Šanse za postizanje mira, dakle, postoje, ali je pitanje da li je došao i trenutak kada se kompromis s jedne i druge strane neće tumačiti kao znak slabosti, već kao znak hrabrosti i snage
Prošlih desetak dana obilježilo je najžešće nasilje u Izraelu i na okupiranim područjima od kada je prije sedamnaest mjeseci započeo palestinski ustanak – intifada. U izraelskim vojnim akcijama 20. februara u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali ubijena su najmanje 22 Palestinca. Napadi su nastavljeni i sljedećeg dana, kada je na meti bila i palestinska radio stanica. Ovog puta, povod akciji odmazde bilo je ubojstvo šest izraelskih vojnika na jednom kontrolnom puktu na Zapadnoj obali koje se dogodilo noć ranije. Prije ovih krvavih događaja, izraelske snage ubile su najmanje deset Palestinaca kao odgovor na seriju samoubilačkih atentata i oružanih napada na izraelske doseljenike u kojima je izgubilo život šest ljudi. „Njihovo nasilje je eskaliralo, a mi smo udarili još jače“, komentirao je ovaj tragičan ishod jedan visoki izraelski zvaničnik.
Paradoksalno, sve ovo zbiva se u vrijeme kada se naziru i neki pozitivni pomaci: palestinske vlasti uhapsile su trojicu osumnjičenih za atentat na izraelskog ministra turizma Rehavama Zevija oktobra prošle godine. Izrael je hapšenje ovih ljudi postavio kao uvjet za oslobađanje palestinskog predsjednika Jasera Arafata iz kućnog pritvora u kojem se nalazio dva mjeseca. Doduše, Izrael je tražio i hapšenje Ahmeda Sadata, generalnog sekretara Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, „mozga“ atentata. Palestinci tvrde da on već duže vrijeme nije na slobodi, mada pravih dokaza za to nema. Šaronova vlada donijela je odluku da Arafatu dozvoli izlazak iz kućnog pritvora, ali da mu i dalje ograniči slobodu kretanja, odnosno zabrani napuštanje Ramale. Palestinci su ovo najnovije poniženje svog vođe doživjeli i kao vlastito: već sada se najavljuju nove akcije koje će „Izrael skupo koštati“. Sve govori da će se nasilje nastaviti i da će ovo stanje ni otvorenog rata ni pravog mira još duže potrajati.
Pomaka ima i u Izraelu. Javnost se sve više pita kuda vodi ova krvava konfrontacija. U izraelskoj vojsci nisu rijetki oni koji smatraju da je došlo vrijeme da se prizna da se isključivo vojnim sredstvima ne može postići političko rješenje niti se mogu pobijediti Palestinci. Do sada su se 273 izraelska rezervista izjasnila protiv služenja na okupiranim teritorijima. Polovinom februara u Tel Avivu su održane demonstracije čiji je moto bio “ Napustimo palestinske oblasti „, a Vijeće za mir i sigurnost, grupa umirovljenih generala i agenata tajnih službi bliska lijevom centru pozvala je na unilateralno povlačenje iz palestinskih područja koje bi uslijedilo istovremeno s početkom pregovora. Riječ je o pojasu Gaze (izuzetak je granično područja sa Egiptom) i većem dijelu Zapadne obale, gdje bi odmah bilo demontirano oko 50 doseljeničkih naselja.
Nedavno obraćanje premijera Arijela Šarona javnosti bilo je zapravo odgovor na pitanje što dalje. „Odlučili smo da odmah započnemo označavati demarkacionu liniju“, rekao je Šaron. To u praksi znači zatvoriti granice, stvoriti tampon zone koje će zaštititi izraelske građane, gdje god oni živjeli, u Izrealu ili u naseljima na okupiranim teritorijima. Šaron je ponovio da je ostao privržen nastojanjima da se spriječi da konflikt eskalira u „totalni rat“ i naglasio da je Izrael spreman na „bolne ustupke“ kako bi sa palestinskim susjedima postigao mir, ali ne i na kompromise kada je u pitanju sigurnost države. Predstavio je i svoj plan za okončanje sukoba koji bi se odvijao u dvije faze: najprije bi se postigao sporazum o prekidu neprijateljstva što bi podrazumjevalo i demilitarizaciju palestinskih teritorija, a kasnije bi se pregovorima došlo do trajnog mirovnog sporazuma između dva naroda.
SPOMINJANJE NASLEDNIKA? U palestinskim krugovima Šaronov prijedlog nije prihvaćen s odobravanjem. Saeb Erakat, visoki palestinski dužnosnik, rekao je da je nakon Šaronovog govora jasno da Izrael „nastavlja svoj rat protiv Palestinaca koji traje već sedamnaest mjeseci“. Ipak, palestinski predsjednik Arafat još jednom je pozvao Palestince na prekid vatre. Uslijedilo je i povlačenje izraelske vojske sa položaja koje je okupirala u pojasu Gaze tijekom prošle sedmice. Odluka je donesena na sastanku između izraelskih i palestinskih predstavnika, ovog puta bez američkog učešća, što se do sada nije događalo.
Izraelski premijer polagao je velike nade da će se iz Vašingtona vratiti punih ruku, no to se nije obistinilo u potpunosti. Predsjednik Buš se složio sa Šaronovim pokušajem marginalizacije Jasera Arafata, ali ipak nije odobrio sankcije protiv njega i palestinske samouprave. Uoči puta u SAD, Šaron se u Jeruzalemu tajno sastao s trojicom visokih palestinskih dužnosnika čime je indirektno poručio Arafatu da je moguće razgovarati i bez njega. Ovaj iznenadni susret izazvao je veliko zanimanje, ali i zbunjenost ne samo u izraelskoj javnosti. Zanimljivo je da se dvojica od prisutnih Palestinaca Mauhamed Abas i Ahmed Korei u Izraelu, ali i u Americi, pominju kao mogući Arafatovi nasljednici. Zna se, također, da je sastanak trajao tri sata i da se razgovaralo o temama mnogo širim od tehničkih pitanja sigurnosti. Sve to upućuje na zaključak da je Šaron napustio svoj čvrsti stav da s Palestincima neće razgovarati „pod vatrom“. Nekoliko dana kasnije, u Njujorku su razgovarali već spomenuti Ahmed Korei, glasnogovornik Palestinske narodne skupštine, i Šimon Peres, izraelski ministar vanjskih poslova. Ovi razgovori, u kojima je učestvovala i američka strana, temelje se na planu po kojem bi nakon uspostavljanja primirja uslijedilo uzajamno priznavanje izraelske i palestinske države. Sljedeće dvije godine vodili bi se pregovori o teškim pitanjima, kao što su određivanje granica, podjela Jeruzalema, sudbina doseljeničkih naselja, povratak palestinskih izbjeglica. Još nije jasno da li su ova dva plana povezana ili je riječ o pokušajima sa „više strana“ da se okonča nasilje. Peresova inicijativa nije jednodušno prihvaćena među Palestinacima, a izgleda ni unutar vladajuće izraelske kolacije.
NADE ZA MIR: Prilikom oba susreta palestinski zvaničnici izložili su svoj stav da primirje nije moguće dok traju opsada palestinskih oblasti, upadi u njihove gradove i likvidacija palestinskih ekstremista. Oni su ponovili da je Jaser Arafat predstavnik palestinskog naroda i jedini lider s kojim bi Izrael morao pregovarati.
Treba reći da je Palestince posebno ohrabrio jedan drugi mirovni plan. Riječ je o planu koji su predstavili ministri vanjskih poslova EU-a na nedavnom sastanku u Španjolskoj. Inicirana od Francuske, ova mirovna inicijativa poziva Izrael i UN da priznaju palestinsku državu u okvirima, za sada, neutvrđenih granica te da započnu pregovore o svim otvorenim pitanjima. Plan predviđa i nove palestinske izbore, što bi Jaseru Arafatu trebalo osigurati novi predsjednički mandat i što bi ojačalo njegov položaj u odnosu na ekstremiste. No, ideja o novim izborima izgleda da ne oduševljava Palestince. S druge strane, izraelski zvaničnici su evropski mirovni plan ocijenili kao „nebitan“.
Šanse za postizanje mira, dakle, postoje, ali je pitanje da li je došao i trenutak kada se kompromis s jedne i druge strane neće tumačiti kao znak slabosti, već kao znak hrabrosti i snage.
Palestinski predsjednik Jaser Arafat napisao je 3. februara za „Njujork tajms“ autorski članak u kojem je izložio svoje viđenje situacije na Bliskom istoku. Evo nekih dijelove iz tog članka:
„U posljednjih sedamnaest mjeseci Izraelci i Palestinci su paralizirani u kobnom začaranom krugu što nagovještava daljnje prolijevanje krvi i teror. Ovaj začarani krug naveo je mnoge na zaključak da je mir nemoguć, no to je apsurdno jer proizlazi iz činjenice zanemarivanja palestinske pozicije o tome. Zato, kucnuo je trenutak da Palestinci jasno obznane svoju ideju o miru.
Najprije, moram jasno osuditi napade terorističkih grupa protiv izraelskih civila. Ove grupe ne predstavljaju palestinski narod i njihove legitimne aspiracije za slobodom. Radi se o terorističkim organizacijama i ja sam odlučan u slamanju njihove aktivnosti. Palestinska ideja o miru je ona o neovisnoj i vitalnoj palestinskoj državi na teritorijima koje je Izreal okupirao1967. godine, koja bi egzistirala kao susjed, uživala sva prava koja uživa Izrael – mir i sigurnost za oba naroda, Palestince i Izraelce.
Palestinsko nacionalno vijeće je 1988. godine prihvatilo historijsku rezoluciju koja se pozivala na rezolucije UN-a. Palestinci su priznali pravo Izraelu na 78 odsto historijske Palestine, što podrazumijeva da mi možemo slobodno živjeti na preostalih 22 odsto teritorija koji se, međutim, nalazi pod izraelskom okupacijom od 1967. godine. Naše zalaganje u odnosu na ovo rješenje sa dvije države ostaje nepromijenjeno, ali, nažalost, ono nam nije uzvraćeno na isti način.
Mi želimo punu neovisnost i suverenitet, pravo na kontrolu našeg zračnog prostora, vodenih resursa i granica; razviti našu ekonomiju, održavati redovne trgovinske odnose s našim susjedima, putovati slobodno. Ukratko, želimo samo ono što uživa slobodan svijet, ono što Izrael zadržava samo za sebe. Osim toga, želimo da se nađe pravedno rješenje za bolno pitanje palestinskih izbjeglica koje 54 godine nisu ostvarile pravo na povratak kućama. Kako palestinske izbjeglice mogu prihvatiti činjenicu da njihovo pravo na povratak kućama neće biti poštovano, dok je ono kosovskih Albanaca, Afganistanaca ili stanovnika Istočnog Timora bilo uvaženo? Neki tvrde da ja nisam pravi partner u mirovnom procesu. Ja im odgovaram da je palestinski narod partner – i to je uvijek bio – u mirovnom procesu s Izraelom.“
Rat na Bliskom istoku ušao je u novu fazu. Nakon koordinisanih udara Sjedinjenih Država i Izraela na ciljeve u Iranu, Teheran odgovara raketama i dronovima širom regiona. Zvaničan broj žrtava u Iranu popeo sa na 1.100. Globalna tržišta reaguje na nestabilnost energetskih tokova, zapadne zemlje evakuišu svoje državljane iz regiona i razmatraju slanje vojnih snaga u region
Neko je na platformi za predviđanje i klađenje zaradio 515.000 hiljada dolara tako što se 71 minut pre početka vazdušnih udara na Iran kladio da će se oni dogoditi
Prva vožnja kroz Čikago bila je vatreno krštenje. Ruke su mi se tresle dok sam pokušavao da skrenem u usku ulicu, svestan da iza sebe vučem “sto” tona tereta. Znoj mi se slivao niz leđa, a srce je udaralo u ritmu motora. Ali čim bih izašao na otvoreni put, na čuveni Interstate, osetio bih neopisivu moć. Moja kabina postala je moj novi dom, moj jedini sigurni prostor u celoj Americi
Američki intelektualac Volter Rasel Mid je, u svojoj knjizi Posebno proviđenje, izneo tezu kako u istoriji SAD postoje četiri škole američke spoljne politike koje se paradigmatski mogu vezati za neke od ključnih državnika. Ovaj tekst se fokusira na tradicije koje su uspostavili Aleksandar Hamilton i Tomas Džeferson, važne ličnosti Američke revolucije, dok će se u sledećem broju govoriti o legatu Endrua Džeksona i Vudroa Vilsona, koji su delovali u periodima revolucionarnih promena u regionalnom ili svetskom poretku
Sukobi na Bliskom istoku ne jenjavaju. Dok Sjedinjene Američke Države i Izrael nastavljaju vazdušne udare na ciljeve u Iranu, a iranske snage odgovaraju napadima na izraelske gradove i američke vojne baze širom regiona. Prema navodima medija, gotovo nijedan deo Teherana nije bio pošteđen bombardovanja. Iran je potom izveo napade na američke baze i diplomatske objekte u regionu
Ćacilend 6. marta slavi prvi rođendan. Naprednjačka okupacija Pionirskog parka govori sve o režimu Aleksandra Vučića. I mnogo o onima koji se protiv njega bune
Šta spaja Vučićev let u Kazahstan i obolelog Dačića? Ko i zašto tajno snima dolazak Peconija u advokatsku kancelariju Zdenka Tomanovića? I kuda vode Srbiju podivljale službe i naprednjačke paravojno/propagandne trupe
U Beograd konačno stiže Brent Sadler koga na N1 i Nova TV očekuju kao glavnog cenzora. Da li su dani profesionalnog novinarstva na televizijama koje kidaju živce Vučiću odbrojani
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
