Kisela zaprška

Specijalno za „Vreme“ iz Berlina

„Pojednostavljeni dokument koji je vrlo kompliciran“ – tu ocjenu luksemburškog premijera Junkera dijele i promatrači u Berlinu, a radi se o novom temeljnom papiru koji se više neće zvati ustav, iz njega je uklonjeno sve što je trebalo simbolizirati više Evrope – ali sadržajna suština je ostala, i što je najvažnije, Unija više nije blokirana – ističu njemački kršćansko-demokratski političari, kolege Angele Merkel koji prije svega hvale svoju šeficu. „Upornost“, „diplomatsko majstorstvo“, „na sadržaj i cilj orijentirani pregovarački stil“, čvrsti živci i odličan želudac gospođe Merkel su uostalom osobine koje i njezini ovdašnji partneri i konkurenti i te kako dobro poznaju. Uglavnom se zadovoljnim pokazuje i socijaldemokratski partner u vlasti, uostalom ministar Štajnmajer iz SPD-a je bitno pomogao u pregovorima, a opozicija kritizira – da bi zadržala profil. Za stranku Ljevice je kompromis ravan političkom bankrotu Evrope, po Zelenima je Evropska unija u velikoj mjeri izgubila na ugledu, a Liberalna stranka, inače desetljećima zadužena za vanjskopolitički resor, i iz opozicije želi djelovati konstruktivno. Njezin šef Vestervele je briselske rezultate ocijenio dobitkom, ali ne i pobjedom Evrope.

Svi, međutim, priznaju Angeli Merkel da je dobro radila, a bivši predsjednik Evropskog parlamenta Henš (SPD) lansirao je i najupotrebljiviji slogan, po njemačkoj poslovici – Augen zu und durch (Sklopi oči i prođi).

Ponašanje suprotne strane političari malo komentiraju, aktualni šef Evropskog parlamenta Petering je na izjave blizanca koji je ostao u Varšavi izjavio kako ga ta vrsta korištenja povijesti čini tužnim. Odnos Njemačke i Poljske je bio i ostaje jednom od vodećih tema aktualnih političkih rasprava, ali javno je rijetko tko otvoren poput njemačkog konzervativnog političara u evropskoj komisiji, Broka:

„Zapravo, još nismo imali situaciju u kojoj je jedna zemlja u tolikoj mjeri tražila konfrontaciju s nekom drugom, kao Poljska s Njemačkom, što je bilo upadljivije i od samih zahtjeva koje su Poljaci imali…“

U stvarnosti je ipak Berlin onaj koji je postigao što je htio – a Augen zu und durch zapravo predstoji Varšavi.

Za ovdašnju politiku, odnosno za njemačku privredu, koja je dogovor pozdravila u posebnoj izjavi, i za gospođu Merkel je vrhunski cilj predsjedanja Unijom bio okončati blokadu i nedjelotvornost Unije – i time u globalnim razmjerima opet biti u trci.

Kako bi „o Evropi nesposobnoj da se dogovori“ mislili Putin ili Buš ovdje je mnogo važnije nego ono što o nekom detalju ustavnog papira drže Leh ili Jaroslav. Sa svojom ogorčenošću tipa „više subvencija ili smrt“, što je zapravo bila suština poljske tvrdoglavosti, blizanci su doduše pokazali dirljivu, matematičku ozbiljnost, ali i da ne razumiju o čemu se zaista radi. Formula, naime, danas glasi „zastoj je smrt“.

Katolički misticizam, ne mnogo bolji od ortodoksnog fatalizma, tako je još jednom podlegao evangeličkom pragmatizmu, u međuvremenu sasvim oslobođenom emocija što tako nepraktično razdiru razne rubne evropske narode koji se stoljećima osjećaju zakinutima od povijesti, ne pitajući se nikad čijom se krivicom to neprestano ponavlja.

„Madam kancelarka je bila vrlo ugodna u ophođenju sa mnom“, rekao je na odlasku iz Brisela Leh Kačinjski – i svi su ostali ozbiljni.

Kućni odgoj koji obavezuje političare je kod novinara labaviji, pa čak ni nedjeljni „Frankfurter algemajne cajtung“, inače dostojanstven i samo suzdržano ironičan, nije odolio prilici da udara i ispod pojasa.

Tako se u jednoj tobože šaljivoj glosi izvjesni „Jarosleh“ naziva „malim i frustriranim plesačem stepa kvadratnog korijena koji se uvrijedi već kada ga netko pozdravi“, a narod „s one strane takozvane granice na Odri i Nisi“ svodi na sezonske berače šparoga koji „srećom više nisu na poljima s ove strane takozvane granice na Odri i Nisi, jer su ih tu zamijenili orni berači šparoga iz Rumunjske…“

No, dok se to još može smatrati manje ili više ukusnim peckanjem, tekst pod naslovom „Umrijeti za kiselu juhu“, efektno plasiran na drugoj strani, ne ostavlja sumnje u uređivačku politiku. Povod za povijesne reminiscencije su doduše zaista dali Poljaci, obrazloživši svoj zahtjev za većim brojem glasova u Uniji činjenicom da bi Poljska, da je Hitler nije napao, danas imala 66 a ne 38 milijuna stanovnika… Ali, umjesto na poslovicu „ne pljujte na pod, sjetite se Titanika“, novinar se sjetio nečeg drugog: ustanka u varšavskom getu, 1944, koji su nacisti ugušili u krvi a nakon toga u pepeo pretvorili cijeli grad.

„Poljaci se očito nikad nisu pitali da li je poduhvat s tako visokim rizikom i minimalnim izgledima za uspjeh, bio etički prihvatljiv… Ako se radi o Bogu, časti, domovini, borba se mora voditi, a hoće li se u njoj pobijediti ili makar samo preživjeti, od drugorazredne je važnosti… u tom mitu žrtve i retorici smrti odrasla su i braća Kačinjski…“

Da pri tome ovaj poznavalac poljskog mentaliteta ne zna za balkansko ponašanje „u korist vlastite štete“ – sve danas do Kosova – čudi manje od činjenice što je zaboravio da je u isto vrijeme, uoči kraja Drugog svjetskog rata, nešto slično, barem malo spasilo i njemačku čast. Autor, namjerno ili slučajno, previđa pukovnika Štaufenberga i malu šačicu Nijemaca koji su se odvažili na još bezizgledniji pokušaj – na atentat na Hitlera.

Treba se nadati da je ta vrsta pisanja, uz podsjećanje na kraj jugoslavenskih osamdesetih i ondašnje medijsko odbacivanje svih tabua u kopanju po uglavnom tuđim ranama, zaista samo privremena nova kvaliteta u njemačkom novinarstvu. Tim više što ima dosta korektnoga što se može staviti Poljacima u račun, prije svega pitanje odakle im pravo da svojom filozofijom „glasovi ili smrt“ ugroze sve ostale – od onih koji su već ratificirali prvobitni ustavni tekst do onih koji se Briselu, ma kakav bio, žele što brže priključiti.

Nepovjerenje u Njemačku, kao moćnog i nezadrživog susjeda koji će kad-tad i kako-tako ostvariti svoje ekspanzionističke planove, može biti razumljivo, ali nije opravdanje za krajnji poljski egoizam a niti dobra metoda.

Osim svega, susjedi se ne mogu birati, Poljska za rješavanje „njemačke opasnosti“ ima zapravo samo dvije mogućnosti. Prva je u povijesti već provjerena, problem nije postojao kada Poljska, 123 godine, također nije postojala, dakle ukinuti samu sebe što bi bio krajnji ekstrem mita o žrtvi. Druga je slijediti primjer Mađarske. Prihvativši 1989. izbjeglice iz ondašnjeg DDR, čime je počeo definitivni pad Berlinskog zida, mala je zemlja u pravi čas napravila životnu uslugu velikoj – i do danas uživa kamate tog kredita. U svakom trenutku Budimpešta može računati – i već je dobija – na pomoć Berlina, od političke do ekonomske i kulturne. Poljski Jarosleh će pak dugo kušati kiselu juhu, iako s obzirom na njegovu mitologiju nije isključeno da baš to najviše i voli.