Novu vladu je trebalo da predstavi Baja Mali Knindža. Uzme mikrofon i krene uz gitarski rif i bubnjeve – ajmo aplauz za premijera Đuru Macuta, čovek postoji, čujte, narode, njegov glas! Pozdrav i za brata Borisa Bratinu – on će se sa zapaljenom zastavom Evropske unije boriti za najviše ultradesničarske standarde novinarstva! Stojeće ovacije i za Dejana Vuka Stankovića kojeg će i te kako zapamtiti đaci, studenti i profesori – nema kod njega milom nego samo silom
Naprednjački vašar imao je sasvim prikladan naziv – “Ne damo Srbiju”. Kome li to Vučić i ortaci ne daju zemlju? Koliko je poznato, nijedna strana sila ne planira njenu okupaciju ili aneksiju. Prema tome, poštovani čitaoče, režim ne da Srbiju vama i ostalim građanima.
Imaju i dobre razloge. Naprednjaci su u posljednjih deceniju i kusur napravili od Srbije svoju parcelu. Na njoj rade sve što im padne na pamet, a i više od toga. Kako da se odreknu mega-projekata i mega-ugrađivanja? Mogu li i mrtvi pijani prihvatiti da zakon važi i za njih? I kad smo kod pravne države, taman posla da se neko usudi da je reanimira. Takvu Srbiju Vučić i ekipa ne daju nikome.
I to još nije sve. Kao da im je djedovina, naprednjaci krčme nacionalne resurse. Budzašto nude rude i narodnim parama kupuju “rafale” ne bi li stekli strane pokrovitelje. Privatizirali su i prisvojili pravosuđe, policiju, vojsku i službe. Svoju djecu školuju u privatnim firmama, domaću prosvjetu i visoko školstvo zatravljuju. U svemu ovome, uvijek je neko od njih “dobar” – u parama, privilegijama, postavljenjima, nekažnjenoj obijesti, iskompleksiranom iživljavanju… Naprednjacima je nebo granica u zemlji sistemske korupcije. I sad da je prepuste građanima? Ajte, molim vas…
TUŽNI SKUP
Kako izgleda ta Srbija koju režim “ne da”, vidjelo se i na beogradskom vašaru tokom vikenda. Za dnevnicu, ucijenjeni, natjerani ili prosto privedeni, članovi naprednjačkog biračkog tijela iskrcani su autobusima pred Narodnom skupštinom. Što tu točno rade, znao je malo tko od njih. Povjerenici su im prosto rekli: evo vam pljeskavica pa žvaćite, popijte sok, može i rakijca, crkavajte od dosade i čekajte obraćanje šefa države koji će vam reći isto ono što govori svakog dana po televizijama.
Čitav taj tužni skup bio je jadan pokušaj kopiranja studentskog protesta od 15. marta. Ne postoji baš ništa pod kapom nebeskom za usporedbu. Nije u pitanju samo broj okupljenih i način kako su dospjeli pred Skupštinu. Da je ikome od toga život zavisio, na naprednjačkom vašaru nije mogao naći ni miligram entuzijazma, političke zainteresiranosti, ikakvog stava, volje, radosti… Svi su čekali na “vikače” i vikali isto što i oni, mlatili zastavama za pare, poneko je smotao dva-tri paketića sa hranom, pakovanje vode ili plastične stolice – ma proći će i ovo. Teško je i zamisliti veći politički fijasko.
Ali baš ovako slavljenje samog sebe je sve dokle Vučić dobacuje. On govori, prijeti, zahtijeva i naređuje – drugi ga slušaju. A kad završi, onako potuljeni, ući će u autobuse i, ako bude sreće, možda se niko ne potuče između sjedišta dok satima putuju kroz mračnu noć. Većina njih nije znala ni kuda su pošli, niti došli. Ovo je prava Srbija koju Vučić nikome ne da.
A ZA GITAROM…
I dok po okončanju vašara Beograđani psuju šatore Ćacilenda i ograde kojim je blokiran centar grada, stigla je nova vlada. Od njenog sastava umire svaka nada. Šteta što je Baja Mali Knindža nije predstavio na kraju svog nastupa – bilo je na bini dovoljno mjesta.
Recimo, uz gitarski rif i bubanj, Baja uhvati mikrofon i krene – aplauz za premijera Đuru Macuta, čovjek postoji, čujte, narode, njegov glas! Pozdrav i za brata Borisa Bratinu – on će se sa zapaljenom zastavom Evropske unije boriti za najviše ultradesničarske standarde novinarstva! Stojeće ovacije i za Dejana Vuka Stankovića kojeg će i te kako zapamtiti đaci, studenti i profesori – nema kod njega milom nego samo silom! Tu su i svima poznati vječiti ministri poput Bate Gašića ili Siniše Malog, a ostali u koru pjevaju prateće vokale. Ruke gore, idemo po azbučnom redu…
A sad ozbiljno. Od vlade doktora Macuta niko ništa ne očekuje – kako Vučić, tako ni javnost. Premijer i budući ministri povijaće se kao trske na vjetru pred zahtjevima sa Andrićevog venca. Mogući su njihovi izljevi naručenog bijesa i represije, ali nisu u stanju da Srbiju iz aprila 2025. vrate u oktobar 2024. Okončana je utrnutost društva iz vakta Ane Brnabić. Zato bi nova vlada i te kako morala povesti računa o upozorenju predsjednice Skupštine – “Ko se lača mati…”
U svakom slučaju, Macutov kabinet je iznuđeno prelazno rješenje. Mada ona znaju i te kako potrajati, Vučiću će biti sasvim dovoljno ako nova-stara ekipa iz Nemanjine 11 nekako izgura do Ekspa. Poslije, što bog da…
EKSPERTI NAPRIJED,
OPOZICIJA – STOJ
Ali što je u ovoj situacija sa onim kojima naprednjaci “ne daju Srbiju”?
Evo ovako. Novosadski studenti izišli su sa prijedlogom kriterija tko bi mogao biti član ekspertske vlade. Ukratko: samo oni koji nikad nisu bili u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti; bože sačuvaj da su u strankama ili da imaju prethodni stranački staž; diskvalificira ih i učešće u svakoj organizaciji ukoliko je ikad učestvovala na nekim izborima; moraju biti uspješni u svojim strukama, stručnjaci u poznavanju državne uprave i upravljačkih vještina, moralni, pošteni i sa studentskom podrškom. Usput, prije ulaska u ekspertsku vladu, njeni potencijalni ministri moraju dati pismene garancije da, po okončanju mandata, neće učestvovati u obavljanju političkih funkcija sljedećih osam godina.
Kad pročita ove propozicije, čovjek se mora zapitati da li je to izbor za prošireni saziv apostola ili privremenog tijela čiji je zadatak organizacija fer i poštenih izbora? Isto tako i gdje novosadski studenti misle da će naći tražene kandidate? Da li je moguće da su ama baš svi članovi opozicionih stranaka okuženi i nemoralni ljudi nedostojni povjerenja, zreli ko kruške za ostrakizam?
Možda je u pitanju samo idealizam djevojaka i momaka koji su svojom istrajnošću, solidarnošću, pameću i aktivnostima već sada toliko zadužili Srbiju. A opet, moguće je i da na ovaj način žele izbjeći političke pritiske, intrige i, prvenstveno, unutrašnje podjele.
STALNA RUBRIKA
Ovdje je na redu obavezni dio “Ove situacije” pod nazivom “Halo, opozicijo, ovdje Srbija”.
Nakon podužeg dogovaranja, antirežimske stranke su obznanile svoj projekt prelazne vlade. To je načelan dokument, vrlo širok, otvoren za dopunjavanja i usaglašavanja. Od tad, vrlo je malo pisama i razglednica upućenih javnosti i pristalicama.
Na pitanje da li je prelazna vlada platforma za udruživanje opozicije i kad se mogu očekivati konkretni prijedlozi aktivnosti i rješenja, postoji samo jedan odgovor. A to je da se opozicija i dalje dogovara. Dokle će tako – nije poznato.
Razumljiva je pasivnost uslijed antipartijske atmosfere u pobunjenom dijelu društva, pogotovo među studentima. Međutim, ovako se otvara razlog postojanja aktualne opozicije. Usitnjene stranke pojedinačno su nemoćne, a zajednički nastupi im nikako ne idu od ruke. Čarobni štapić ne postoji, opozicija neće preko noći prevazići svoje probleme, niti će je studenti – a u skladu s tim i javnost – prigrliti. Naprosto, isuviše je ljudi unutar nje koje je režim dehumanizirao, a dobar dio njih plaća pikslu svojih stranputica i neobuzdanog ega.
Tu više nema što da se kaže, izuzev sljedećeg – da bi promijenila Srbiju, opozicija najprije mora promijeniti sebe.
I to hitno.
Ponovna registracija birača i upis u birački spisak jedini je način na koji građani Srbije mogu povratiti poverenje u izborni proces. Takva registracija, uz dodatna dva koraka, može brzo i efikasno biti obavljena u roku ne dužem od tri meseca ukoliko je svim političkim činiocima, uključujući i vlast i opoziciju, ali i Evropsku uniju, cilj smirivanje situacije i stvaranje uslova za minimum regularnosti izbora
Nakon što je odbila da odredi pritvor četvorici učesnika incidenta ispred SNS prostorija u Valjevu, sudija Vesna Herceg targetirana je u tabloidima, a po gradu su izlepljene fotografije sa njenom slikom i brojem telefona. Iako su pravosudni organi ostali nemi na ove napade, ona je oslobodila pritvora i petog optuženog
Najstrašniji oblik sistematske lažljivosti nazivamo diktaturama. One znaju da moraju da ubede svoje podanike u to da žive u najboljem mogućem sistemu, najbrže napreduju, uvek pobeđuju... Uvek je to neki neostvareni dečak, nepopularan u društvu a željan da bude u centru pažnje i da svi prepričavaju njegove viceve. Takvi dečaci se obično odmah međusobno prepoznaju, sarađuju, razmenjuju iskustva i metode laganja. Ostajući, pri tome, jednako dosadni kao što su oduvek bili, samo što im zavisnost od moći prati i zavisnost od laganja na kojoj ta moć počiva
Zbog pokušaja brutalnog gušenja studentskih protesta i talasa nasilja nad demonstrantima, Srbija je ponovo dospela na listu za praćenje CIVICUS Monitora kao zemlja sa „opstruisanim građanskim prostorom“
Tužilaštvo je konačno počelo da prati trag novca i korupcije koja je možda dovela do pada nadstrešnice. Režimlije viču da je na delu “tužilački državni udar”, pokušaće da uzvrate udarac i biće, što reče Dragan J. Vučićević, „ili mi, ili oni“
Zbog čega Aleksandar Vučić organizuje nasilje ćacija i kapuljaša? Između ostalog i da bi tvrdio kako su „blokaderi“ izazvali revolt „tihe većine“. To bi mu predstavljalo povod za odvrtanje represije na maksimum sve tvrdeći da uspostavlja red i mir
Otići će i ova vlast, već im otkucava. Ali šta će ostati iza njih? Kakav će biti Beograd posle glavnog meštra rušiteljstva Aleksandra Vučića
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
