Dani kombinatorike i trgovine

Usprkos netom završenim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj prošle nedjelje, nervoza u Hrvatskoj je tek počela: glasači su svojim glasovima potpuno polarizirali političku scenu, dva su najveća takmaca vrlo blizu s brojem osvojenih mandata, ali HDZ-u Ive Sanadera zlatnu prevagu donijela je dijaspora, uglavnom onaj glasački rezervoar iz Bosne i Hercegovine, gdje je ta stranka dobila svih pet mandata.

Usprkos tome što HDZ kao mantru ponavlja da je „relativni pobjednik izbora“, te da zbog toga toj stranci treba pripasti mandat za sastavljanje buduće vlade, mandatara ćemo očito dobiti tek nakon što se izrazgovaraju i ispregovaraju svatko sa svakim i dok se ne utvrdi trgovina koja će prevagnuti na jednu ili drugu stranu.

REZULTATI: Glavni takmaci, Socijaldemokratska partija (SDP) mladog Zorana Milanovića osvojila je 56 mandata, a Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Ive Sanadera 61 mandat u Hrvatskoj i već spomenutih pet u dijaspori. Sigurni postizborni partneri SDP-a, Hrvatska narodna stranka (HNS) Vesne Pusić i Istarski demokratski sabor (IDS) Ivana Jakovčića osvojili su sedam, odnosno tri mandata, što ta dva bloka izjednačava u startu.

Sedam mandata osvojila je koalicija Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS) Đurđe Adlešić i Hrvatske seljačke stranke (HSS) Josipa Friščića i to će biti – za onoga tko ih uspije dovući na svoju stranu – najskuplji mandati. Zasad su i najneizvjesniji: Adlešićki je bliži SDP, Friščić diše desnije, a oboje u prvim izjavama tvrde da će razgovarati s obje strane i vidjeti tko je spreman provesti njihove programe (u poljoprivredi i decentralizaciji zemlje).

E, sad slijede iznenađenja: nitko nije očekivao da će Branimir Glavaš, optužen za ratne zločine nad srpskim civilima u Osijeku (kojem se upravo sudi u zagrebačkom županijskom sudu), sa svojim Hrvatskim demokratskim saborom Slavonije i Baranje (HDSSB) osvojiti čak četiri mandata. Prije izbora, Glavaš je iz pritvora poručio da je „glas za HDZ glas za njegovu robiju, a glas za HDSSB za njegovu slobodu“, te je sasvim jasno da ta mlada stranka, nastala nakon svađe Glavaša sa premijerom Sanaderom, neće svoju podršku dati HDZ-u.

Nasuprot Glavašu, koji se slobodno može osjećati dobitnikom na ovim izborima, razloga za slavlje nemaju Hrvatska stranka prava (HSP) Anta Đapića, koja je dobila tek jedan mandat (u prošlom sazivu imala je čak deset zastupnika u Saboru), isto koliko i Hrvatska stranka umirovljenika (HSU), koja je očekivala bar tri zastupnika, koliko je imala u prošlom sazivu. Đapić također neće dati svoj glas HDZ-u, s obzirom na to da su – kako ih optužuju – Sanader i HDZ izazvali raskol u toj stranci, iz koje su izašli neki vrlo važni članovi, kao i pomogli da Đapić u Osijeku bude prisiljen abdicirati s funkcije gradonačelnika. Sve to će vrlo uskoro biti provjerljivo: vidjet ćemo da li će dojučerašnji bliski Đapićev čovjek Tonči Tadić zaista kao nagradu za rasturanje HSP-a dobiti neko ministarsko ili slično mjesto, ali i kako će se rasplesti priča o Osijeku, koji je birao novu vlast paralelno s izborima za parlament. Već u javnosti kruže priče da bi Glavaševa četiri parlamentarna glasa mogla svoju podršku (ne koaliciju, kako naglašavaju) dati SDP-u, koji bi ih zauzvrat podržao pri formiranju vlasti u Osijeku, u kojem su na gradskim izborima u nedjelju najviše glasova dobili Glavaševa i Đapićeva stranka, te potom SDP i HDZ.

Svemu ovom treba pribrojati i osam zastupnika manjina, od kojih je jedino sigurna podrška predstavnika bošnjačke manjine Šemse Tankovića SDP-u. Tanković je, naime, svoju podršku kovertirao kod SDP-a još uoči izbora. Kako će reagirati zastupnici srpske manjine – opet iz redova Srpske demokratske samostalne stranke (SDSS) – Milorad Pupovac, Vojislav Stanimirović i Ratko Gajica, tek treba vidjeti. U prošlom mandatu svoju podršku dali su Ivi Sanaderu, očekujući zauzvrat da njegova vlada riješi bar nešto od još brojnih problema Srba u Hrvatskoj, a sva je prilika da će jači podršku dobiti i ovoga puta. Prvog postizbornog dana po Zagrebu je kružila priča da je Pupovac svoju podršku HDZ-u uvjetovao funkcijom predsjednika Sabora (što je u boljoj prošlosti bila svijetla hrvatska tradicija), a podršku SDP-u funkcijom potpredsjednika (SDP-ove) vlade, ali zasad za to nema potvrde.

Vjerojatno će svojim glasom SDP podržati i zastupnik talijanske manjine Furio Radin, ali ni to još nije potvrđeno, a za dvojicu predstavnika ostalih manjina u Hrvatskoj se procjenjuje da bi mogli biti naklonjeniji Milanoviću nego Sanaderu, ali i da bi se mogli prikloniti ovom drugom, ukoliko uspije skupiti većinu. Jednako tako stoji stvar i s jednim zastupnikom umirovljenika: ako hoće i dalje uspijevati u borbi za povećanjem penzionerskih davanja, morat će se prikloniti većini, koja god bila.

IGRE BEZ GRANICA: Odmah po zatvaranju biračkih mjesta u nedjelju u 19 sati počela je debata kome hrvatski predsjednik Stjepan Mesić treba povjeriti funkciju mandatara. HDZ kao relativni pobjednik izbora ima to nesumnjivo pravo, tvrdi Ivo Sanader, ali i brojni analitičari i čak bivši predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora prof. Žarko Puhovski. Sanader je u ponedjeljak navečer čak sazvao konferenciju za novinare, s koje je Milanoviću i partnerima poručio da se ne igraju, već da priznaju volju birača i pobjedu HDZ-a na izborima. Milanović i njegovi pak već su u izbornoj noći najavili da će pokušati sastaviti saborsku većinu i neće od toga odustati.

Njima na ruku ide Mesićev stav: „Dat ću mandat onome tko mi donese uvjerljiv dokaz da ima većinu.“ To znači da mandatar postaje onaj tko predsjedniku Mesiću donese potpise najmanje 77 (ovaj saziv Sabora imat će ih 153) zastupnika.

Za tu varijantu obje strane imaju šansi, samo da se dogovore međusobno što tko traži i što nudi, pa po onoj „tko da više“…

Tako se već pojavila tvrdnja da je „najboljoj udavači“, liberalno-seljačkoj koaliciji Adlešićke i Friščića iz HDZ-a odmah po objavljenim rezultatima ponuđeno čak pet ministarskih mjesta u budućoj vladi. Oboje su to odmah demantirali, pozivajući se na principe i svoj program čijim ispunjavanjem uvjetuju podršku jednoj ili drugoj strani. Friščić je, također, gostujući u ponedjeljak navečer na Hrvatskoj televiziji u emisiji posvećenoj izborima kazao da „pobjednik mora biti izabran glasanjem u Hrvatskoj, a ne glasanjem u dijaspori i ta konstatacija ostaje“, čime se bar malo pomjerio na Milanovićevu stranu. SDP je, naime, bio protiv glasanja dijaspore na hrvatskim izborima, te shodno tome nije niti istakao svoju listu u inozemstvu, za razliku od HDZ-a koji – pod firmom jednakosti svih „hrvatskih ljudi“ – još od pokojnog Franje Tuđmana veliki dio glasova crpi iz tog izvora. To je bio i jedan od najvećih sukoba ljutih protivnika u predizbornoj kampanji, s obzirom na to da je HDZ tvrdio da SDP želi Hrvatima izvan Hrvatske (pogotovo ovima u Bosni i Hercegovini, koji su na ove izbore izašli u rekordnom broju) oduzeti državljanstvo i sva prava; ništa nije vrijedilo što je SDP ponavljao da to nema veze s državljanstvom, već s time da vlast u Hrvatskoj ne bi trebali birati oni koji tu ne žive i ne plaćaju poreze.

No, Friščić je priznao još jednu stvar u istoj emisiji: da je Evropska narodnjačka stranka (u kojoj se okuplja društvo poput HDZ-a, HSS-a, ali i DSS-a Vojislava Koštunice) već čestitala pobjedu Ivi Sanaderu, te da ta grupacija očekuje da seljačke snage podrže HDZ. „Ja ne znam kako je nešto iščitano, ali to nisu niti pritisci niti razgovori. Takve sugestije uvijek postoje, no moram reći da to nisu ultimatumi, a ja kao čovjek ne prihvaćam ultimatume“, priznao je Friščić indirektno da je sugestija ipak bilo, ali i dodao da ne vjeruje da bi za stranku bilo nekakvih posljedica u slučaju da se ne odluče prikloniti HDZ-u.

Čini se da do utorka, kad nastaje ovaj tekst, samo Koštunica od predstavnika članova evropskih narodnjaka nije čestitao Sanaderu, ili bar to još nije obnarodovano. Čestitke su već stigle iz Njemačke, Albanije, Češke itd., a bez „stranog faktora“ nije prošla niti predizborna kampanja. Tako su se razni slikali za predizborne spotove i davali podršku HDZ-u i ispjevavali hvalospjeve Ivi Sanaderu bez kojega, kao, nema nastavka hrvatskog puta u Evropu, a najviše pažnje je izazvala Angela Merkel lično, koja kao da je pričala o nekom iz svoje vlastite stranke i države, a ne Sanaderu iz male hrvatske „kifle“ na evropskoj zemljopisnoj karti. „Druga strana“ to je nazvala bezobraznim pritiscima u tuđem dvorištu, ali kako vidimo, ta se praksa nastavlja i u postizbornim danima.

RAČUNICE I ANALIZE: Svi se zasad bave kombinatorikama i računanjem tko će s kim i po koju cijenu, a još nema ocjena izbornog raspoloženja građana i analiza o tome u kojem je smjeru krenula Hrvatska. Zasad je jasno da se hrvatska politička scena podijelila na dva jaka tabora i da jedan njen veliki dio želi vladu lijevog centra, dok drugi dio želi vlast desnog centra (tako sami sebe definiraju HDZ i SDP). I teritorijalno je situacija jasna: SDP ima podršku u središnjoj Hrvatskoj (najjači je u Zagrebu), u Istri i Rijeci, dok HDZ podršku crpi iz velikog dijela Slavonije i Dalmacije, te sporne dijaspore. Ipak, zanimljivo je da su te dvije stranke u Sisku, Gospiću i Karlovcu gotovo izjednačene, a da SDP prvi puta ima veliki rast u Osijeku, koji je proteklih godina bio isključivi zabran Sanadera, Glavaša i pravaša Đapića.

U ovom trenutku, jasno je i da je došao kraj malim strankama, jer su tek one najprepoznatljivije i dugovječnije uspjele ući u parlament, a brojni natjecatelji željni saborske stolice (i privilegirane penzije koja slijedi nakon dvije godine i jednog dana sjedenja u njoj) morali su se pomiriti s apsolutnim porazom. Čak 80 odsto glasova birača pripada najjačima, a tek preostalih 20 posto dijeli se na ostale, male stranke.

Rezultat SDP-a je najbolji kojega je ta stranka postigla od 1990. godine; kad su onomad, 2000. godine došli na vlast, bilo je to u velikoj koaliciji koju je predvodio SDP s Ivicom Račanom. Njegov nasljednik na čelu stranke, mladi i ambiciozni Zoran Milanović, pokazao je i to da birači čeznu za novim, neistrošenim licima u politici, te da se Ivo Sanader prevario u prvoj procjeni da će glasovi SDP-u biti (i to u mnogo manjem broju) motivirani poštovanjem za pokojnog Račana, a ne onime što ta stranka s novim liderom može ponuditi.

Prema prevladavajućim ocjenama, ipak, Milanović i njegovi napravili su dvije velike greške. Prva, to što su Ljubu Jurčića, kojega je još Ivica Račan pred smrt izvukao iz šešira (dotični ekonomist nije u tom času čak ni bio član stranke), još u kampanji kandidirali za budućeg premijera, umjesto samog Zorana Milanovića. Jurčić, nedorastao funkciji političara, nalupetao se silno u intervjuima u kojima je vrludao od tate partizana do ujaka ustaša, ali najveći je gaf napravio s najavom da će SDP, čim osvoji vlast, uvesti porez na kapitalnu dobit (ono što je u Srbiji nedavno smanjeno sa 20 na deset odsto, čemu podliježu i oni građani koji oročavaju svoje ušteđevine u bankama). Badava su poslije bila objašnjenja da je riječ o oporezivanju „velikih“ igrača na Burzi, a ne one sile „običnih“ građana koji su se pojagmili za udjelima Hrvatskog telekoma, koji su u opticaj pušteni uoči parlamentarnih izbora. I u samoj izbornoj noći taj je argument bio neizostavan u istupima Ive Sanadera, pa se čak i kratkotrajni pad dionica na Burzi uoči samih izbora pripisivao protivniku, iako se – očekivano – već u ponedjeljak, dan nakon izborne nedjelje, stvar vratila u normalu i najjači fondovi počeli bilježiti rast.

Slijede dani postizbornog raspleta neizvjesnosti tko će formirati buduću vladu. U svemu tome bit će i cirkusa, jedan je već na pomolu: da li će Branimir Glavaš, optuženik za ratne zločine i nositelj liste svog HDSSB-a, iz pritvora biti doveden na svečanost formiranja novog saziva parlamenta u kojem bi ponovo trebao biti zastupnik i da li će, kako to neki tumače ovih dana, i nova mandatno-imunitetska komisija ponovo morati odlučivati o skidanju imuniteta, kako bi se suđenje moglo nastaviti!