Što spaja Vasilija Čujkova i Tomislava Momirovića? Točan odgovor glasi – Kina. Obojica su tu ostavila trag i, potom, ušli u istoriju. Konkretno: Čujkov je obranio Staljingrad, a Toma Mona se nalazi na korak da mu granica budu nebo i Vučić. Drugim riječima, sva je prilika da će zasjesti u fotelju predsjednika vlade.
“Eh, Toma Mona za premijera”, čitalac otpuhuje i prevrće očima. Ali, sačekajte malo. Što kaže Vučić? Zar nije jasno i glasno obavijestio javnost da se okane čaršijskih priča pošto niko osim njega ne zna imena premijera i ministara? Spominje li itko u tom kadrovskom ringišpilu Tomu Momirovića? Ne, mada bi trebalo.
Od sve djece, pardon ministara, jedino je Toma Mona dobio orden za posljednji Dan državnosti. To priznanje se može ilustrirati na sljedeći način: čitava vlada stoji na bini, a samo njega osvjetljava spot reflektor. I zbog čega je odlikovan? Za trgovinski sporazum sa Kinom, koji je ionako utanačen na višem nivou, a on je završio tek birokratski dio posla? Ajte, molim vas… Dio javnosti zato spekulira da je orden dobio za druge zasluge, no nije ih zgodno kas’ti.
Što li bi to moglo biti?
Cinici kažu – parizer. Elem, Momirović je svima pokazao da je za Šefa spreman primiti metak. Odnosno – pojeo je prvi put u životu i svoj i Vučićev dio parizera, a on za takvu požrtvovanost pohvaljuje, nagrađuje i unapređuje.
Međutim, realisti upozoravaju na nešto drugo i vele da je Toma Mona kao ministar građevine kontrolirao najveći budžet u novijoj istoriji Srbije. Sve u svemu, nekih pet milijardi i kusur evra tokom dvije godine. Zašto je ovo važno? Zato što u pozadini te megagradnje leži i megaugradnja. Ali da bude jasno – ne Momirovićeva, već režima čiji je dio.
Unaprijedivši naprednjački način distribucije narodnih para, Toma Mona se popeo za nekoliko stepenica više. U kapacitetu – kako režimski funkcionari vole da govore o sebi – predsjednika Odbora za privredu i financije sada odlučuje o čemu će vlada raspravljati i o čemu neće. Baš o svemu? Nipošto, samo o onome gdje je u pitanju ozbiljan novac. Zbog toga – koliko god Toma Mona djelovao nemušto i benigno u javnosti – nije mu se pametno zamjeriti. Jer kome on udari veto na bilo što materijalno-financijske prirode, niko mu u vladi nije u stanju pomoći, pa čak ni Siniša Mali.
Poput svakog hiperaktivnog dečka koji obećava, Momirović nije zarobljenik kancelarije, sekretarice i fikusa. Naprotiv, nimalo se ne ustručava zaprljati ruke na terenu. U pitanju je – ma koliko god zvučalo fantastično – “srpski svet”. Tamo gdje Vulin galami i brlja, Toma Mona tiho završava. Svega tu ima: kreiranje koalicija, brige o kadrovima i njihovim postavljenjima, specijalnih poruka u četiri oka, ponuda koje nije moguće odbiti… Uglavnom, promoteri i političari iz vascijelog “srpskog sveta” i okoline ne uzimaju olako u usta ime Tomislava Momirovića.
Znaju i zašto. Prilikom afričke turneje, u pratnji Tome Mone bili su i predstavnici civilnih i vojnih službi. Što li oni rade sa ministrom unutrašnje i vanjske trgovine? Sigurno nisu zapalili u Ruandu i Ugandu zbog konditorske industrije. Prije će biti da je riječ o trenutno najtraženijoj robi u svijetu – oružju i municiji. Ako je ovo točno, onda je Toma Mona onaj koji pregovara i ugovara, eksportira i reeksportira, a ljudi iz službe dođu kao stručni suradnici. U tom pravcu, vjerojatno je uputnije upitati njega otkud onolike rakete i granate iz Srbije u ukrajinskim lanserima i haubicama nego ministra vojnog. Nema nimalo sumnje da mu službe zajedno sa svojim kooperantima i te kako znaju zahvaliti na diskreciji.
Opće je mjesto da ovaj ministar i hotelijer ima političku težinu lahora, ukorijenjenost u stranci poput jaglaca u rano proljeće i da zavisi isključivo od Vučićeve dobre volje. No, sada se stvari mogu oteti kontroli.
Kao babica ili dželat projekata zavisnih od vlade, nosilac diplomatskog pasoša “srpskog sveta”, povezan sa “namjenskim” biznisima i zadužbinar tajnih službi, Tomislav Momirović je slika i prilika iz prave duboke države. Onaj tko tu očekuje tipove nalik Džejmsu Bondu ili zakopčanog birokratu čije ime niko ne zna – griješi. Bezbojan, nekarizmatičan i nevješt u javnosti, Toma Mona zapravo spada u mali broj ljudi koji van reflektora suštinski vladaju zemljom. Bez obzira na svu svoju moć i uticaj, Aleksandar Vučić im samo drži politički kišobran.
Zbog ovog i još ponečeg drugog, izbor Momirovića za premijera ili bilo kakvog ministra nije političko pitanje. Stvar je u tome da bi njegovo učešće u bilo kojoj novoj vladi armiralo svu toksičnost u društvu i državi. Naprednjaci će kad-tad otići, a Toma Mona će ostati. Fali mu samo jedan mandat da to ostvari.
