U ime oca

Čitav svijet se nosi sa koronom. U državama gdje je demokracija razvijena, vlasti priznaju propuste, otvoreno govore o velikim problemima, diskutuju o nužnim ograničenjima… U Srbiji, međutim, sve je drugačije. Svašta je do sada ova zemlja vidjela, ali ništa ni nalik na kampanju kakvu trenutno vodi Aleksandar Vučić.

Predsjednik Srbije je sveprisutan. Samo o sebi govori: on nabavlja i dostavlja respiratore, on izvještava o stanju oboljelih kao da je sa vizite došao pravo na konferenciju za štampu, on prenosi svoje razgovore s kineskim doktorima, on uvodi nova ograničenja… Nerijetko dekoncetriran, redovno banalan i preopširan, Vučić je kontradiktoran, šmirantski hiperemotivan, te kao takav, glavni izvor konstantne nesigurnosti i panike. I tako iz dana u dan, u vascjelom medijskom prostoru. Nikako da mu dosadi.

Navedeno bi se još i nekako moglo progutati da nema onog drugog dijela ove lične kampanje. Naime, predsjednik tretira svoje sugrađane poput maloljetne djece – razmažene i nezahvalne – koja ga stalno ljute. Zato im drži pridike, kori ih i viče, prijeti svima stavljanjem u kaznu zbog neposlušnosti nekolicine. Za svaku grešku svog režima krivi građane, a on je svetački bezgrešan, pravi podvižnik, žrtva podmuklih neprijatelja. To su – kako koji dan – gastrabajteri, penzioneri, vlasnici pasa, evropska administracija i, nipošto na posljednjem mjestu, novinari nezavisnih medija i politički oponenti. Vučić se očito pogubio od silnih obraćanja naciji, pa ju je počeo doživljavati kao prošireni Glavni odbor Srpske napredne stranke. Koliko, svjedoči karikaturalno oponašanje u izvedbi njegovog ličnog personala od premijerke Ane Brnbić ka naniže.

Svađalačka i sluđujuća retorika predsjednika Srbija posebno je eskalirala protekle nedjelje. Najvjerojatnije su mu istraživači javnog mijenja saopćili da mu je rejting počeo padati ili bar oscilirati, pa je odlučio da malčice stane na loptu. Međutim, ništa se nije promijenilo. Dok Vučić trenutno izigrava brižnog oca familije, iznad politike i njome izazvanih strasti, armija botova i režimskih trbuhozboraca na zarez nastavlja gdje je stao. Poseban doprinos ovoj praksi dali su novinari tabloida skresavši mu sve u lice protiv opozicionih lidera i nezavisnih medija, a on ih je strpljivo slušao na konferenciji za štampu, mučenički i skrušeno odbivši svaki komentar prije okončanja pandemije. Ovo nije zabilježeno ni za vrijeme Miloševića, niti u doba dijalektičkog materijalizma.

Uglavnom, cilj čitave ove Vučićeve kampanje jeste da pokaže kako samo on zna šta nam je činiti, kako bez njega ništa ne može funkcionirati i da ga nije, propali bi koliko sutra. On je ujedno i odlučni šef države i direktor bolnice i upravnik skladišta sanitetskog materijala i predsjednik kućnog svjeta i pravedni, ali strogi otac… Prosto – jedan jedini, nezamjenjivi, bogom dani spasilac.

Ako se netko još ne brine kakva će Srbija izgledati poslije korona, krajnje vrijeme je da počne.