Građani su Petog oktobra 2000. prepoznali u Miloševiću čoveka koji stoji na putu boljoj budućnosti države i svakog od njih ponaosob. Isto ovo narod danas poručuje Vučiću masovnim dolaskom u Beograd 15. marta, na veliku subotu
Svašta se dešava. Međutim, ove nedjelje postoji samo jedan događaj – veliki subotnji protest u Beogradu. Napetost i iščekivanje rastu iz dana u dan, šire se glasine i očekivanja.
Narodno nezadovoljstvo bukti. Njegovo izražavanje legalno je i legitimno. Kako na ulicama Novog Sada, Kragujevca i Niša, tako i Beograda.
Upad demonstranata u Narodnu skupštinu Petog oktobra 2000. u oblaku suzavca nije bio ničiji cilj. Naprosto, Slobodan Milošević i njegov režim odbili su priznati izborni poraz – narodni revolt je morao naći izraz.
Situacija u Srbiji danas se po mnogo čemu razlikuje od one čijih će četvrt vijeka biti obilježeno ove godine.
I onda su u prvom planu bili mladi kroz “Otpor”, ali nisu poput sadašnjih pobunjenih studenata predstavljali pokretače, dušu, srce i mozak narodnog protesta. Razlika je i u položaju Srbije. U jesen 2000. zemlja je bila izopćena iz međunarodne zajednice, a Milošević lice sa potjernice Haškog tribunala. Danas nije isti slučaj – zbog autoritarnih nepočinstava Vučića ne proziva ni Evropska unija, a kamoli Trampova Amerika i Putinova Rusija.
To još nije sve. I prije 25 godina opozicija je bila usitnjena i zavađena, ali je u Đinđiću i Koštunici imala čvrste lidere sa neupitnim autoritetom. Ali da se ne nabraja dalje – Srbija 2000. bila je zemlja na rubu egzistencije, poražena u ratovima koje nije smjela voditi, bombardirana, pod ekonomskim sankcijama… U martu 2025. u zemlji se neusporedivo bolje živi nego onda, više zarađuje, troši i slično. Ali gledano čak i izdaleka, nema riječi o nekom “liderstvu u regionu”, “zlatnom dobu” i sličnim Vučićevima ispalama.
Dakle, u čemu je problem? Zbog čega se velika subota 15. marta očekuje sa toliko nade ili straha?
Ovdje valja podsjetiti na sličnosti pretpetooktobarske i aktualne Srbije. Tada i sada o svemu je odlučivao jedan čovjek, a institucije su plesale kako im sviraju. Obojici odavno niko više ništa nije vjerovao, popuštali su samo kad bi na to bili natjerani, okruživali se poltronima i nesposobnjakovićima, trovali politički i društveni život lažima, spletkama i teorijama zavjere, proglašavali oponente za neprijatelje i izdajnike, javni interes potpuno pretpostavljali svom ličnom.
Prvi je sve zaglušio gromoglasnom, faraonskom šutnjom, drugi logorejom bez premca.
Ali na stranu pobrojano i štošta drugo. Suština je da su građani 2025. prepoznali u Miloševiću čovjeka koji stoji na putu boljoj budućnosti države i svakog od njih ponaosob. Baš isto ovo danas narod poručuje Vučiću masovnim dolaskom u Beograd 15. marta.
Ali – kako će proteći velika subota?
To zavisi isključivo od Vučića. Poslije svake njegove turneje po Srbiji sa plaćenim tapšačima i barjaktarima, protest se širio; poslije svake najave da “obojena revolucija” samo što nije crkla, više ljudi je izlazilo na ulice; poslije obećanja da će u subotu “svirati kraj” protestima, djeluje kao čovjek koji je izgubio kontakt sa realnošću.
Ukratko, Vučićeva pusta obraćanja i “razgovori sa narodom” pretrpjeli su veličanstven fijasko. Čak i obični naprednjaci pitaju ima li on ikog oko sebe da ga bar malo posavjetuje.
Nervozu i zastrašenost u vlastitim redovima Vučić više nije u stanju prikriti. Još veći mu je problem što mu se rapidno raspada imidž koji je duže od decenije gradio kao omnipotentni vođa, nepogrešiv političar-šahista, najbolji poznavalac Srba i Srbije i majstor za sve – od čipke do kačamaka.
Poslije zime 2025. ogroman broj demonstranata u subotu pokazuje da mu je sav trud zalud i svodi ga na pravu mjeru. A to će reći – na običnog politikanta i manipulatora.
I dalje sa velikom moći u rukama, Vučiću je teško prihvatiti vlastitu sliku u ogledalu javnosti. Mora se biti pošten i priznati da je uradio koliko je mogao na njenom uljepšavanju: lansirao je Zakon o visokom obrazovanju, hapsi niže i srednje korupcionaše iz svojih redova, srušio je vladu…
Premalo je i prekasno, ali dalje od ovog on nije kadar. Jer da jeste, umjesto što obilazi Kovačicu ili Alibunar, iskoristio bi pad Miloša Vučevića da ovu situaciju razriješi formiranjem prelazne vlade sa jednim jedinim i jasnim zadatkom – organiziranje fer i poštenih izbora.
No, tad više ne bi bio onaj stari Vučić. Zato i protest u subotu osjeća kao neizreciv pritisak. Kako pristalicama, tako oponentima i čitavoj javnosti želi pokazati da je i dalje isti, čovjek od kojeg sve zavisi.
Ali džaba mu “ćaciji”, eventualne blokade prilaznih puteva ili pokušaji da isprovocira nerede. Vučić je već sada gubitnik. Masovnost studenata i građana na ulicama u Beogradu 15. marta to će mu i zorno pokazati.
Time ipak nije ništa završeno. Pravi posao je demontiranje naprednjačkog režima. Način na koji će se ovo obaviti, Vučić drži u rukama. Može ovako ili onako, ali jedno je sigurno – ti dani dolaze.
Vučićev apetit za medijskim prostorom na televizijama zapravo je dostigao maksimum koji sistem može da izdrži. Sledeći korak bi jedino mogao biti direktan prenos ili rijaliti u kojem bi ga kamere uživo pratile od jutra do sutra
Stranka slobode i pravde, Srbija Centar, pokret Solidarnost i Novi DSS imaju legitimno pravo da 25. oktobra izađu na izbore sa sopstvenim listama. Ali imati pravo i doneti moralno ispravnu odluku nisu iste stvari. U trenutku kada je poraz režima bliži nego ikada u poslednjih trinaest godina, insistiranje na sopstvenim kolonama nije demonstracija pluralizma, već rasipanje glasova koje šteti isključivo jednoj strani – opozicionoj. Argument je jednostavan: ove liste neće preći cenzus
Vreme da se levica, kao društveno orijentisana opcija, vrati svojoj snazi. Ovo nije pitanje političke mode ili trenutnog interesa, već temeljne potrebe da se isprave nepravde predatorskog kapitalizma, šovinističke i autokratske politike koja građane tretira kao neprijatelje, a krupni kapital kao robu
Koje elemente bi mogla posedovati zvanična definicija ropstva? Prvo je posedovanje – neka osoba u potpunosti pripada nekome drugom, nema slobodu, prava, izbore, kao da je “alat koji govori”; drugo je mogućnost i pravo robovlasnika da proda svog roba ne tražeći nikakvu saglasnost, da ga trampi ili izgubi na ruletu; treće, robovi najčešće služe tome da obavljaju neki prisilni rad, koji ne mogu da odbiju, o čemu ne mogu da diskutuju ili da nešto promene. I konačno, robove je dozvoljeno fizički i seksualno zlostavljati, pa čak i ubijati. Bez lanaca na rukama ili opasnosti da ih neko razmeni za novac, barem tri velike grupe ljudi i dan-danas žive poput robova
Kako su studenti od „izdajnika“ i „terorista“ već na početku zvanične naprednjačke predizborne kampanje postali „silovatelji“? Hoće li do 25. oktobra biti preimenovani u pedofile i ubice, recimo?
Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš
Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
