Intervju – Petar – Peca Popović
Kada je muzika bila pitanje časti
"Kao u suton slušati Brela i ‘Ne me quites pas’ na terasi krova Muzeja muzičkih instrumenata u Briselu, Edit Pjaf u La Closerie des Lilas na pariskom Monparnasu, kao ‘Street Fighting Man’ grupe The Rolling Stones u rano popodne na londonskom Pikadiliju, kao zviždanje ‘Ševe’ Tomasa Hakija na opustelom budimpeštanskom trgu Varošmarti, nešto kao ‘Deca Pireja’ na trajektu što prevozi iz atinske luke ka ostrvu Ajgina, kao Mariju Lancu i ‘O sole mio’ u krčmi Đenove, kao ‘Road to Cairo’ u interpretaciji Džuli Driskol dok se u suton vozite kroz Saharu od Aleksandrije ka prestonici Egipta, kao ‘Jeke, Jeke’ Morija Kantea u mokroj kafeteriji ispod Viktorijih vodopada u Zimbabveu, poput ‘Sunday, Bloody Sunday’ grupe U2 u autobusu između Dablina i Slajga u Irskoj ili Česariju Ejvoru u sumnjivoj birtiji Puerto de la Kruza na Tenerifima... Da bi se bolje razumeli, po naški, kao ‘April u Beogradu’ u kafiću na Vračaru, ‘Skalinadu’ u trogirskoj konobi u dva ujutru, Montena u baščaršijskoj kafani kad društvo pijanih i mrtvih prijatelja peva ‘Sarajevo, ljubavi moja’, kao kad Ibrica Jusić na kraju Straduna započne ‘Eminu’, kao Balašević na novosadskom Štrandu u ‘Pesmi o Vasi Ladačkom’ ili kad grupa južnoslovenskih izbeglica u Vankuveru zajeca Bajagine ‘Moji su drugovi...’ To su trenuci zbog kojih nije šteta živeti" Rokopisi (2008)
