Vučićeva i tajkunska vremena

Dan poslije izbora od 24. septembra 2000. znalo se da je Slobodan Milošević poražen na izborima. Tu činjenicu više ništa nije moglo promijeniti. Pokušaje prekrajanja volje građana tadašnji režim je platio potpunim slomom Petog oktobra 2000.

U narednih četrnaest godina svaka je vlada bila koaliciona, a izborni proces i rezultate nitko nije dovodio u pitanje. Činilo se i da je Srbija umorna od lidera: niti jedan premijer ili predsjednik države nije imao moć ni nalik onoj Miloševićevoj. Rejting stranačkih vođa je rastao i padao pod uticajem javnog mnijenja, postojalo je više centara odlučivanja, politički život bio je buran, izbori neizvjesni… Aleksandar Vučić to naziva tajkunskim vremenima.

Sve partije koje su obilježile period od 2000. do 2012. danas ne postoje ili predstavljaju avetinjske sjenke samih sebe. Ništa se dramatično nije desilo: bez ikakvih demonstracija i nemira, priznat je izborni poraz i mirno predata vlast. Koliko je tadašnja javnost bila uvjerena da ni radikali svježe okrečeni u naprednjake nisu u stanju ukinuti dostignute standarde pluralizma, parlamentarizma i medijskih sloboda, svjedoče i „bijeli listići“ na izborima 2012; obuzeti mesijanskim sindromom, ti ljudi nisu htjeli glasati za „manje zlo“ – svi su im bili isti.

Sada – osam godina kasnije – Srbija je još samo formalno višepartijska država. Politički život ne postoji – na sceni je samo nesmiljena režimska propaganda. Funkcije premijerke, ministara i narodnih poslanika u potpunosti su obesmišljene. Većina institucija također. Izborni proces je sve samo ne fer i pošten, a medijske slobode svedene su na karikaturu. Danas u Srbiji postoji jedan jedini centar odlučivanja, bez obzira o čemu se radi. To je predsjednik Republike Aleksandar Vučić. U njegovim rukama više je političke i svake druge vlasti nego što je Milošević ikad imao.

Kako se do ovog stiglo?

Nije sporno da su klijentelizam i korupcija bujali u tajkunskim vremenima, kako Vučić naziva period između 2000. i 2012. Sada je sve isto, samo neusporedivo gore nego onda. Lako se složiti i da su mnogi ondašnji nosioci vlasti bili nesposobni i nedorasli svojim položajima. No, u odnosu na ove aktualne, većinom izgledaju kao akademici. Točno je i da su bivše partije vlasti zloupotrebljavale svoj položaj, vodile funkcionarske kampanje i činile još mnogo toga iz bogate riznice partokratije, ali prema mašineriji Srpske napredne stranke djeluju poput ekipe vikendom okupljene na malom fudbalu…

Borba za demokraciju nikad nije završena. Ne trpi samozadovoljstvo, narcisoidnost, aroganciju, trule kompromise, sektaška zastranjivanja, proceduralne prečice, trgovinu uticajem, ortačke usluge, povlađivanje prizemnim strastima… Kada se na to zaboravi, vlast automatski postaje plijen autoritarnih demagoga, a oni ne pružaju šansu za popravni.

U Srbiji se 2012. na sve to zaboravilo. Kada su u pitanju političko odlučivanje i javna kontrola vlasti, zemlja je na istom mjestu gdje je bila i prije dvadeset godina, dan prije izbora od 24. septembra 2000.