
Festival
Regionalni festival „Na pola puta“ bez dinara pomoći
U Užicu je u toku 20. književni festival „Na pola puta“ koji okuplja pisce jugoslovenskih prostora. Ni Ministarstvo kulture ni Grad ne učestvuju u njegovoj realizaciji

U Indiji mi je pre neki dan prišla devojka koja je rekla da je imala utisak kao da gleda kroz prozor u neki njoj nepoznati svet koji joj je jako blizak. To je divno, jer shvatiš da ta priča, iako je vrlo balkanska, zapravo ima univerzalnu emociju. Ljudi se smeju na mestima za koja sam mislio da su samo meni smešna i koja sam pisao sebi za zabavu
“Ovo je mali, tihi film, bez velikih scena, bez zapleta koji ‘vuče’, i nisam znao kako će reagovati publika van našeg prostora. Ali izgleda da reaguje”, kaže za “Vreme “ Nikola Ležaić, reditelj i scenarista ostvarenja Kako je ovde tako zeleno?, koje 21. novembra u Velikoj sali mts Dvorane otvara 31. Festival autorskog filma (21–28. 11). Ležaić se posle skoro 15 godina vraća na filmsku scenu, nakon kultnog ostvarenja Tilva Roš. Kako je ovde tako zeleno? lična je i introspektivna priča ovog reditelja koji se bavi svojom porodicom i njenom izbegličkom sudbinom. Glavni junak Nikola je filmski režiser zaglavljen u banalnom svetu reklama. Od roditelja saznaje za mogućnost da u selu u dalmatinskom zaleđu konačno sahrani posmrtne ostatke svoje bake, koja je pobegla iz Hrvatske tokom rata i umrla u Srbiji početkom dvehiljaditih. Nikola kreće na to putovanje sa ocem Mirkom i rodbinom, baveći se usput svojim uspomenama ali i istražujući vlastite korene. Glavne uloge igraju Filip Đurić, Izudin Bajrović, Stojan Matavulj, Snježana Sinovčić Šiškov i Leon Lučev.
VREME: Očigledno je da je ovo na neki način tvoj autobiografski film, glavni junak se zove kao i ti, Nikola Ležaić. Zašto ti je bilo toliko važno da ispričaš baš ovu priču?
NIKOLA LEŽAIĆ: Iskreno, zato što nije imalo gde drugde da ode. Nisam ja sedeo i smišljao kako da snimam film o svom životu. Naprotiv, bežao sam od toga koliko god sam mogao. Ali kad mi je otac umro, a ja bio zaključan u stanu sa koronom i bez mogućnosti da odem na njegovu sahranu, nisam znao šta bih drugo radio. Otvorio sam laptop i počeo da pišem sve čega sam se sećao s našeg puta u Dalmaciju, pokušao sam da od te priče napravim neki vid autoterapije. To je pre bilo iz nužde nego iz ambicije.
Otac glavnog junaka je u početku, pred sam polazak u Dalmaciju, malo grub prema sinu. Ali kao da se to menja pri dolasku u njegov rodni kraj, on postaje skoro blag čovek koji sina sad zove “sokole”. Povratak na rodnu grudu ima veze s tim?
Moj otac zapravo nije bio grub čovek, naprotiv, bio je pitom, blag, smiren, racionalan. Ali kada te nešto pritiska, kada moraš da rešiš stvari koje su bolne, komplikovane i emotivno nabijene, prirodno postaneš napet. To nije grubost nego neka vrsta unutrašnje borbe – osećaš krivicu, tugu, setu i to se spolja vidi kao odsutnost ili oštrina. Kad smo konačno stigli dole i obavili sve što je trebalo, kao da se rasteretio. Vratio se u svoje prirodno stanje – blag, duhovit, svoj. Mislim da ga rodni kraj nije “promenio”, nego je samo skinuo taj teret sa njega. A to oslovljavanje sa “šefe” i “sokole” nije novo, tako me je oduvek zvao, to je bio deo njegovog blesavog, rezervisanog smisla za humor.

Ovo je u stvari pravi road movie, koji prati put od Srbije do Dalmacije i nazad. Koliko je bilo komplikovano snimanje, pronalazak lokacije i saradnja sa tamošnjim vlastima? Možda je malo osetljiva i tema.
Iskreno, ne. Bilo je zahtevno logistički, ali nikakve tenzije. Ljudi u Hrvatskoj su nas dočekali normalno i bez ikakve pompe. Mislim da su odmah razumeli da se film bavi porodicom, ne politikom. U nekom trenutku sam shvatio da se cela ta priča zapravo svodi na to da svi mi imamo iste probleme: starimo, gubimo ljude, vraćamo se na mesta koja su se u međuvremenu raspala. Granice tu stvarno nisu imale šta da traže.
Zanimljiva je opsednutost glavnog junaka Folksvagenovim kombijima–kamperima, u kojima porodica može da živi na putu. To je asocijacija na izbeglički bekgraund glavnog junaka i njegove porodice?
Pa da, ali i nije. Moja porodica jeste prošla kroz izbeglištvo i poznata mi je ideja “kuće koja se seli”. Ali kamperi su pre svega jedna lepa iluzija, romantična ideja da možeš da živiš lagano, da si slobodan, a da ti je dom stalno tu negde, nekoliko metara iza. Ideal koji ne postoji, ali lepo deluje dok traje. S druge strane, isto to potcrtava liniju u filmu koja se odnosi na konzumerizam savremenog društva. Misliš da na taj način praviš iskorak iz kapitalizma, a zapravo samo upadaš u još jednu njegovu granu, u kamping-turizam. Kamperi, oprema, majstori, tehnički pregledi, dozvole, gorivo… Na kraju opet trošiš sumanute količine para da bi sebi obezbedio komad te fiktivne “slobode” koja se najčešće pretvori u gomilu gvožđa koja ti veći deo godine stoji ispred kuće dok ti rintaš da bi finansirao svoj san o bekstvu. Ta ironija je vrlo slična ironiji s početka filma, kada Nikola sluša Alana Wattsa koji priča kako treba da se prepustiš trenutku – a umesto da se prepustiš, ti slušaš predavanje o tome kako da se prepustiš. Takođe je zanimljivo da se kupovina kombija zaista dešavala paralelno sa glavnom pričom. Sinhronicitet, šta li je, ali mi je simbolički delovalo kao važan deo celog procesa.
U Kako je ovde tako zeleno? interesantan je i detalj koji se tiče “nike” dukserice na kojoj junak trakom prelepljuje logo. To je tvoj lični protest kroz pokret “No Logo” ili je priča dublja?
To je slična autoironija. U stvarnom životu ne prelepljujem logoe, iako, iskreno, voleo bih da imam taj gerilski nerv. Ali sam isuviše svestan koliko je taj gest istovremeno i smešan i besmislen, pa me je prosto blam da to radim. U filmu je to bilo zanimljivo jer govori mnogo o mom liku: on radi reklame da bi preživeo, a istovremeno ga nervira sve što reklame predstavljaju. To prelepljivanje logoa je njegov mali, komični pokušaj otpora, kao da želi da se ogradi od sveta čiji je sam deo. Nije to nikakav protest protiv brendova, više je protest protiv sopstvene kontradikcije. Taj lik je čovek koji živi u raskoraku, želi slobodu a radi posao koji ga vezuje, sanja o autentičnosti a živi u industriji koja proizvodi iluzije. Zato mi je taj komad selotejpa postao dobra metafora koja efikasno oslikava konfuziju unutrašnjeg sveta glavnog junaka.
Zašto si izabrao baš Filipa Đurića da glumi tebe, sličan ti je po senzibilitetu i karakteru?
Zato što ima tu toplu, simpatičnu smotanost i izgubljenost koju isuviše dobro kapiram. Nisam tražio čoveka koji liči na mene, tražio sam nekoga ko bi umeo da odašilje tu izgubljenost urbanog čoveka u tridesetim. Plus, ima tu neku autoironiju koja je važna, ovaj film bi bio nepodnošljivo težak da nema humora.

Kakve su reakcije ljudi na festivalima na kojima je bio prikazan?
Ovo nije film koji ima bilo kakvu pretenziju da te šarmira, da te osvoji. Za razliku od Tilva Roš nema apsolutno ničega vidljivo ekscentričnog, ali traži vreme i traži priliku da, kao i glavni junak, malo lutaš kroz film. Što nije mali zahtev za gledaoce koji su navikli na endorfinske šotove svakih nekoliko sekundi dok svajpuju kroz svoj Instagram feed. U Karlovim Varima su mi prilazili ljudi iz potpuno drugih kultura i govorili da ih je film podsetio na njihove porodice i domove. U Indiji mi je pre neki dan prišla devojka koja je rekla da je imala utisak kao da gleda kroz prozor u neki njoj nepoznati svet koji joj je jako blizak. To je divno, jer shvatiš da ta priča, iako je vrlo balkanska, zapravo ima univerzalnu emociju. Ljudi se smeju na mestima za koja sam mislio da su samo meni smešna i koja sam pisao sebi za zabavu. Izgleda da moj porodični humor komunicira bolje nego što sam mislio. Sve u svemu, reakcije su bile vrlo lične, a to je za ovakav film savršeno.
Film je koprodukcija Srbije, Hrvatske i Bugarske. S tim u vezi, u samoj realizaciji učestvovalo je i dosta bugarskih filmskih radnika, što ti na neki način i šaljivo parodiraš sa bugarskim glumcem tokom snimanja reklame. Kako ta interakcija funkcioniše u praksi?
Super. Cela ekipa, Srbi, Hrvati, Bugari, radila je ko jedna familija. A Veselin, bugarski glumac, bio je sjajan, jedva da smo se upoznali, ali se super ukačio na ironiju te scene, sve mu je bilo jasno. Balkanske koprodukcije često izgledaju kao improvizovana kućna radinost, ali istovremeno bez njih mnogi filmovi nikada ne bi postojali.
Kako je moguće da se nakon Tilva Roš, koji je imao veliki uspeh, za sve ove godine nije ukazala prilika da ranije snimiš igrani film?
Tilva jeste prošla dobro, ali to ti ne otvara magična vrata. Kod nas nema industrije u onom smislu u kojem reditelj posle uspešnog filma samo bira šta će sledeće raditi. Posle Tilve sam hteo da radim nešto potpuno drugačije, pa sam se uhvatio projekta koji je bio preambiciozan za naše uslove. Osam-devet godina pokušavao sam da ga razvijem i, jednostavno, nije mogao da se finansijski zatvori. A ja nisam tip koji može paralelno da razvija pet projekata. Držao sam se tog jednog, uporno, tvrdoglavo, možda i glupo. I onda trepneš i prođe decenija. Pripremao sam film koji se dešava u Iranu početkom osamdesetih, o našem inženjeru koji radi na izgradnji vetroparka i njegovoj porodici koja mu dolazi u posetu. Ogroman, komplikovan, preskup. I jednostavno nije mogao da se desi. Kad je propao, osetio sam kao da sam se vratio na nulu. Tako da nije stvar u tome da “nije bilo prilike”, nego da sam odabrao pogrešan plan A nikako nisam hteo da imam plan B. Bilo je tu i depresije, želje da se sve napusti i sličnog fatalizma, ali život me je na kraju resetovao, što nije loše, nauči te nekakvoj skromnosti.
Ti si vanredni profesor na FDU, kakva je situacija na tom fakultetu kada su u pitanju studentski protesti? I kako generalno doživljavaš ovu opštenarodnu pobunu? Optimista si?
Sa FDU je i počelo, što je dobro. Mi smo mali fakultet pun kreativaca, ali smo, pošto se bavimo kulturom, nebitni za vlast, tako da su dovoljno dugo ostavili tu decu da postave funkcionalan i samoodrživ sistem. Dok su shvatili šta se dešava, bilo je kasno i stvar je otišla dalje na fakultete koji ih više svrbe. U principu, vladala je retko viđena solidarnost i profesori su podržavali studente od prvog dana. Najlepše je bilo videti da ih više nije strah. Ta generacija je shvatila da ne mora da ćuti. To je veliki pomak. I naravno da sam optimista, oni imaju 20 godina, a oni naspram njih su u pedesetim i šezdesetim – biologija je na njihovoj strani.
Kao reditelju, koliko ti je inspirativan Ćacilend za neki igrani ili dokumentarni film, kada se sve ovo završi?
Jao ne, iskreno me to uopšte ne interesuje, barem ne na nivou da potrošim deo života baveći se time. Verovatno ne bih imao stomak za to. To ne sme da se zaboravi, i biće dovoljno onih koji će analizirati tu temu, ali kada se sve ovo završi, snimaću neku komediju, majke mi.

U Užicu je u toku 20. književni festival „Na pola puta“ koji okuplja pisce jugoslovenskih prostora. Ni Ministarstvo kulture ni Grad ne učestvuju u njegovoj realizaciji

Zaposleni Narodnog pozorišta dobili su predlog repertoara za decembar, ali im njegov sadržaj nagoveštava da ni sledećeg meseca neće biti na svojoj sceni

Po Vladimiru Đukanoviću Đuki ključni razlog zašto ljudi ne idu u pozorište je politički i ideološki stav njihovih glumaca. Prema podacima RZS, ljudi idu u pozorište, čak i više nego pre

Bijeljina planira restauraciju zapuštene nemačke Evangelističke crkve, dajući tako primer drugima u regionu kako se štiti kulturna baština i ako pripada narodu koji više tu ne živi

Mislim da je Generalštab nešto što bi trebalo da nas ujedini, jer to je posao za sve - kaže Ćuta povodom inicijative da se sudbina ovog kulturnog dobra odluči referendumom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve