
Železnica
Najduža železnička linija: Moskva – Pjongjang za osam dana
Voz je krenuo iz Pjongjanga 17. juna, a osam dana mu je trebalo da stigne na Jaroslavsku stanicu u Moskvi
Dok republikanska opozicija kritikuje zapaljivu retoriku Tajipa Erdogana, on nastupa sa pozicije vladara rastuće vojne i ekonomske sile, raskršatajući sa nekadašnjim motom Kemala-paše Ataturka "mir u zemlji, mir u svetu"
Prizrenska izjava Redžepa Tajipa Erdogana – „Ne zaboravite, Turska je Kosovo, a Kosovo je Turska“ – svakako nije ni prvi, a mislim, ni poslednji put, da aktuelni turski premijer na ovakav način, euforično i zapaljivo, govori o Balkanu. Za potpunije razumevanje, ovu izjavu valja staviti u širi kontekst koji bi obuhvatio nekoliko elemenata: suštinski loše odnose Turske i Evropske unije, glib u kojem se na Bliskom istoku našla politika Ankare „nula problema sa susedima“, kao i zastoj u rešavanju sve aktuelnijeg kurdskog pitanja u samoj Turskoj.
U odnosu na turska unutrašnjopolitička previranja i predstojeće lokalne i predsedničke izbore, Erdoganova nedavna izjava o pokojnom Aliji Izetbegoviću – da je jedan od najvećih državnika 20. veka – i „prisvajanje“ Kosova i Metohije u Prizrenu, suštinski predstavljaju još jednu potvrdu raskida vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) sa onom politikom Turske koju je ustanovio i vodio njen osnivač i prvi predsednik Kemal-paša Ataturk. Ataturkov, u praksi dosledno primenjivan, moto „Mir u zemlji, mir u svetu“, zamenila je unutrašnja reislamizacija, koja se kroz agresivne javne nastupe i te kako ispoljava u spoljnopolitičkoj ravni.
Ovakve izjave premijera Erdogana nikako ne treba posmatrati kao provokaciju upućenu samo našoj zemlji, odnosno privremenim institucijama u Prištini. Poznajući spoljnopolitička razmišljanja turskog lidera, one su, na prvom mestu, svojevrsna rukavica bačena u lice Evropskoj uniji, odnosno njenoj najuticajnijoj zemlji Nemačkoj. Opravdano isfrustrirana zastojem u evropskim integracijama, odnosno odbacivanjem od strane ovoga kluba zemalja, (od kojih većina u poslednjih deset godina ima daleko manje uspešnu ekonomiju i daleko sporiji razvoj nego Turska), zvanična Ankara koristi svaku priliku da Brisel i Berlin podseti na svoje postojanje. Ne možemo, sa druge strane, da isključimo ni mogućnost da je, u projekciji sopstvene moći i uticaja, turski premijer nezadovoljan što njegova zemlja, za razliku od Berlina, Moskve i Vašingtona, ne igra nikakvu ulogu u dijalogu Beograda i Prištine.
KRAH NA BLISKOM ISTOKU: Posle kraha turske spoljne politike na Bliskom istoku, koja se od parole „nula problema sa susedima“ izmetnula u „nula prijatelja među susedima“, Balkan je, sve do prizrenske izjave, za vladajuću partiju u Ankari mogao da bude dobra prilika da se uhvati vazduh ispumpan brojnim udarcima koje je Turska primila na istočnoj strani. Sirijska kriza, u kojoj je zvanična Ankara, takođe odbacujući načela Ataturka, a rukovodeći se na prvi pogled isključivo verskim motivima, nedvosmisleno stala na jednu stranu, našla se u središtu turske unutrašnje politike. Činjenica da u ovom trenutku, prvi put u novijoj istoriji, Turska zbog svoje spoljne politike nema ambasadore u Damasku, Kairu i Tel Avivu, može predstavljati laku metu za protivnike vladajuće AK partije i njenog predsedničkog kandidata.
Važno je na ovom mestu osvrnuti se i na činjenicu da je Erdoganova prizrenska izjava izazvala određene polemike u samoj Turskoj. Opoziciona (Ataturkova) Republikanska narodna partija i dobar deo intelektualne javnosti odavno osuđuju ovakvu retoriku u spoljnopolitičkim nastupima svog premijera. Još češće turska štampa ruglu izvrgava Erdoganovog ministra inostranih poslova Ahmeta Davutoglua, svojevrsnog ideologa ove politike. Poslednjom izjavom turskog premijera, lako je pretpostaviti, ne može biti zadovoljan ni umereni predsednik Turske Abdulah Gul, koji je, prvo kao ministar spoljnih poslova, a zatim u ulozi šefa države, mukotrpnim i strpljivim delanjem presudno uticao na politiku Ankare prema Balkanu u poslednjoj deceniji. Predsednik Gul je, upravo svojim odmerenim nastupima, u najvećoj meri bio zaslužan za onaj deo imidža Turske u našem regionu koji se može okarakterisati kao pozitivan.
Na samom kraju, za srpsku javnost biće veoma interesantno da sazna koje će to konkretne poteze i mere, povodom izjave turskog premijera, povući aktuelna vlada Srbije, pošto diplomatskim kanalima dobije objašnjenje od zvanične Ankare. Ovako provokativne izjave turskog premijera, na koje zvanični Beograd ovoga puta sa pravom nije ostao uzdržan, lako bi mogle da predstavljaju ozbiljan povod za obostrano preispitivanje sveukupnih srpsko-turski odnosa. Najavljeno zamrzavanje učešća u trilateralnim samitima neće imati efekta sve do 2014. godine, za kada je dogovoren sledeći susret na vrhu. Pitanje svih pitanja jeste – ko će, ako do sarajevskog samita uopšte dođe, na njemu govoriti u ime Turske? Redžep Tajip Erdogan, Abdulah Gul ili neko treći?
Voz je krenuo iz Pjongjanga 17. juna, a osam dana mu je trebalo da stigne na Jaroslavsku stanicu u Moskvi
Administracija predsednika Amerike Donalda Trampa otpustila je stotine novinara Glasa Amerike (VOA). Tako je zatvoren nezvanični javni servis SAD osnovan još 1942. godine
Američki predsednik Donald Tramp je na NATO samitu Hagu naglasio svoju ulogu u posredovanju o prekidu vatre između Izraela i Irana
Lideri NATO podržali su u sredu veliko povećanje potrošnje za odbranu koje je tražio predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp, i ponovo potvrdili posvećenost međusobnoj odbrani u slučaju napada
Život i priključenija američkog državljanina i ruskog pesnika i Jevrejina, rođenog pre 85 godina, nesvršenog osnovca, metalskog šegrta, pomoćnika patologa i geologa, pesnika koji je bio žrtva ideološkog zaokreta i političko-literarnih intriga, dva puta mu se sudilo, dva puta smeštan u ludnicu, pokušao samoubistvo zbog ljubavi, za parazitizam osuđen na pet godina progonstva uz društveno-koristan rad, koji jedan traktorista na kolhozu Danilovski nije cenio, kao ni pesmu o tome, u selu Norenskoj uživao poštovanje kao prognanik koji se uzdigao, “dobrovoljno” dobio vizu bez prava na povratak i susret s roditeljima, ostvario univerzitetsku karijeru, dobio Nobelovu nagradu, bio pesnička pop zvezda, volele ga žene, voleo mačke, mnogo pušio, u 56. umro – i po drugi put sahranjen u Veneciji, ipak malo dalje od Ezre Paunda
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve