
Gradnja
Dekan Lojanica: Na Čukarici će se graditi pažljivo
Gradnja naspram Košutnjaka je pažljivo planirana, kaže dekan Arhitektonskog fakulteta u Beogradu Vladimir Lojanica
Inicijativa niških gradskih vlasti je rasan primer “rebrendiranja” Srbije i njene političko-društvene istorije i kulturnog identiteta po meri Besprizornih
Kad jedno društvo izjede cinični nihilizam (nihilistički cinizam?) do te mere da zapravo više “ništa nije važno” i da vas čak i moralno-intelektualne Vertikale – odavno autohorizontalizovane – agresivno ubeđuju u budalastost svakog pokušaja da se povuče granična crta između onoga što je dolično i onoga što nije – jer se, bože moj, svi ionako valjamo u istom blatu, pa hajde da bar uživamo u tome – mora da treba biti posebno zamašan komad budale pa se uzrujavati oko tamo nekog, šta znam, (pre)imenovanja ulica. Čuj, imena?! Ako smo preživeli da nam ulice imaju ulični broj nula (0), i da na tom broju žive desetine čovekolikih sablasti s pravom glasa, što bismo se sekirali oko toga da li se ulice zovu po marku ili po janku?
Okej, nisam dobrovoljno budala ni po prvi ni poslednji put. O burnoj postkomunističkoj istoriji preimenovanja ulica i drugih gradskih toponima u ovom delu sveta napisao sam podebelu knjigu tekstova, šteta što nikada neće biti odštampana – bilo bi sigurno i zabavno i mučno, a možda i poučno. Ipak, ovaj najnoviji slučaj čak je i ovako iskusnog mene ostavio bez teksta, a mislio sam da sam oguglao, da sam sve već video…
Elem, gradske vlasti – naprednjačke, koje druge? – Niša kanda su se čvrsto namerile da Bulevaru Šabana Bajramovića promene ime, to jest, da ga nazovu po nekome drugom. Lele boške, šta li je to Šaban u međuvremenu skrivio? Ništa, samo je, eto, neko procenio valjda da je tamo nekom ciganskom muzikantu malo mnogo da “drži” jedan bulevar (eej, bulevaaar!), pa mu sad traže adekvatniji posthumni smeštaj u nekoj minijaturnoj, zaturenoj uličici (koju neformalno zovu “Stočni trg”), u kraju gde inače žive Romi, tako da će Šaban opet biti među svojima, a mi bledoliki ćemo odabrati sebi primerenije društvo.
Da se razumemo, nije ni “Bulevar Šabana Bajramovića” nikakva raskoš, daleko od toga: to je samo jedna podugačka ulica u periferijskom kvartu zvanom Trošarina, nedaleko od mesta gde je Š.B. živeo. Na njenoj desnoj strani su klasične periferijske privatne kuće, na levoj – ledina. Moglo bi neko zanovetalo da kaže da je Niš mogao da nađe baš i neki reprezentativniji spomen za najvećeg, najznačajnijeg, najoriginalnijeg, najtalentovanijeg, najsvetskijeg muzičkog umetnika kojeg je ovaj grad ikada dao – a to Šaban nesumnjivo jeste, osim ako ste takav šaljivdžija da ćete mi reći da su to, šta znam, Neša Kerber ili Gale Galija, bog ih poživeo.
Megjutoa, izgleda da se i Niš, kao i cela ova zemlja, iz godine u godinu sve više smanjuje, tako da je sada već dovoljno opatuljastio da je onoliki Šaban za njega postao preveliki, pa ga treba nekako stesniti, stesati, skresati da stane u nove gabarite svog rodnog grada. Okej, Cigo, širio si se godinama po svom bulevaru, dosta je bilo, marš nazad u čatrlju iz koje si se ispilio!
Dobro, možda sam preterao, možda sam pregrub, možda nije u pitanju ni rasizam ni bilo kakvo desničarenje i besničarenje, nego samo lakomislena glupost i malograđanska besposlica? Pa, najbolji način da saznamo o čemu se tačno radi je da vidimo zašto, tj. zarad čijeg imena proteruju ime Šabana B. sa njegovog ionako romski i periferijski skromnog bulevarčeta? Novi nosilac prestižne bulevarske titule trebalo bi da bude Saša Savić Švaba. Ko? Saša, bre. Savić. Švaba. Gugl kaže: “rođen u Berlinu, živeo u Nišu, umro od infarkta 2021, u 44. godini života”. E sad, kako se imenima ljudi ne dodeljuju ulice zbog njihove smrti nego zbog njihovog života, možda ne bi bilo lošeda pitamo Gugl šta je za svog života za Niš, Srbiju, vaskoliko srpstvo i svet uradio Saša Savić Švaba. Nije pevao, tamburao, pisao, režirao, nije ništa izumeo, nije bio istaknuti (ni neistaknuti) lekar, profesor, advokat, sportista, filantrop, spasilac davljenika u Vrežinskom bazenu, dobrovoljni davalac krvi. Bio je “ poznat kao vođa kontroverznog moto kluba ‘Noćni vukovi’ koji imaju reputaciju da su povezani sa zvaničnom Moskvom, zbog svojih ultradesničarskih i nacionalističkih stavova, ali i neformalnog učešća u pojedinim sukobima na strani Rusije” Ako je osim toga bio još nešto, to široj javnosti nije poznato, pa biće da mu se to ne računa u zasluge za opšti interes.
Najznačajniji niški muzički umetnik (znam da bi pokondirene tikve radije da to bude neki dirigent ili barem basista, ali tako im se zalomilo) biće, dakle, deložiran zbog lika koji je vozio moćan motor, obožavao Putina i… radio već sve ono što rade oni koji voze moćan motor i obožavaju moćnog/noćnog Putina. Ali, o njemu ova gadost niških dnevnih vukodlaka iz vlasti ne govori ništa: nije to njegova, nego njihova akcija i njihovo ogledalo. I rasan primer “rebrendiranja” Srbije i njene političko-društvene istorije i kulturnog identiteta po meri Besprizornih.
Niški odbornici odlučivaće o ovoj inicijativi sopstvene vlasti baš na dan izlaska ovog broja “Vremena”. Tim povodom, imam oglas lične prirode: draga Biserka, ajde nazovi drugaricu ti Anči i zamoli je da umoli Šefa da naredi ovima iz Niša da ne zaseravaju vlastito dvorište, na našu zajedničku sramotu.

Gradnja naspram Košutnjaka je pažljivo planirana, kaže dekan Arhitektonskog fakulteta u Beogradu Vladimir Lojanica

Kada usamljenost ne bi bolela koliko boli, niko se nikada ne bi odrekao privilegije da zaključa vrata iznutra. Život više generacija u istom domaćinstvu, čak i skladni i solidni brakovi, najbolji prijatelji koji žive zajedno tokom studija – ništa od toga nije moguće bez povremene (u idealnom slučaju naizmenične) požrtvovanosti, bez preuzimanja tuđih tereta i razumevanja za tuđe mane. Ali ostaje i pitanje – dokle trpeti? Kako bi svako od nas trebalo da nauči da prepoznaje tu granicu posle koje požrtvovanost postaje poništavanje sebe i samoponiženje

Više od dva milenijuma nakon što je prvi čovek izračunao da Zemlja nije ravna, milioni ljudi širom sveta danas u to sumnjaju. Na čemu se zasniva teorija ravne zemlje i ko sve u nju veruje?

Ambasador Rusije u Srbiji Aleksandar Bocan-Harčenko izjavio je da bi eventualna nacionalizacija Naftne industrije Srbije, koja se pominje u kontekstu američkih sankcija, bila u suprotnosti sa međuvladinim sporazumom o energetskoj saradnji Srbije i Rusije iz 2008. godine
Intervju: Nenad Lajbenšperger, ličnost godine 2025.
Nemam prava da ćutim na nepravdu Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve