Danas je moguće snimiti film telefonom, čak je i kvalitet tona unapređen, i montirati ga na malo boljem laptopu. Svu neophodnu tehnologiju poseduje svaki prosečan korisnik tehnologije, samo nam nedostaju ideje i veština
Ako iole pratite film, sigurno znate ko je Šon Bejker, reditelj, scenarista, producent, snimatelj i montažer čiji film Anora je ove godine dobio šest Oskara, uključujući one najvažnije za koje je Šon najličnije zaslužan. Nije prvi stvaralac čije je delo pomelo nagrade, uključujući Zlatnu palmu u Kanu prošle godine, ali jeste drugačiji jer se popeo sa strmije strane. Bejker je autor takozvanih nezavisnih filmova, što uglavnom znači da je sve u životu snimao sa minimalnim budžetima ako se poredi sa standardima Holivuda. Uključujući tu film Mandarina iz 2015. koji ga je proslavio.
Za ovu rubriku taj film je značajan zato što je jedan od prvih koji je snimljen mobilnim telefonom i to ajfonom 5s. Bejker je za snimanje koristio tri aparata, iz praktičnih razloga. Koristio je vrlo malo dodatnog svetla prepuštajući se senzoru telefona, ali je sve snimao sa stativa i gimbala (stativa koji se nosi u ruci). Štaviše, kada je kasnije govorio o svom iskustvu, kao prvu stvar navodio je da se telefonom nikako ne snima bez nekog stabilizatora budući da je aparat lagan, a svakome ruke drhte makar malo.
Drugi savet koji je davao u to vreme, dakle, pre desetak godina, bio je da se ton snima profesionalno, najboljim mikrofonima. Sve što uštedite na kamerama uložite u ton, govori Šon Bejker objašnjavajući da gledaoci u slučaju slike svašta mogu da prihvate, ali da ton mora da bude kristalno jasan, tu nema nikakvih kompromisa. Plus, slika se u montaži i postprodukciji može upodobiti do bioskopskih potreba, s tonom je tako nešto veoma teško. Ili je barem tako bilo do pojave veštačke inteligencije.
Najvažniji Bejkerov savet odnosno primedba bila je da je telefon moguće postaviti na mesta gde profesionalna kamera ne može fizički da se smesti. To snimatelju otvara nove mogućnosti i uglove, što je nešto što smo dobili i masovnom upotrebom dronova koji koriste praktično iste kamere kao i telefoni.
Bejker je čuda činio u postprodukciji i to na softveru koji je pristupačan svakome, čak je u osnovnoj verziji besplatan. A snimao je aplikacijom koja je u to vreme koštala samo deset dolara, dok danas otprilike toliko košta godišnja pretplata za istu. Zbirno, da biste dobili kvalitetnu sliku, dovoljno je da imate malo skuplji telefon. A današnji telefoni su nezamislivo napredniji i bolji za snimanje od sirotog ajfona 5s, koji je imao samo jednu kameru na leđima od 12 megapiksela.
Bejkerov uspeh uzima se kao najbolji primer demokratizacije umetnosti zbog tehnološkog napretka. Danas je moguće snimiti film telefonom, čak je i kvalitet tona unapređen, i montirati ga na malo boljem laptopu. Svu neophodnu tehnologiju poseduje svaki prosečan korisnik tehnologije, samo nam nedostaju ideje i veština. A to se odnosi i na mnoge druge oblasti koje je tehnologija demokratizovala.
Ostaje još jedno veoma ozbiljno pitanje, a to je upotreba veštačke inteligencije. Većina umetnika savetuje da se ona koristi što manje, eventualno kao korektivni faktor kada treba opeglati neke mane ili dodati neke efekte. S druge strane, veštačka inteligencija već sada može da proizvede celu scenu uključujući glumce, samo vam treba nešto bolji kompjuter. A i to može jeftino da se iznajmi.
Nevolja je što VI suštinski ubija kreativnost nudeći nam visoko kvalitetna mediokritetska rešenja. Kao kada tražite da vam napravi logo za firmu i dobijete nešto što izgleda prilično dobro, ali nema ono nešto što emotivno pomera. Tehnologija je omogućila svakome da bude stvaralac i da sprovede svoje ideje u delo, ali je za umetnost opasno to što smo stigli do tačke kada može da ponudi i ideje.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zašto bi za Vučića suđenje Novosadskoj dvanaestorki bilo ravno otvaranju vrata ormara punih kostura u njegovom podrumu? Zbog čega izigrava Đuru koji je građanima oprostio što ih tukao? I šta će izuzev velike strepnje i nemira među naprednjacima pokazati pomilovanja pojedinaca iz režimskih redova
Aleksandar Šapić je razbio nos Tatjani Mićić, odbornici pokreta “Kreni-promeni”. Na konferenciji za štampu nije se izvinio žrtvi, već partijskim kolegama iz SNS-a i Vučiću
Ovde će biti razmotrena dva programska cilja Studentske liste: nezavisnost tužilaca koji treba da sprovedu krivični progon za teška koruptivna krivična dela koja stoje u uzročnoj vezi pre svega sa tragedijom zbog survavanja nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu, ali i druga koruptivna dela, te lustracija javnih funkcionera
Predstojeći parlamentarni izbori uopšte ne deluju kao izbor, već neobična situacija u kojoj će glasanjem moći da budu smenjeni zavojevači i uništitelji začetaka demokratskog razvoja Srbije. Zbog toga bi na njih trebalo gledati kao na “nulte izbore”, gde će pobeda u potpuno neregularnim uslovima omogućiti da ponovo počnemo da zidamo temelje političkog društva i branimo ga od novog kolapsa. Ovo sad je Neretva i Sutjeska, Termopili i Kajmačkalan
Predstavnici bivšeg predsednika Srbije u dosadašnje dve TV debate na N1 su se dokazivali u tome ko će biti dostojan proslavljenog naprednjačkog bukača Vladimira Orlića. Nisu došli da razgovaraju, nego na verbalnu šutku
U predizbornoj kampanji Šapić je fizički napao Tatjanu Mićić, aktivisti SNS-a su prebili vladinog službenika na radnom zadatku, a Vučić nikako da obelodani koga je sve pomilovao iz vlastitih redova. Šta im je?
Aleksandar Vučić je ostavku podneo iz marketinških razloga i skidanja formalne odgovornosti sa sebe za sve ono nemilo što bi moglo da se dogodi do 25. oktobra. Sada može da pohrli u kampanju sa etiketom da je „običan čovek“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.