Sećate li se Kosmajca

Kao što je i red, sve se desilo stihijski, kampanjski i na ‘o ruk. Publiku je prvo zagrijao ministar unutrašnjih poslova dr Nebojša Stefanović obnarodovavši masovno hapšenje 150 ljudi, navodno povezanih sa najtežim krivičnim djelima. A onda je Aleksandar Vučić tresnuo šakom o stol i najavio uvođenje doživotne robije plus drakonsko pooštravanje kaznene politike. Neće više kriminalci slobodno šetati ulicama i uznemiravati mu biračko tijelo!

Dakle, predizborna kampanja 2019. nije mogla početi efektnije. Osvrnimo se, kratko, na neke od njenih osnovnih karakteristika.

Pod jedan, Vučić se ponovo nastoji legitimirati kao glavni borac protiv kriminala zbog čijeg ga bujanja žestoko prozivaju politički protivnici. Nazivati ih stalno lopužama više mu nije dovoljno, pa biračima sada namiguje da Đilas, Jermić, Tadić i ostali iz opozicije žele vlast kako bi, pored ostalog, zaštitili narkodilere, ubojice, silovatelje, pedofile… Osim toga, odavno se izlizala hajka na tajkune, odnosno, suđenje Miroslavu Miškoviću.

Dva – Vučić je i dalje ostaje „žrtva“. Kako je nagovijestio, „protiv njega“ će se udružiti i podzemlje i borci za ljudska prava i zapadne ambasade u Beogradu, a po svoj prilici i zemlje Evropske unije. Zbog čega? Zato što mrko gledaju kad Srbija sama uvodi blagodati kojim oni raspolažu. Na primjer – doživotnu robiju kao u Njemačkoj, kada već ne može zdravstvo, školstvo, kvalitetu života, demokratsko odlučivanje…

Obje ove točke vode ka trećoj, ključnoj. Neumorno izučavajući istraživanja javnog mnijenja, Vučić odavno zna da „narod voli čvrstu ruku“, to jest da je veliki broj građana sklon „kratkom postupku“ kada su u pitanju ubojice, silovatelji i dileri, te da argumente stručne javnosti i zakonsku proceduru doživljavaju kao čisto zamajavanje. To nije nikavo čudo pošto mu biračko tijelo ionako gaji veliku naklonost prema autoritarnom vođstvu. Pa zar Putin vlada drugačije i nije li zbog toga enormno popularan u Srbiji? Konačno, postoji li išta bolje za unutrašnju upotrebu prilikom njegovog dolaska u Beograd od jasne demonstracije da on i naš predsjednik dijele iste bratske vrijednosti? I to ne bilo kakve – već čvrstorukaške.

Ipak, netko će dobronamjerno pitati, može li uprkos svemu ovome biti kakve vajde za građane od najnovije Vučićeve vojne protiv kriminala? Odgovor glasi – ne može. Kao i u slučajevima kada je imenovao Dragoslava Kosmajca za najvećeg mafijaškog bosa u zemlji, proglasio pokušaj ubojstva Milana Beka rasvijetljenim, najavljivao razotkrivanje tko stoji iza atentata na Olivera Ivanovića i da ne nabrajamo dalje, od svega će ponovo ostati samo dim u službi pumpanja rejtinga. Drugačije – da se ne lažemo – nije ni zamišljeno.

Jer, ako je policija uspjela i ostvariti kakve operativne uspjehe protiv kriminalnih klanova, sada će morati sve iz početka; ako su u tužilaštvima gradili čvrste optužnice, na sud će opet izlaziti nespremni sa dokazima prikupljenim pomoću štapa i kanapa. Pored toga, masovna hapšenja za televizijske kamere i drakonsko kažnjavanje nemaju ni malo uticaja na generalnu i specijalnu prevenciju. Ono na što i te kako imaju, jeste daljnje urušavanje pravne države zarad najjeftinijih demagoških poena i učvršćivanja lične vlasti.