Građani su Petog oktobra 2000. prepoznali u Miloševiću čoveka koji stoji na putu boljoj budućnosti države i svakog od njih ponaosob. Isto ovo narod danas poručuje Vučiću masovnim dolaskom u Beograd 15. marta, na veliku subotu
Svašta se dešava. Međutim, ove nedjelje postoji samo jedan događaj – veliki subotnji protest u Beogradu. Napetost i iščekivanje rastu iz dana u dan, šire se glasine i očekivanja.
Narodno nezadovoljstvo bukti. Njegovo izražavanje legalno je i legitimno. Kako na ulicama Novog Sada, Kragujevca i Niša, tako i Beograda.
Upad demonstranata u Narodnu skupštinu Petog oktobra 2000. u oblaku suzavca nije bio ničiji cilj. Naprosto, Slobodan Milošević i njegov režim odbili su priznati izborni poraz – narodni revolt je morao naći izraz.
Situacija u Srbiji danas se po mnogo čemu razlikuje od one čijih će četvrt vijeka biti obilježeno ove godine.
I onda su u prvom planu bili mladi kroz “Otpor”, ali nisu poput sadašnjih pobunjenih studenata predstavljali pokretače, dušu, srce i mozak narodnog protesta. Razlika je i u položaju Srbije. U jesen 2000. zemlja je bila izopćena iz međunarodne zajednice, a Milošević lice sa potjernice Haškog tribunala. Danas nije isti slučaj – zbog autoritarnih nepočinstava Vučića ne proziva ni Evropska unija, a kamoli Trampova Amerika i Putinova Rusija.
To još nije sve. I prije 25 godina opozicija je bila usitnjena i zavađena, ali je u Đinđiću i Koštunici imala čvrste lidere sa neupitnim autoritetom. Ali da se ne nabraja dalje – Srbija 2000. bila je zemlja na rubu egzistencije, poražena u ratovima koje nije smjela voditi, bombardirana, pod ekonomskim sankcijama… U martu 2025. u zemlji se neusporedivo bolje živi nego onda, više zarađuje, troši i slično. Ali gledano čak i izdaleka, nema riječi o nekom “liderstvu u regionu”, “zlatnom dobu” i sličnim Vučićevima ispalama.
Dakle, u čemu je problem? Zbog čega se velika subota 15. marta očekuje sa toliko nade ili straha?
Ovdje valja podsjetiti na sličnosti pretpetooktobarske i aktualne Srbije. Tada i sada o svemu je odlučivao jedan čovjek, a institucije su plesale kako im sviraju. Obojici odavno niko više ništa nije vjerovao, popuštali su samo kad bi na to bili natjerani, okruživali se poltronima i nesposobnjakovićima, trovali politički i društveni život lažima, spletkama i teorijama zavjere, proglašavali oponente za neprijatelje i izdajnike, javni interes potpuno pretpostavljali svom ličnom.
Prvi je sve zaglušio gromoglasnom, faraonskom šutnjom, drugi logorejom bez premca.
Ali na stranu pobrojano i štošta drugo. Suština je da su građani 2025. prepoznali u Miloševiću čovjeka koji stoji na putu boljoj budućnosti države i svakog od njih ponaosob. Baš isto ovo danas narod poručuje Vučiću masovnim dolaskom u Beograd 15. marta.
Ali – kako će proteći velika subota?
To zavisi isključivo od Vučića. Poslije svake njegove turneje po Srbiji sa plaćenim tapšačima i barjaktarima, protest se širio; poslije svake najave da “obojena revolucija” samo što nije crkla, više ljudi je izlazilo na ulice; poslije obećanja da će u subotu “svirati kraj” protestima, djeluje kao čovjek koji je izgubio kontakt sa realnošću.
Ukratko, Vučićeva pusta obraćanja i “razgovori sa narodom” pretrpjeli su veličanstven fijasko. Čak i obični naprednjaci pitaju ima li on ikog oko sebe da ga bar malo posavjetuje.
Nervozu i zastrašenost u vlastitim redovima Vučić više nije u stanju prikriti. Još veći mu je problem što mu se rapidno raspada imidž koji je duže od decenije gradio kao omnipotentni vođa, nepogrešiv političar-šahista, najbolji poznavalac Srba i Srbije i majstor za sve – od čipke do kačamaka.
Poslije zime 2025. ogroman broj demonstranata u subotu pokazuje da mu je sav trud zalud i svodi ga na pravu mjeru. A to će reći – na običnog politikanta i manipulatora.
I dalje sa velikom moći u rukama, Vučiću je teško prihvatiti vlastitu sliku u ogledalu javnosti. Mora se biti pošten i priznati da je uradio koliko je mogao na njenom uljepšavanju: lansirao je Zakon o visokom obrazovanju, hapsi niže i srednje korupcionaše iz svojih redova, srušio je vladu…
Premalo je i prekasno, ali dalje od ovog on nije kadar. Jer da jeste, umjesto što obilazi Kovačicu ili Alibunar, iskoristio bi pad Miloša Vučevića da ovu situaciju razriješi formiranjem prelazne vlade sa jednim jedinim i jasnim zadatkom – organiziranje fer i poštenih izbora.
No, tad više ne bi bio onaj stari Vučić. Zato i protest u subotu osjeća kao neizreciv pritisak. Kako pristalicama, tako oponentima i čitavoj javnosti želi pokazati da je i dalje isti, čovjek od kojeg sve zavisi.
Ali džaba mu “ćaciji”, eventualne blokade prilaznih puteva ili pokušaji da isprovocira nerede. Vučić je već sada gubitnik. Masovnost studenata i građana na ulicama u Beogradu 15. marta to će mu i zorno pokazati.
Time ipak nije ništa završeno. Pravi posao je demontiranje naprednjačkog režima. Način na koji će se ovo obaviti, Vučić drži u rukama. Može ovako ili onako, ali jedno je sigurno – ti dani dolaze.
Čak i da Tužilaštvo za organizovani kriminal u slučajevima Nadstrešnica i Generalštab, ali i mnogim drugim, uradi svoj posao, sporno je da li će policija pristati da hapsi osumnjičene
Dva čoveka na dve stolice simbolizuju propast naše politike, jer ni Bajatovićevi Rusi ni Đurićevi Amerikanci sada nisu prijateljski nastrojeni ka Srbiji. Doduše, po izrazu lica, kod rusofila vlada veća apatija. Treća stolica, pored Đurića, simbolično je prazna, što nam poručuje da nema nade da će neko treći, recimo braća Kinezi, da nam pomogne. Šta još govori slika “tihog hoda”
Pisanje romana predstavlja za Rilkea potpuno iscrpljujuće iskustvo i nakon njega on nekoliko godina neće moći da napiše ništa novo, živeće u potpunoj agoniji da je presahnuo i da kao pesnik više ništa neće biti u stanju da stvori. Za pomoć se, naravno, obraća Lu Salome, a ona ga 1913. upoznaje sa Frojdom. Ni jedan od tih susreta ne donosi mu nikakvu pomoć ili olakšanje. On ostaje u strahu da bi izlečenje uništilo njegovu kreativnost, da bi “s nestankom njegovih đavola nestali i njegovi anđeli”
Izjavivši da je Vučić pravi cilj Tužilaštva za organizovani kriminal, Selaković je kanda aludirao na američki antimafijaški zakon RICO – ne goni se samo ko je direktno učestvovao u krivičnim delima, nego i onaj ko je bio na čelu organizacije koja ih je počinila. A poznato je ko vodi naprednjačku vlast
Naprednjačke Pirove pobede u Mionici, Negotinu i Sečnju pretvaraju u zgarište ustavno-pravni poredak Republike Srbije. Time je Vučić postao elementarna katastrofa koja pogađa sve građane. Jednostavno – zemlja je izručena bandama
Prethodni dani su bili mučni za navijače Partizana, naredni će isto biti. Oduzet im je san, još jednom sa velikim Željkom Obradovićem na krovu Evrope. Sada je jasno samo jedno – Ostoja Mijailović mora da ode i tako spreči još veću štetu
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
