Nisu se osamdesete pošteno ni ohladile a bilo je jasno kako je sarajevski Novi primitivizam bio sjajan izuzetak, blistavi prekid u prevlasti starog (primitivizma) širom Balkana. Danas je to – zvali ga politički populizam, po Trampu, Vučiću ili kakogod – još bolnije, bode oči kad “Zabranjeno pušenje” (dalje: ZP) stigne u salu nadomak Ćacilenda. Imao je taj bend i svoju unutarnju diferencijaciju, pošto ih je rat u BiH ranih devedesetih pocepao na dva entiteta. Bizarnije i od svetskih slučajeva, dešavalo se godinama da obe verzije ZP nastupaju u istim zemljama, no pevač Karajlić dr Nele, predvodnik grupe novobazirane u Beogradu, sve je više koristio etiketu “No Smoking Orchestra”, da bi njegovo srozavanje u unca-unca, hm, trend, 2023. dovelo do sudske zabrane koju je izdejstvovao suosnivač/koautor Davor Sučić-Sula, alias Sejo Sekson. (Ideolog van benda, pa makar i Kusturica, do’akao bi i jačim postavama.) Od tada ZP je opet samo jedno, ono koje vodi Sekson, koji se odavno se vratio u rodno Sarajevo i ustalio postavu s pretežno hrvatskim muzičarima.
Frakcija, tačnije (pokazaće se) matica koju smo privremeno označavali kao ZP (liga Zapad) nekad nas je redovno posećivala, nastupajući obično o pok. Danu republike ili na letnjim festivalima (vidi “Vreme” br. 883). Te punokrvne RnR svirke su se nažalost proredile, pa je Srbiju zaobišlo koncertno obeležavanje četrdesetogodišnjice izlaska legendarnog albuma prvenca ZP Das Ist Walter (1984, Jugoton). Utoliko je važnije što nam je, posle trijumfa po drugim prestonicama Balkana, stigao aktuelni live program “Neuštekani”. U Seksonovoj postavci, koliko naklonjen unplugged, dakle više akustičnim aranžmanima, toliko je zasnovan i na manje poznatim, uživo ređe (ili nikad) izvođenim pesmama ZP, te začinjen njegovim pričicama između. No, većina numera ZP ionako su priče, dobri primeri pripovedanja u formatu pop pesme.
Tako je i započet koncert, besprekornom ravnotežom uličarske ironije i prave strasti: ”Halid ‘mjesto Halida” stavio je tačku na besmislena preterivanja povodom smrti H. Bešlića, podsetivši na trend jaranizacije domaće estrade (nekako uporedo sa usponom Novog primitivizma) i sasvim u skladu s Bešlićevom željom da ga rađe pamte kao dobrog čovjeka nego dobrog pjevača. Zipovana ritam sekcija zadržala je električnu bas gitaru i čvrsti ali diskretni rokerski skelet. Na akustičnoj, iz zadnjeg reda je kantri solažama i ukrasima istrčavao Antun-Toni Lović. U navalnoj liniji, uz takođe amplificiranu Sejinu gitaru, glavni solisti su virtuozni, u osnovi bluzer Tomislav Goluban (usna harmonika i značajna karijera i preko Atlantika) te nepresušni Robert Boldižar (violina, inače i klavijaturista). Uz ovaj sedeći sekstet, prekaljenu postavu ZP savršeno upotpunjuje – jedina neprekidno na nogama – Anđela Zebec. Sekson je iskustveno ovladao ograničenjima svog glasa i prilagođava mu sopstvene pesme, odavno postavši pouzdan frontmen snažne grupe, ali na našim jezicima retko koji ženski prateći vokal toliko čini za svog glavnog pevača kao Anđelin. Intervali, unisi, dueti, dijalozi kao neodoljivo setni “Arizona Dream” krunisani su kad Anđela potpuno preuzme jedan od albumskih bisera ZP, dirljivu “Pismo Elvisu” (Dži Kurtoviću, naravno). Tu su prvo probile ovacije starosno razuđenih posetilaca (ulaznice 2700–4000 din.), koji su potvrdili kako ZP u Beogradu uvek ima dovoljno publike da zađe i u prostore za više od 1000 ljudi.
U prvom delu bend se uglavnom držao kaskajućeg ritma a la Džoni Keš, sasvim po meri naracije većine pesama gusto naseljenih živopisnim likovima (“Gospođa Senada” (se nada?), ”Blues predsjednika opštine”), da bi nas postepeno preveo u kamiondžijsko brundanje, presecano ponekom nežnijom (“Lijepa Alma”, “Boško i Admira”) i hitovima sa širokim refrenima (“Hadžija ili bos”). U najkraćem, ovo je koncertna promocija dvostrukog, dvoipočasovnog live albuma Uživo u Lisinskom, snimljenog u Zagrebu početkom, a objavljenog na platformama sredinom 2025. Izbor numera prošarao je bogati opus, bez obzira na to da li su izdanja bila dostupna i u Srbiji, a po reakcijama publike kao da su i najmlađi znali sve. Gudački kvartet “Tektonik” (aranžmanom koji je za ZP napisao sam Arsen) pridružio se za blok otpočet obradom Dedićeve “Takvim sjajem”, da bi sledili predratni hitovi “Posljednja oaza (Fikreta)”, “Balada o Pišonji i Žugi” i “Djevojčice kojima miriše koža”, ali i klasici (njihova) “Lutka sa naslovne strane”, gastarbajterska tugovanka “Možeš imat’ moje tijelo”, “Poso, kuća, birtija”, “Kažu mi da novog frajera imaš”.
Masovno pevanje nastavilo se i u finišu, kroz “Yugo 45” i “Fildžan viška”, a tri sata zaokružio je triling-bis – zlokobni “Karabaja”, euforični “Šeki is on the road again” i gotovo repovana “Zenica bluz”. Neuštekanost nije nikakva prepreka da ZP razvali kao da je na visokonaponskoj struji. Još važnije, izvorni duhovi Sarajeva i Bosne zdravo su i sigurno, čuvani u pesmama “Zabranjenog pušenja”.