Solidarni u mržnji

Vijest glasi: Osuđenici iz KPD-a Sremska Mitrovica donirali su Svratištu za djecu Novi Beograd oko 4000 suhih dnevnih obroka i 500 zaštitnih maski, a povodom Dana ljudskih prava.

Izreka da nije teška robija već robijaši najbolje objašnjava zbog čega je malo solidarnosti u zatvorima. Naime, donatori iz mitrovačkog zatvora leže zbog ubojstava, razbojništava, krađe i drugih krivičnih dijela u nimalo prijatnim uvjetima i uz svakodnevnu presiju karakterističnu za ovu vrstu smještaja. A ipak – i bez obzira ne eventualne skrivene motive i zadnje misli – zatvorenici u Mitrovici su pomogli nekom tko je u težem položaju od njih.

Bez brige, poštovani čitaoče, gotovo jednostranačka Narodna skupština Republike Srbije potpuno je imuna od ove vrste solidarnosti. Poslanike nimalo ne zanimaju građani dok na hladnoći satima čekaju ispred kovid ambulanti. Još manje kolaps zdravstvenog sistema koji medicinski radnici reanimacijom održavaju u životu. Nikakav interes ne pokazuju ni za muke čitavih kategorija stanovništva koje su na rubu egzistencije i jedva spajaju kraj s krajem…

I da ne nabrajamo dalje: naprednjački poslanici sa sve svojim šefom, ministrima i stranačkim feudalcima, gaje osebujnu vrstu solidarnosti samih sa sobom. Ma koliko bili podijeljeni na klanove i uzajamno zakrvljeni, svi kao jedan neumorno i zapjenjeno demoniziraju novinare i glumce, javne ličnosti i tviteraše, zamišljene neprijatelje i, ritualno, kao obavezni element – Dragana Đilasa. Ove izljeve i pripadajuću praksu, Đorđe Vukadinović precizno je i sasvim točno nazvao „solidarnost u mržnji“.

Zašto im je toliko potrebna? Zar ne drže kompletnu vlast u zemlji, ključne ekonomske poluge i gotovo sve medije? Tko ih u bilo čemu može zaustaviti ili im se efikasno suprotstaviti. Zbog čega ni nakon osam godina nisu u stanju iskoračiti iz Šešeljeve sjenke?

Jasno je da dio odgovora leži u odvraćanju pažnje javnosti od katastrofalne situacije u državi i društvu. Ma koliko im ova vrsta manipulacije bila važna, ona je ipak u službi nečeg još mnogo malignijeg i toksičnijeg.

Riječ je o pokušaju izopačene homogenizacije kroz jedinstvo u mržnji predatorskog i pogubnog režima sa građanima suočenim sa sopstvenom nemoći pred koronom i drugim problemima kroz projeciranje dežurnih krivaca za sve. Prosto, u toku je zastrašujući i odvratni lov na vještice koji, slično kakvom bolesnom rijalitiju, budi najniže porive i kod aktera i kod publike.

Za sada djeluje da je naprednjačka kampanja pun pogodak – isto kao i ona Miloševićeva i Šešeljeva početkom devedesetih. U suprotnom, Vučić i njegov trust spin doktora hitno bi je okončao i prešao na nešto drugo. Oni se ionako ni sa čim drugim ne bave.

Ipak, na njihovu veliku žalost, mržnju nije moguće izvoziti poput industrijske robe ili poljoprivrednih proizvoda. Da jeste, predsjednik države i vladajuće partije zaista bi govorio istinu hvaleći se da je Srbija među evropskim liderima. A tu, odavno, konkurencija nije za potcjenjivanje.