
Blokade ulica
Mlaćenje i hapšenja: Šta se događalo u noći na četvrtak
Batinanja, masovna hapšenja, akcija policijskih specijalnih jedinica: šta se događalo u noći između srede i četvrtka na ulicama širom Srbije
U eri kada se podaci tretiraju kao nova nafta, ali i kao nova pretnja životnoj sredini, naučnici i tehnološki giganti sve ozbiljnije razmatraju opciju da ih izmeste sa Zemlje — doslovno
Tačka Nemo ili Point Nemo je najudaljenije kopno koje postoji, nalazi se usred Tihog okeana i u svakom tekstu o tih nekoliko stena vulkanskog porekla obavezno se navodi da su mu najbliži ljudi kosmonauti na svemirskoj stanici u prolazu, udaljeni malo više od 400 kilometara, ali uvis. Uskoro bi slični podaci mogli da se koriste i za data centre. Najbliži bi mogao da nam bude podjednako udaljen, odozgo, i kada se nalazimo na najgušće naseljenom mestu na svetu. Jer postoje planovi da se naši podaci iz “oblaka” izmeste još više, na satelite.
Mnoštvo je razloga za to, a najviše je onih koji se tiču efikasnosti i ekologije. Količina podataka koju obrađujemo svake milisekunde je tolika da održavanje takvih sistema zahteva ogromnu energiju. Mnogo te potrebne energije troši se na sisteme za hlađenje procesora pa je emisija ugljen dioksida data centara počela ozbiljno da smeta. U bližoj orbiti takvih problema ne bi bilo. Hlađenje bi bilo prirodnije, zbog niske okolne temperature kojoj bi sistemi lako predavali toplotu, a energija za rad bi se dobijala iz velikih solarnih panela. Jedini ekološki greh bio bi lansiranje satelita, što se opet može rešiti, kaže struka.
Planovi za satelitske data centre su raznoliki. Neki ih vide kao zgodno mesto za sve velike podatke, ali i za njihovu obradu, gde bi neki sateliti nosili, figurativno rečeno, hard diskove dok bi na drugim bili procesori koji podatke obrađuju. Prednost u odnosu na sadašnju situaciju je što bi dostupnost bila bolja, ne bi bilo zemaljskih smetnji, čak ni ratovi i prirodne katastrofe ne bi poremetili rad interneta, o čemu svedoči primer Starlinka.
Drugi vid korišćenja je prikupljanje podataka o pojavama na Zemlji i u svemiru, njihova obrada i slanje na odgovarajuće adrese. Recimo, satelit uoči šumski požar ili neku sličnu nesreću u ranoj fazi, ta se informacija procesuira i uz dodatak veštačke inteligencije aktiviraju se odgovarajuće službe na Zemlji. Možda i robotizovane, ali precizno vođene iz svemira. Isto tako se mogu prikupljati i obrađivati informacije koje šalje lunarna stanica ili ona sa Marsa. Ideja je mnogo i sve su vrlo napredne.
Ima, naravno, i problema. Uglavnom ovozemaljskih. Prvo pitanje koje se postavlja je ko je odgovoran za ono što se u svemiru dešava na računarima. Da li je to vlasnik satelita, da li se eventualna tužba podnosi u zemlji gde je registrovan ili tamo odakle je satelit lansiran? Ili sudovi kakve mi znamo nemaju ingerenciju nad radom mašina koje kruže oko planete?
Problem je i održavanje, mada nešto manji. Verovatno bi u svemiru morala da se organizuje tehnička podrška, pa makar i robotizovana, čiji bi posao bio da povremeno nešto restartuje brutalnim paljenjem i gašenjem, kakvo se ne može izvesti na daljinu.
Treći problem je latenca, odnosno vreme od izdavanja naredbe do njenog izvršenja, koja se meri u milisekundama i veća je ako se komunicira sa satelitom. To znači da bankarske transakcije svakako ne bi mogle da se obavljaju na ovaj način, verovatno ni mnoge druge koje zahtevaju minimalno vreme odziva. Recimo, medicinske operacije na daljinu, koje se smatraju budućnošću zdravstva.
Prvi koraci na izmeštanju podataka i procesora u svemir uveliko su napravljeni i nisu baš od sedam milja, a trebalo bi da budu od sedamsto. Razlog su jaka kosmička zračenja koja ne pogoduju opremi i ona zato mora posebno da se štiti. Tu je u problem unapređenja hardvera. Svemirske stanice pokreću računari pravljeni u vreme njihovog lansiranja, tako da na nekima i dalje fino rade 286-ce. Ozbiljan data centar zahteva stalno apgrejdovanje što je u slučaju satelita vrlo teško ili nemoguće. Ostaje i da lingvisti reše ozbiljan problem – kako da se nezadovoljnom korisniku kojem je veza u prekidu odgovori sa “ekipe su na terenu”.
Batinanja, masovna hapšenja, akcija policijskih specijalnih jedinica: šta se događalo u noći između srede i četvrtka na ulicama širom Srbije
Zašto Vučić samo još u Ćacilendu može biti svoj sa svojima? Zbog čega ne može više vladati bez pendreka, marice i vašljive zatvorske ćelije? Ko u Srbiji ruši pravni poredak, a ko ga uspostavlja? Kuda vodi hapšenje studenata? I šta su dokazale blokade i građanska neposlušnost
Simbol protesta građana prethodnih dana postao je ovaj deo urbanog mobilijara. U drami Duška Kovačevića on ima pet zvezdica, služi kao menza, prinudni smeštaj i peć na čvrsto gorivo, tako reći ložište. Kontejner je pored toga, simbol odbacivanja nepotrebnih stvari, društvene nejednakosti, a odnedavno je glavno sredstvo privremene regulacije saobraćaja tokom blokada. Tokom studentskih protesta veoma se vodi računa o opštoj higijeni, pa je završetak svakog okupljanja bilo simbolično i bukvalno čišćenje javnih površina. Nasuprot tome, pristalice vlasti su komunalnim službama ostavljale brda đubreta.
Autentično i delatno socijalno nezadovoljstvo ne nose u svom životnom prtljagu penzioneri nego mladi, jer im preti duga budućnost socijalnog beznađa. Ne preti profesorima nego studentima. Svest o oporoj socijalnoj budućnosti istinski je detonator progresivnih promena, a ne nostalgična prošlost. Njeni akteri jesu studenti neopterećeni iskustvom i starom praksom. Nemaju u sećanju ni građanski rat ni međunarodnu izolaciju Srbije, nego samo dugu koruptivnu noć SNS vlasti
Centar za odnose sa javnošću Elektrodistribucije Srbije demantuje pisanje “Vremena” o očitavanju brojila. Demanti prenosimo u celosti i bez izmena
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve