Ratovi, Hag, on i mi

Dobro je da mladi ljudi u današnjoj Srbiji ne znaju mnogo o Ratku Mladiću. Jer sve što mogu dobiti od vladajućeg režimskog diskursa jeste da je u pitanju junačina koja je branila i spašavala Srbe (vidi tekstove na stranama 16 i 22).

Mada i u okruženju vlasti postoje ljudi koji ne spore pokolj u Srebrenici, svi unisono tvrde da se ne može govoriti o genocidu. Inače, kada je Mladić u pitanju, znatan dio građana – nerijetko različitih političkih stavova – izbacuje iz takta činjenice da Haški sud nije osudio Nasera Orića, Antu Gotovinu, Ramuša Hardinaja i neke druge optužene za zločine nad Srbima. To im je, kažu, razlog za revolt. Eto, kad ovi nisu kažnjeni, ne treba biti ni Ratko Mladić.

Van Srbije i Republike Srpske zavladalo je sladostrašće zbog smrti bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske, kao da njegova pravosnažna presuda abolira sve počinioce zločina nad Srbima. U tom požaru mržnje koji je zahvatio Srbiju, Federaciju Bosne i Hercegovine, Hrvatsku i Kosovo zaboravljene su dvije ključne stvari. Prva – jedan zločin ne potire drugi. I drugo – presude je donio međunarodni sud koji su priznale sve bivše zaraćene strane i niti jedna jedina nije zadovoljna njegovim radom.

Sigurno je da se Haškom tribunalu štošta može zamjeriti, ali teško da bi bez njega došlo i do mrvice pravde i odgovornosti za zločine počinjene u jugoslavenskim ratovima. Ali nije to suštinski problem u suočavanjem sa prošlošću.

SIMBOLI JADNOG PATRIOTIZMA, DA JADNIJI NE MOŽE BITI

Riječ je zapravo o faktu da gotovo sve vlasti u državama regiona svoj legitimitet izvode iz krvoprolića devedesetih. Zato podjela na “nas” i “njih” traje već decenijama, pa se i počinioci ratnih zločina dijele na “naše” i “njihove”. Prvi su nevini poput anđela, drugi krivlji od crnog đavola.

U tom kontekstu se osuđeni za ratne zločine poput Mladića proglašavaju herojima, a ljudima koji rade na pomirenju lijepe etikete odroda i izdajnika. Među ove posljednje spada i pisac Vladimir Arsenijević. Njega su beslovjesni klinci premlatili neposredno pred obilježavanja Dana sjećanja na Srebrenicu.

Dokle ide takvo shvaćanje patriotizma – jadno da jadnije ne može biti – svjedoči i slučaj hrvatskog generala Slobodana Praljka. On se 2017, prilikom izricanja presude od dvadeset godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, ubio trovanjem usred haške sudnice.

Što je time želio postići? Ništa drugo nego da “mučeništvom” usreći svakog ratnog huškača, šovinistu i desničara u Hrvatskoj. Imao je petlju za samoubojstvo ali ne i za suočavanje sa odgovornošću za polja smrti koja je posijao. Šovinizam nikada nije u stanju pogledati sebe u ogledalu. Gadna je to slika.

Mladić nije otišao u takav ekstrem. Slično Praljku, ni on nije izrazio kajanje ili priznao bilo kakvu odgovornost, iako je osuđen na doživotnu robiju za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti. Ali baš zato je postao simbol srpskih desničara i šovinista. On je za njih generalčina, oficir koji je svuda “pokazao dušmanima” i “osvetio ugašena ognjišta”, uključujući i Srebrenicu.

KAMENČINA U ČIZMICI

Režim šefa države i cijelog Ćacilenda dugo je potajno rehabilitirao Mladića, rehabilitirajući ujedno vlastiti ratni i politički put. Njegovom mehanizmu vlasti bio je neophodan pogani mit o “junačkom generalu” kako bi čitav srpski narod predstavio kao njegove i svoje saučesnike i sljedbenike.

To će reći da su Vučić i ekipa u tišini inspirirali murale sa Mladićevim likom, a glasno relativizirali ratne zločina i zastupali istorijski revizionizam. Između ostalog, zbog toga su i razvalili politički i javni život.

Ali sada se preminuli Mladić ponovo vratio u Vučićev život. Kakav će on stav zauzeti o njegovoj sahrani? Hoće li joj prisustvovati i tako izazvati bijes Evropske komisije ili odsustvom iznevjeriti najtvrđe jezgro svojih glasača? Pogotovo one koje regrutira u Republici Srpskoj (vidi tekst na strani 8).

Kao i obično kada zapadne u ovu situaciju, Vučić nastoji pokazati držanje čovjeka koji je iznad svih podjela – ne bavi se on prošlošću već budućnošću, razvojem zemlje, jačanjem standarda građana i slično tome u istom pravcu. Navodeći da će o svemu odlučiti Mladićeva porodica, kanda je nagovijestio da bi mu ipak najmilija bila sahrana u najužem familijarnom krugu. A jasno je – on tu nema što tražiti.

Problem time ipak ne može biti riješen. Naime, dok nastaje ovaj tekst javnost iščekuje dvije informacije – kada će i gdje Mladić biti sahranjen, te da li će u narednih nekoliko dana Vučić raspisati izbore za 28. oktobar?

Ukoliko se desi ovo drugo, moguće je da će Vučićeve kritike Evropske unije, susjednih država i naroda iz bivše Jugoslavije, Brisel i drugi “mjerodavni strani faktori” čitati i kroz prizmu odnosa prema Mladiću. Na drugoj strani, odsustvo antizapadne i svađalačke retorike nije nešto na što je naviklo naprednjačko biračko tijelo. U svakom slučaju, Mladićeva smrt Vučiću nije došla u dobro vrijeme.

IZBORI KAKVIH NIJE BILO

Teško je izbrojati koliko puta je Vučić najavio izbore. Sada kada se čine vrlo izvjesnim, i dalje ima ljudi koji su skeptični da će ih zaista zakazati za nedjelju 28. oktobra (vidi tekst na strani 6). Prosto – predsjednik Srbije nije čovjek koga treba držati za riječ.

Da li sada ima veće šanse nego prije nekoliko mjeseci? Teško. Režim je dugo u osipanju i glatko bi izgubio na iole poštenim i fer izborima. To znaju čitava zemlja i sam Vučić. Zbog toga se nastoji domoći pobjede drugim sredstvima.

Njegova bjesomučna ljetnja kampanja imala je za cilj samo da maskira tu namjeru. Ona sadrži potplaćivanje birača njihovim novcem, medijski teror (vidi tekst na strani 12), zloupotrebu institucija, nasilje, bezakonje, ucjene, pritiske… Izbori su za naprednjake ratna operacija u kojoj ne uzimaju zarobljenike.

A kako će izgledati njihova formalna kampanja jasno je iz Vučićeve “kaznene ekspedicije” u Užicu. U najkraćem – stanovnici Novog Sada 4. septembra i, potom drugih gradova, gledaće kolone autobusa punih statista koji izigravaju narod, te batinaše i policiju koja im pomaže gdje god zapnu sa utjerivanjem straha.

Sam izborni dan vjerojatno će biti gori nego najgori na proljetnim lokalnim izborima. Zbog toga nije ni čudno što mnogi očekuju ozbiljne nerede još za vrijeme glasanja, a posebno poslije saopćavanja rezultata. Naprosto, režim radi sve što može ne bi li Srbiju još više udaljio od vladavine prava.

Zapravo, simbol najavljenih izbora biće naprednjačka paravojna baza u beogradskom Pionirskom parku ispred Predsjedništva Srbije – po imenu Ćacilend. Tamo bi Ratko Mladić bio svoj među svojima.

Na kraju – može li se na izborima pobijediti režim utemeljen na nasilju, sistemskoj korupciji, strahu, raspamećivanju, normalizaciji nenormalnog, mržnji, podjelama…? Može i mora, a Studentski pokret odavno pokazuje i kako. U suprotnom, cijela zemlja će postati jedan veliki Ćacilend, u kojem će vladati mafijaška pravila i vrijednosti Ratka Mladića.

Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!