Apstitnencijom protiv političara

Ma koliko se hrvatski premijer Ivo Sanader trudio da apstinenciju hrvatskih birača na lokalnim izborima prošle nedjelje stavi u uobičajene evropske trendove, izlazak samo trećine odraslih s pravom glasa od 4,5 milijuna stanovnika na birališta pokazuje da je biračima svega dosta, i političara i njihovih jalovih obećanja. Apstinencija je, slobodno bi se moglo reći, i najvažniji rezultat proteklih izbora. Usporedbe radi: na prethodnim lokalnim izborima, održanima u maju 2001. godine, na birališta je izašlo 46,8 posto birača.

Drugi rezultat je pad popularnosti vladajućeg HDZ-a, koji je izborni pobjednik u šest od 21 hrvatske županije. Prije četiri godine, na prethodnim lokalnim izborim, HDZ je relativnu većinu po broju dobivenih glasova ostvario u 15 županija, što je za gotovo tri puta bolji rezultat nego prošle nedjelje. O velikim gradovima da se i ne govori: SDP Ivice Račana, u koaliciji s Hrvatskom seljačkom strankom i Strankom penzionera (koji pokazuju, po drugi puta, da imaju stabilno biračko tijelo.,osvojivši 30 mandata više nego na izborima prije četiri godine),odnio je prevagu u Zagrebu (gdje živi gotovo četvrtina ukupnog stanovništva u Hrvatskoj), Rijeci i u Splitu, dok je u Osijeku vlast otišla HDZ-ovom otpadniku Branimiru Glavašu, koji je ne tako davno pompezno izbačen iz HDZ-a, te je potom osnovao novu stranku.

SINj – SDP-u: HDZ je u nedjelju osvojio relativnu ili čak apsolutnu većinu glasova u Karlovačkoj, Krapinskoj, Ličkoj, Virovitičkoj, Vukovarskoj, Šibenskoj, Zadarskoj, Splitskoj i Požeškoj županiji. Status najjače stranke izgubio je u Osječkoj, Sisačkoj, Brodskoj, Dubrovačkoj, Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji, a najzanimljivije je da je prvi puta od 1990. godine grad Sinj, poznat po svakogodišnjim desničarskim skandalima na tradicionalnoj Sinjskoj alci, na ovim lokalnim izborima iz ruku HDZ-a prešao u ruke SDP-a.

Izborni analitičari već su izračunali i novi odnos između lijevih i desnih stranaka na nacionalnoj razini: lijeve stranke zajedno, Račanov SDP, Hrvatska seljačka stranka Zlatka Tomčića, Hrvatska narodna stranka Vesne Pusić, Liberalni savez i Istarski demokratski sabor zauzimaju oko 43 odsto političke scene, što je u odnosu na parlamentarne izbore u novembru 2003. godine više za 1,7 odsto. HDZ sad ima oko 23 odsto, što je sedam posto manje nego u trenutku kad je dobio vlast u Saboru, a zajedno s Hrvatskom strankom prava ima oko 33 odsto podrške među biračima.

Pravaši Ante Đapića su, uopće, na nedjeljnim lokalnim izborima požnjeli najveći stranački uspjeh, dobivši čak 45 mandata u županijskim skupštinama više nego na prošlim lokalnim izborima 2001. godine. Na nacionalnoj razini, kažu podaci, pravaši su sad na 9,3 odsto i od prošlih parlamentarnih izbora porasli su za 2,9 poena, čemu – sasvim sigurno – doprinose nove optužbe koje Karla del Ponte upućuje iz Haga, cijela zbrka i pritisci zbog odbjeglog optuženika Ante Gotovine, ali i umivenije lice Sanaderovog HDZ-a u odnosu na Tuđmanovo vrijeme, koje je od te „stožerne“ stranke u Hrvata udaljio one kojima evropska vrata ne bi otvarali i koji premijeru ne mogu oprostiti „Hristos se rodi“ već drugi puta izrečen predstavnicima hrvatskih Srba na Badnjak.

IZLETNIČKO GLASANjE: Kad je o Srbima u Hrvatskoj riječ, oni su – pored apstinencije, sve značajnijeg udjela raznih nezavisnih lista u pojedinim gradovima, pravaškog rasta i sinjskog čuda – prilično iznenađenje i za samu Srpsku demokratsku samostalnu stranku, koju predvode Vojislav Stanimirović i Milorad Pupovac. Ta je stranka apsolutnu pobjedu odnijela u deset općina, a u Kninu će, prvi puta nakon 1995. godine, polučivši čak 36,6 odsto glasova, zasigurno sudjelovati u vlasti. U odnosu na dosadašnje stanje, SDSS je dobio čak 30 odsto više mandata u općinama gdje su nastanjeni Srbi. Svakako, tome je u velikoj mjeri pomogao veliki odaziv srpskog stanovništva na izbore, pogotovo onih koji su ovoga puta – u organizaciji izbjegličkih organizacija u Srbiji – na dan glasanja otišli u svoja mjesta, što je izazvalo silne komentare u hrvatskoj javnosti. Ima i onih među samim Srbima koji u jednokratnom dolasku glasača u rodni kraj ne vide nešto što će valjati za budućnost: „Imam osjećaj da se ljudi navikavaju da ih dovoze na glasanje i, po meni, nije baš dobro ići na takve varijante“, kaže predsjednik Srpskog demokratskog foruma u Zagrebu Veljko Džakula.

Ono, međutim, što će zasigurno dobro proizaći iz izletničkog glasanja jest to da će se većom zastupljenošću Srba u lokalnoj vlasti dio problema ipak početi rješavati, pa će do idućih izbora neki od tih „izletnika“ odlučiti ostaviti izbjeglički život u Srbiji i vratiti se tamo gdje se može biti „svoj na svome“. Dovoljno je samo na mapi pogledati spisak mjesta u kojima su Srbi dobili svoj komad vlasti prošle nedjelje: Vrhovine, Donji Lapac, Gračac, Kistanje, Biskupija, Dvor na Uni… te na istoku zemlje Dalj, Borovo i još ponešto, s izuzetkom Vukovara.

Jasno, kao i drugdje, i u mnogima od tih mjesta vlast će ovisiti o postizbornim koalicijama, pa je Stanimirović već najavio da će se pregovarati oko svakog mjesta pojedinačno, ali da se, recimo, kad je riječ o priči koja već kola da bi SDSS mogao Sanaderovom HDZ-u ponuditi mjesto gradonačelnika Knina, „može dogoditi da SDSS Knin ‘veže’ za Vukovar ili Beli Manastir“.

Odmah po objelodanjivanju prvih rezultata nedjeljnih lokalnih izbora, neki su – od Ivice Račana do umirovljenika i srpskih predstavnika – počeli priču o prijevremenim parlamentarnim izborima. Naime, vlada Ive Sanadera ovisna je o glasovima umirovljenika koji traže da se napokon riješi problem državnog duga prema njima, srpskih predstavnika u Saboru koji traže brže i efikasnije rješavanje povratka izbjeglica i njihove imovine, te drugih predstavnika manjina. Svi imaju svoju računicu i prostora za ucjene. Ipak, oni iz drugog tabora kažu da nitko u ovom trenutku stvarno ne priziva nove izbore, pogotovo što je Hrvatska ove godine već dvaput otvarala birališta (predsjednički i lokalni izbori), a birači su – kako se pokazalo prošle nedjelje – umorni od političara koji, uzgred, kako kažu neki zlobnici, čekaju da im prođe polovina od dvije godine saborskog mandata, kako bi se i u „zasluženoj“ privilegiranoj mirovini mogli izdići iznad podanika koji su ih, u nedostatku boljih, birali.