EU. „I mislim da događaji kao onaj u Splitu u subotu pokazuju da je monitoring nužan kako bismo mi bili sigurni da su reforme koje je hrvatska Vlada započela i kojih smo svjesni, nepovratne i održive“, rekla je Roner Grubačić.
Izazvala je ta vijest silne komentare u splistkoj „Slobodnoj Dalmaciji“, vlasništvu zagrebačkog EPH („Jutarnji list“, „Globus“ i još svašta): ambasadorka je počašćena epitetima da je „srpska kurva“, da je suučesnica srebreničkog genocida kao i njena Vlada i još svačim opskurnim. Jedina je dobra vijest da su, kad su već propustili „moderirati“ neumjerene i koljačke komentare na svom sajtu, nadležni u tom splitskom listu sve komentare, doduše 24 sata kasnije, naprosto izbrisali.
Ima tu i protest izbjegličkih udruženja Srba iz Hrvatske, u kojem se kaže da je u Hrvatskoj i dalje na djelu „diskriminatorska politika prema Srbima i u zakonodavstvu i u praksi“, kao i da nije uspostavljeno nezavisno, nepristrano i efikasno pravosuđe. Hrvatska još uvijek velikom broju izbjeglih i prognanih Srba, kažu oni, nije vratila oduzetu ili uzurpiranu imovinu i stečena prava.
U pravu su. Ali, zašto pozdraviti trnoviti put Hrvatske i sviju nas ka EU (eto, Makedonija je status kandidata dobila nakon Hrvatske, u decembru 2005. godine, Bosna i Hercegovina kao nefunkcionalna država još je daleko, o Kosovu da i ne govorimo), kao rješenju svih naših problema, kako mi to doživljavamo?
Prosječni građanin i građanka svih tih država reći će ovo: zato što „ove naše“ u suprotnom nikad nećemo uljuditi, zato što neće smjeti raditi sve ovo što nam rade, zato što će se bojati zbog vlastite korumpiranosti (evo Ive Sanadera, i taj je doprinio evropskom putu svoje zemlje samo zato što su ga uhvatili Austrijanci s „prstima u pekmezu“), zato što će i oni – a ne samo mi, raja – morati robovati civilizacijskim normama.
Zato: forca, Hrvatska, neka se pripreme ostali Balkanci.
Hrvatska je pristupne pregovore, započete službeno u noći od 3. na 4. oktobar 2005. godine u Luksemburgu, vodila duže od svih zemalja koje su prije nje postale članice EU. Istoga datuma pregovori su otvoreni i sa Turskom.
Prvo poglavlje – Nauka i istraživanje – otvoreno je i zatvoreno istoga dana, tek u junu 2006. godine, devet mjeseci od službenog otvaranja pregovora, a sve do najave da će Hrvatska postati kandidat, bila su otvorena čak četiri poglavlja, koja će ostati pod znakom pitanja i u naredne dvije godine, kad se predviđa pristupanje Hrvatske EU.
Sve zemlje koje već jesu u EU, koje su u nju ušle 2004. i 2007. godine, pregovarale su kraće od Hrvatske. Prva grupa od šest zemalja (Mađarska, Poljska, Estonija, Češka, Slovenija i Kipar) započela je pregovore 31. marta 1998. godine, druga grupa od također šest zemalja (Slovačka, Rumunija, Letonija, Litvanija, Bugarska i Malta) otvorila je pregovore 15. februara 2000. godine. Deset njih, sve osim Bugarske i Rumunije, zatvorilo je zadnja poglavlja u pregovorima sredinom decembra 2002. godine. Proizlazi da je prvoj grupi za zatvaranje pregovora trebalo četiri godine i devet mjeseci, Slovačka, Letonija, Litvanija i Malta to su obavile za dvije godine i deset mjeseci, dok su Bugarska i Rumunija pregovarale četiri godine i deset mjeseci.
Hrvatska je, praktično, platila – po nekima prebrzo – pridruživanje te dvije zemlje EU, s obzirom na to da je EU zbog kritika da su te dvije zemlje nespremne za uvjete po kojima funkcionira EU, pooštrila pravila pregovaranja, pa je uvela i mjerila za otvaranje pregovaračkih poglavlja, što podrazumijeva proces njihovog definiranja, za što su ponekad potrebni tjedni ili čak mjeseci.
Hrvatska je u 2010. godinu ušla s 22 zatvorena i 11 otvorenih poglavlja, narednu je godinu dočekala s još četiri otvorena, a i danas – bez obzira na zeleno svjetlo za status kandidata – muče ju još dva, Pravosuđe i osnovna prava i Tržišno natjecanje (konkurencija), koja će sve do konačnog ulaska 2013. godine ostati pod velikom lupom sumnjičavih u EU.
Za „Vreme“ iz Zagreba
Na samom početku devedesetih godina 20. stoljeća činilo se da je Hrvatska, iza liderske Slovenije („Evropa zdaj!“), najspremnija za tranziciju u europske političke, ekonomske i kulturne gabarite bez Berlinskog zida odnosno željezne zavjese. Izgledalo je da Hrvatska odskače ne samo u okvirima šestokrako-osmokrake federacije, nego i među (do)tadašnjim socijalističkim državama.
A onda je počela zaostajati, ne samo zbog oružane pobune i agresije, odnosno zbog cijena rata. Ratovalo se na istočnim granicama, što je u doba Franje Tuđmana korišteno da se ne uvode pravila koja se uobičajeno predstavljaju kao zapadn(jačk)a. No, Europa je ušla kao kapital: Hrvatska nema nijednu svoju banku, telekomunikacijsku tvrtku u privatizaciji je preuzeo njemački, zapravo državni telekom, itd. Ideja ujedinjene Europe, sa svim svojim proturječnostima i problemima, u Hrvatskoj je godinama bila jednostavno zaboravljena. Nije bilo rasprava o tome što je, zapravo, Europska unija: što ona može biti nama i što bismo mi mogli biti (u) njoj? EU se serijski izjednačavala sa suđenjima generalima u Hagu. Euroskepticizam je valjda najslikovitije bio izražen kampanjom kako će s ulaskom u EU s domaćih tržnica nestati sir i vrhnje (srp. – pavlaka). A radi se o tome da bi, i bez diktata iz Brisela, bio red da ta omiljena prehrambena kombinacija stanovništva zagrebačke regije bude u hladnjacima. Ali, s druge je strane bio premijer Ivo Sanader, veliki meštar eurooptimizma, koji trenutno ima zatvorsko hlađenje.
Još je dug put do hrvatskog ulaska u EU. Moguća su iznenađenja čak i na referendumu. Hrvatska neće biti primljena zbog geopolitičkih ili drugih viših interesa, nego – pošto se EU opekla u slučaju Rumunije i Bugarske – biće primljena zato što se potrudila u loncu u kome je postupno rasla temperatura.
Na Hrvatskoj je EU, odnosno njene članice, prakticirala strogoću koja nije bila pokazana prema Bugarskoj i Rumuniji, državama kojima je Srbija na zapadu (u nemalo elemenata, ne samo u geografskom smislu). Hrvatska je i u Hagu imala domaće zadatke koji se prije nisu postavljali, te će postati norme za buduće međunarodno pravo (koje neće vrijediti za SAD, aktualnog generalnog direktora svijeta). Sad će se Srbija i ostali (potencijalni) kandidati trebati ugledati na Hrvatsku. A to zasigurno znači i sudstvu isporučiti koji kontingent ministara, ne nužno i kojeg premijera. No, tu bi srpska strana mogla računati na neki popust, s obzirom na broj političara isporučenih Hagu.
HRVAT I EVROPLJANIN: Hrvatska je doživjela i ovaj povijesni izazov, sigurno najznačajniji od proglašenja nezavisnosti. Ali, što sad kad je Klub otvorio vrata? Hrvatima je teško biti i Hrvati, a još trebaju biti i Europljani. Mislim da većina Hrvata nije spremna ući u EU. Između ostalog i zato što ne zna da li Brisel znači novi Beograd, Beč, Budimpešta… Elite nisu pripremile pučanstvo da ne mora pitati hoće li Hrvati u EU izgubiti nacionalni identitet. Tek se sad vrte spotovi koji upućuju na osnovne informacije o EU.
Profesionalni optimisti vele da će sad Hrvatska procvjetati jer će joj biti neometan pristup tržištu od pola milijarde ljudi. Ali, ni dosad Hrvatska nije sprečavana u svome izvozu (nije ona proizvođač kineskog tekstila pa da su bile potrebne barijere), nego smo sprečavali sami sebe. Ima li hrvatska privreda što izvoziti barem da popuni neku europsku nišu, zakutke? Pa vegeta, dodatak jelima koji se proizvodi već više od pola stoljeća, i dalje je najpoznatiji hrvatski izvozni proizvod, te se jedino on falsificira. U dva desetljeća samostalne države nije proizveden nijedan hrvatski brend. Uostalom, turizam je kralj hrvatskog izvoza, sve na pretežno uvoznim govedini, paprikama, krevetima, vodokotlićima i ostalim turističkim potrepštinama.
No, u Hrvatskoj se ionako ne misli na izvoz, nego seljaci i ostali misle kako iskoristiti novac iz europskih fondova. A i dosad se vidjelo da se prečesto nemaju projekti na koje bi se lijepili euri. Domagoj Ivan Milošević, potpredsjednik Vlade za investicije, izjavio je da bi završetak pregovora s EU trebao dati poticaj stranim ulaganjima. Kako hrabra poruka liječnika koji je iz čista mira, zahvaljujući svojem ocu, došao na čelo „Pastora“ i koji je većinu novca uložio u desetak stanova za iznajmljivanje. Koja investitorska inventivnost! Vlada je, inače, ono što bi trebala sama raditi radi dobrobiti svojih građana, prebacivala da to traži EU. Pa više nije jasno jesu li poboljšanja u pravosuđu zbog klimoglava iz Brisela ili zbog nas samih.
Htjeli – ne htjeli, Hrvatskoj će u EU biti bolje. Osobito potrošačima, koji će sada moći birati između 34, a ne više jedva 23 regeneratora za kosu. Ali, hoće li nastati pozitivna atmosfera za istraživanja, razvoj na temelju inovacija, s dodanom vrijednošću, i slično? Ni ulazak u EU neće ništa pokrenuti u zemlji u kojoj će ovogodišnji rast BDP-a biti možda jedan posto, a u 2012. najvjerojatnije neće doseći 2,5 posto. Oporavak inozemne potražnje ne može povući industriju, odnosno ono što je od nje ostalo. Brodogradnja se nije prebacila na građenje složenijih plovila, kao što se dio brodograditelja nije pretvorio u, primjerice, proizvođače solarnih ćelija ili elemenata za vjetroelektrane, no i sad se nariče da EU traži zatvaranje brodogradilišta.
I kad je ulazak u EU samo pitanje dana, umjesto realnih problema vrte se priče o tome kako članstvo u toj asocijaciji znači opasnost za identitet, uključujući vjerski. A u Europskoj uniji su sve zapadnokršćanske zemlje (katoličke i protestantske), osim Norveške i Švajcarske, te Islanda kao kandidata. I koje su to hrvatske vrijednosti koje se ne bi mogle valorizirati na širem kulturno-civilizacijskom polju, da ne kažem tržištu? No, kao što elitama, nositeljima lukavstva hrvatskog uma, nije palo na pamet da se, eto, sirom i vrhnjem zaraze europska nepca, te još počnu izvoziti rashladne vitrine, navodno originalno proizvedene za taj mliječni proizvod, tako defanzivni i zatvoreni način mišljenja ne može drugo nego kukumavčiti zbog otvaranja vrata i mogućeg propuha koji znači oluju u maloj bari.
Iako se u sljedećih nekoliko godina najvjerojatnije ne mogu očekivati iole značajniji eurointegracijski blagodari, dugoročno je EU lokomotiva razvoja, od privrednog do kulturnog, u kompoziciji u kojoj smo mi vagončić. To znači da će Republici Hrvatskoj, njenim većinskim i manjinskim građanima, biti nešto bolje, ali ne njezinom krivicom.
Novoizabrani predsednik SAD Donald Tramp je u nekoliko navrata tvrdio da će deportovati najmanje 15 miliona, pa čak i čak 20 miliona ljudi koji se ilegalno nalaze u SAD
Za hiljadu dana rata u Ukrajini ubijeno je desetine hiljada civila, među kojima i najmanje 659 dece. Političarima i generalima ne fali ni dlaka s glave
Američki predsednik Džozef Bajden dozvolio je Ukrajini da gađa Rusiju američkim oružjem dugog dometa. Donald Tramp je najavljivao smanjenje pomoći Ukrajini, a sada mu sledi još teži težak zadatak, da spreči globalnu konfrontaciju
Kako su navijači Rumunije na utakmici sa Kosovom isprovocirali gostujuće fudbalere i izazvali međunarodni incident
Odluka još dva meseca aktuelnog predsednika SAD da dozvoli Ukrajini korišćenje američkih raketa u ratu sa Rusijom predstavlja značajnu promenu politike Vašingtona u ukrajinsko-ruskom sukobu
Goran Ješić i ostali uhapšeni u Novom Sadu
Vučićevi politički zatvorenici Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve