Među psihoanalitičarima je postala popularna teorija o dejstvu muzike koja se oslanja na ideju o paralelizmu kretanja. Muzika je, naime, definisana kao pravilno kretanje od jednog tona ka sledećem, a osećanja su definisana kao procesi koji troše energiju, zato i predstavljaju kretanje u našem unutrašnjem svetu. Otud je muzika shvaćena kao spoljno ogledalo naših unutrašnjih procesa, kao put da osećanja iznesemo, vidimo izvan sebe i pounutrimo, te da ih sa velikim grupama ljudi zajednički iskusimo
...Aleksandar Dimitrijević
Moguće je da u ljudskim društvima nema raširenijeg fenomena nego što je muzika. Poznavale su je sve kulture, u svim epohama. Na kom god ostrvu da se zateknu, antropolozi nailaze na nju; arheolozi otkrivaju instrumente stare hiljadama godina. Imamo muziku za bebe, uspavanke, muziku za veselja i proslave, svadbene, vojne i posmrtne marševe, države imaju himne, religije imaju svoju sakralnu muziku, pevanje i/ili plesove, različiti narodi imaju različite melose, postoji muzika za opuštanje, uspavljivanje, meditaciju, rad… A u poslednjih nekoliko decenija, od muzike kao da je teško i pobeći – u restoranima, prodavnicama, na aerodromima, u teretanama, negde čak i u liftovima – kao da svaki rizik od tišine mora da se njome predupredi. Najduži dan u godini, 21. juni, ujedno je i Međunarodni dan muzike, pa se održavaju bezbrojni koncerti na otvorenom i na svakom od njih okupljaju na hiljade zaljubljenika.
Muzički ukusi neobično lako stvaraju i uništavaju bliska drugarstva i romantične veze, posebno ako su u pitanju adolescenti, mada u najvećem broju slučajeva muzika ne igra nikakvu konkretnu ulogu u životima datih osoba. (Oduvek se čudim tome da se ona Svetlana što je, navodno, sve pitala zadovoljila bratom, studijama, hrvatstvom i Rilkeom, a ništa je o muzici nije interesovalo.) Mnogi ljudi su spremni da zbog koncerata putuju, zbog Marije Kalas su spavali po pet noći na betonu ispred biletarnice, zbog Tejlor Svift su (barem) jednom toliko skakali da je registrovan blaži zemljotres, onoliki ljudi se oblače kao Elvis ili šišaju kao Madona, skoro svako koga poznajete kupovao je ploče, plaća Spotify, ima barem jednu majicu povezanu s omiljenim bendom, imao je njihov poster na zidu. Teški simptomi ozbiljnog oblika ludila!
Gradimo ogromne koncertne dvorane, operske kuće i koristimo sve vrste velikih, otvorenih i zatvorenih, prostora za zajedničko slušanje muzike, a za gradove kao što su London ili Berlin nemoguće je uopšte izbrojati koliko takvih mesta ukupno ima. Arhitekte posebno uče o akustici da bi mogle da nam obezbede savršen zvuk, a još su Vizantinci znali da u zidove crkava treba dodavati prazne ćupove da bi se dobila bolja akustika. Najluđi primer svakako je velika sala Berlinske filharmonije, podignuta pre više od šezdeset godina, kada nije bilo digitalnog modeliranja, pa je prvo sazidana njena deset puta manja maketa (dakle, sala sa oko 250 sedišta), na njoj detaljno testirani svi aspekti rasprostiranja zvuka, a onda je sravnjena sa zemljom da bi mogla da počne izgradnja “prave verzije”.
TA ČUDNA VRSTA DUHOVNOG UZDIZANJA
Nekolicina ljudi u svakoj generaciji ima dar da u sebi čuje čitave melodije – i da zna koja grupa instrumenata treba da ih ponese, kada da pojača zvuk, gde da naglasi, a kada da svi zasviraju zajedno. I ne samo da oni to umeju da zapišu na papir već ima i po nekoliko ljudi na svetu koji te zapise uistinu razumeju i umeju da usaglase grupu od stotinak muzičara tako da oni, kroz banalno vibriranje vazduha, prenesu do publike i zapisano i sva osećanja skrivena među notama i znakovima. Ne sme se zaboraviti ni to da nigde na svetu ne postoji tako savršena saradnja kao što je ona neophodna za izvođenje jedne simfonije ili opere: usklađenost do nivoa milisekunde, svest o tome šta svako oko vas svira i kako da se u to uklopite, tranzicije u kojima nijedan ne sme da “ispadne”, zajedničko postizanje najrazličitijih boja i izražavanje osećanja…
Jednako je neobična i publika na koncertima klasične muzike. Dok se uz gotovo sve druge vrste muzike pleše, ovde to nikome i ne pada na pamet. Tačno od vremena prosvetiteljstva, kad uloga religije u društvu počinje da slabi, pojavljuje se ta čudna vrsta sekularnog duhovnog uzdizanja, meditacije u velikoj grupi, kada niko ne mrda i ne progovara. Videćete ljude kako plaču, aplaudiraju i po pola sata, u milanskoj “Skali” i kako pevače gađaju voćem i povrćem, ali ima i koncerata nakon kojih dosta dugo vlada potpuna tišina, kao da svi žele da što duže ostanu u tom jedinstvenom stanju do kojih ih muzika dovede, da se taj doživljaj nikad ne prekine.
U popularnijim žanrovima muzike strukture najčešće jesu jednostavnije, ali spoj melodije i teksta često pogađa izravnije u srce i ljudi se uz njih potpunije raduju i pate. Ovde mnoštvo sledbenika imaju jedinstveni izvođači – neko ni za šta na svetu ne bi menjao pevanje Bili Holidej, neko Hendriksovu gitaru – mada se izdvajaju i samosvojni autori, pa je, recimo, Dilanu i Balaševiću davno oprošteno što ne bi prošli audiciju ni za jedan hor. Ovakvi koncerti donose drugu važnu vrstu zajedništva kroz zajedničko pevanje nekad i desetina hiljada ljudi, za šta su moji omiljeni primeri “Queen” na Live Aidu (možda najefektnije iskorišćenih dvadeset minuta u istoriji muzike) i improvizacije tokom kojih beskrajno muzikalni Bobi MekFerin pretvara publiku u hor.
Moglo bi se ovako nabrajati do u beskraj, toliko je muzika svuda oko nas i u nama. Problem počinje kad počnete da tražite razumna objašnjenja za bilo šta od ovoga, kad se upitate koji su uzroci tog ludila za muzikom. Muzika nema nikakvu jasnu svrhu, poput gladi, žeđi ili seksualnog nagona, da bi imala tako veliku ulogu u našim životima i davala toliki doprinos kvalitetu života makar nekih ljudi. Takođe, mada može i da odlučuje o reprodukciji nekih vrsta ptica, među ljudima se oženilo bezbroj onih koji ne bi umeli da otpevaju serenadu ni pod pretnjom smrću ili imaju “dve leve noge i obe kuvane”, pa nije moguće reći zašto muzika nije nestala tokom dugog evolucionog procesa.
Sam proces uživanja, takođe, deluje naprosto besmisleno. Zvučni talasi krenu iz nekog izvora (glasnih žica, instrumenata ili “nosača zvuka”), imaju određenu frekvenciju i intenzitet, koji se još i menjaju. Oni putuju kroz vazduh, a komšije vam nekad pokažu kako zvuk prolazi i kroz debele zidove. Stignu do vašeg uha i aktiviraju složeni perceptivni sistem, vi na kraju procesa te talase “prevodite” u doživljaj muzike. I tamo gde govor može da ne izazove ništa, a buka želju da se udaljite, isti ovi talasi u slučaju muzike izazivaju smeh i suze, hrabrost i tugu, inspiraciju i patnju… A mi i dalje ne znamo zašto!?
SVET SE IZRAŽAVA U RITMOVIMA
Odvajkada verujemo i da onaj ko peva zlo ne misli, da je muzika nekako povezana s plemenitošću duha, velikodušnošću ili dobrotom. Jedno vreme se smatralo da će vam deca biti bistrija ako im dok su jako mala često puštate Mocartovu muziku. U najuticajnijoj knjizi u istoriji brige o mentalnom zdravlju, Anatomiji melanholije Roberta Bartona, prvi put objavljenoj 1621. godine, muzika se preporučuje kao oblik tretmana protiv depresije. Uprkos tome, mi danas znamo da teško da bi iko pristao da se druži s Betovenom ili Stravinskim, da je Vagner jak kandidat za najmračnijeg narcisa svih vremena, a muzika kojom su bili neprekidno okruženi nije ništa pomagala.
Nauka sada kaže da muzika uistinu deluje na nas na poseban način. S jedne strane, dok rešavanje zadataka aktivira pojedine oblasti mozga – različite u zavisnosti od toga da li su u pitanju matematičke, jezičke, prostorne ili socijalne kompetencije – muzika jedina aktivira čitav korteks i različite “niže” strukture. S druge strane, prosto slušanje muzike, bez terapijske namere i svrhe, snižava anksioznost i krvni pritisak i popravlja raspoloženje i kvalitet sna, te podstiče lučenje “hormona sreće” (dopamina, serotonina i oksitocina).
Neki savremeni autori smatraju da bi se moglo reći da je mozak jedan veliki senzor za muziku, pošto se sve na svetu izražava u ritmovima, od godišnjih doba do hoda i gestikulacije, a što bolje opažamo i tumačimo te ritmove bolje ćemo se snaći i u prirodi i među ljudima. Verovatno je najvažnije to što mi često previđamo da su neverbalni aspekti komunikacije u velikoj meri usmereni na u suštini muzičke elemente: ton, boju i intenzitet glasa, ritam govora, kao i ritam pokreta šaka i tela koji sve to prate. U pripremama za neke profesije uči se kako da se ovo što bolje protumači (u idealnom slučaju, bolje nego što ga i sam sagovornik razume), a u drugima kako da se ovim manipuliše i na publiku ostavi što bolji utisak (gde komičari imaju mnogo izazovniji zadatak nego političari).
Među psihoanalitičarima je postala popularna teorija o dejstvu muzike koja se oslanja na ideju o paralelizmu kretanja. Muzika je, naime, definisana kao pravilno kretanje od jednog tona ka sledećem (što najveći broj ljudi spontano prepoznaje, a neki i proučavaju na časovima harmonije i kontrapunkta), a osećanja su definisana kao procesi koji troše energiju, zato i predstavljaju kretanje u našem unutrašnjem svetu (latinska reč doslovno to i kaže – e–motio, a mi i osećamo da nas osećanja inspirišu, pokreću na različite aktivnosti). Otud je muzika shvaćena kao spoljašnje ogledalo naših unutrašnjih procesa, kao put da osećanja iznesemo, vidimo izvan sebe i pounutrimo, te da ih sa velikim grupama ljudi zajednički iskusimo.
Neki od najznačajnijih filozofa u istoriji bili su vrlo sumnjičavi prema muzici upravo zato što ona ima veliko dejstvo na nas iz potpuno iracionalnih razloga. Čini se, ipak, da je u ovoj njenoj moći da udahnjuje ili pojačava život moguće uživati na potpuno bezbolne i bezopasne načine. A ako i nisam u pravu, ništa strašno. Za nešto tako važno kao što je muzika neka cena mora da se plati i treba je platiti s osmehom. Sve je jeftinije od zamišljanja horor filma u kome su univerzum, ljudsko društvo i naši unutrašnji svetovi ispali iz ritma i harmonije, i samo čujemo šibanje vetra i vrištanje gladnih.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Četnički vojvoda Vojislav Šešelj opet aktivira paravojne formacije kako bi plašio građane, uz zdušnu podršku svog plitičkog čeda Aleksandra Vučića. Preti da će u sredu da rasturi barikade u Zemunu
Izabran je hibridni model nastave koji „čuva obrazovni proces bez odricanja od osnovnih vrednosti – slobode, solidarnosti i dostojanstva – i ne prekida blokadu zgrade Fakulteta“, saopšteno je
Broj poginulih u katastrofalnim poplavama koje su pogodile centralni Teksas porastao je na 59, dok se za više desetina osoba i dalje traga. Među nestalima je i 27 devojčica iz letnjeg kampa Mistik
Građani Čačka i okolnih mesta blokirali su u petak naplatnu rampu na auto-putu Miloš Veliki u Pakovraću. Blokirano je uključenje na auto-put, a najavljeno je da će blokada trajati do 21 čas
Gestom pumpanja na Vimbldonu Novak Đoković je na sebe navukao kletve i uvrede režima Aleksandra Vučića. Stavljen je u isti koš sa „blokaderima-teroristima“ i „antisrbima“
I kako će vatrogasci, policajci i lekari da brinu o nebezbednim tunelima? Pa, tako što će da osmatraju brdo i budu spremni ako se brdo obruši na autobus, na primer
Da li biste seli sa Aleksandrom Vučićem za kafanski sto nakon što je pomilovao naprednjačke muškarčine koje su palicom junački polomile vilicu studentkinji? Osim gubitka elementarnih moralnih kočnica, šta još stoji iza ovog čina
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!