TV šop

Odavno je utvrđeno da djeca niskog težišta, ona koja rastavljaju kišnu glistu da ustanove kako radi, momentalno prekidaju sve aktivnosti, poput povlačenja stolnjaka na kome su netom postavljeni tanjuri i prateći escajg, kada na „malom ekranu“ započne neki od TV šopova. Ne trepćući svojim krupnim okicama, malo nakrivljenih glavica, dok u ručicama stišću kakvu plišanu kornjaču ili premeću lego kocke, stoje kao ukopana. Jedva da i dišu. A iz televizora odjekuje: „fantastično“, „genijalno“, „fenomenalno“, „nevjerojatno“, „senzacionalno“, „super“… Tada kao predak svog potomka i pravnog nasljednika pomislite u jednom kratkom trenutku da bi možda mogli nešto i pospremiti u kući. Međutim, ubrzo ustanovite da oslonjeni o fotelju ili štok i sami piljite u smjeru TV.

Ima se i rašto. Moguće je, recimo, da dijete prije ili kasnije upita tko je izmislio „magičnu krpu – jedini original na našem tržištu“. Ukoliko ne budete znali da je to „sada već bogati Šveđanin Jan Limbad“, roditeljski autoritet mogao bi ozbiljno doći u pitanje. Ništa manje važno nije biti upoznat i sa najnovijim trendovima u razvoju ribeža (rende). Razlog: potomak, čiji svaki objed zahtjeva omanju reprizu dejtonskih pregovora, kao svoju posljednju ponudu u potrazi za zadovoljavajućim kompromisom iznese zahtjev da će pojesti supu ako dobije i rešetkasto isječen prženi krompir. Kako mu udovoljiti ako vam nije poznat adekvatan proizvod? Treba li išta reći o metalnom sapunu – pozadina je borba za sticanje higijenskih navika – koji uklanja neugodne mirise plodova mora, varikine i luka, traje doživotno, a isporučuje se sa zidnim držačom? Može li se racionalno suprotstaviti potrebi nabavke „šogun“ noževa izniklih na čuvenoj japanskoj tradiciji samurajskih sablji koje „nindža“ poklanja izvjesnoj majci i domaćici? Da li želite da vam rođeno dijete u sopstvenim očima izgleda kao moron kada se na rođendanu okupi cijela grupa iz vrtića, a vi niste zvjezdasto isjekli paradajz jer niste kupili potrebnu alatku? Primjera je zaista mnogo.

Ipak, nema mjesta strahu od ničim sputane dječje inicijative. Ukoliko su savladali korišćenje telefona – potpuno je nevjerojatno kako pamte one brojeve – možete biti sigurni da će telefonirati i naručivati. Međutim, prije nego što poštar pozvoni sa paketom, kontaktiraće vas iz narečenog TV ili tele šopa da provjere narudžbu. Tada vam ne preostaje ništa nego da pocrvenite dok držite slušalicu i objasnite da se to djete samo igralo. Ukoliko se to bude dovoljno često događalo, a događaće se, povremene kapitulacije – to jest prihvaćanje narudžbi – neminovne su i neizbježne.

Prijatelji, rođaci, kumovi i vaši roditelji sada prekvalificirani u babe i djedove samo stvaraju konfuziju i nisu u stanju pomoći. Kamo vodi meditiranje bratića „šes’etosmaša“, veterana urnisanja američke čitaonice o pogubnosti potrošačke kulture? Djed, vojno lice u zasluženoj penziji, izložiće kako su „naši iz Službe“ još onomad znali da su Amerikanci na isti način razbili Sovjetski Savez i ukazati na povezanost novog svjetskog poretka sa astoniš pastom koja je u stanju očistiti i ono što magična krpa nije. Baka – također penzionerka, Dafinin i stari štediša – kojoj dobro pamtite kako vas je cimala za ruku ispred izloga sa igračkama, milovaće svog unuka i nešto maglovito mrmljati o skorom penzionerskom čeku najavljenom na državnom TV devniku. Od svih su ipak najgori dobro obavješteni prijatelji, polušverceri. Na sav glas će vas uporno ubjeđivati kako se ono za što je vaše dijete toliko zapelo može upola jeftinije nabaviti na buvljaku ili još jeftinije donijeti iz Segedina.

Spasa jednostavno nema. Međutim, na kraju tunela nazire se svjetlo. TV šopovi, kao i mnogo toga, dijeci sitnog zuba prije ili kasnije dosade. Taman odahnete, a onda ustanovite da su otkrili „Fonto“, horoskope i u tom pravcu sve do „vrućih“ telefona koji počinju sa dvije devetke…