Post

Godina 1986. masnim je slovima upisana u historiju restorana splitskog brodogradilišta. A kako i ne bi, kada su zaposleni za tadašnji božićni post mogli dobiti i riblje, posne obroke. Tri godine prije ove tanjir-revolucije, u jednoj se anketi vidjelo da je 47 odsto brodograditelja zainteresirano za uživanje posne hrane, 32 odsto bilo je jelovnički ravnodušno, a 21 odsto „škverana“ izjavilo je da posnu „spizu“ ne preferiraju ni u predbožićne dane. Sondaža nije ozbiljno shvaćena, pa je od 3500 mesnih, tj. mrsnih obroka pripremljenih za Badnji dan 1985. godine, 2000 završilo u pomijama.

Vjersko-prehrambena revolucija zarazila je cijelu pokojnu državu, na neizmjernu radost proizvođača ribe. Tako je samo za tri dana aprila 1991, dakle u vrijeme velikog (pred)uskršnjeg posta, samo „Ečka“ obogatila trpeze sa gotovo pet vagona ribe. Potrošnja prethodnih godina bila je upola manja.

Post je djelomično ili potpuno ograničavanje uživanja određene hrane u određenom vremenu i sa određenim ciljem, ali se post, kao trajni ili (češće) privremeni oprost, može odnositi i na uživanje u piću, duhanu, seksualnim manevrima i sl. Razlozi za post mogli bi se, okvirno, podijeliti na tjelesne, duhovno-etičke i religijske. U prvu skupinu, pored npr. zapadnjačke trke za vitkom linijom, spada i, primjerice, spoljno i svako drugo uzdržavanje sportaša prije važnih nastupa. Međutim, takve „karantine“ preporučuju se samo muškarcima. Neka istraživanja, naime, pokazala su da, konkretno plivačice, postižu bolje rezultate ako su prije skoka u bazen ogledale sa jednim ili više tzv. nadraživača. Ali i tome valja imati mjere.

Sačuvati harmoniju različitih sila u sebi čovjek može samo kada (raz)umom i voljom ovlada nagonima, posebno onim prvotnim i namoćnijim (za hranom), koji, ako se udruži sa svojim bratom (seksualnim nagonom), može odvesti čovjeka do životinje. U jelu se najopipljivije pokazuje od čega smo napravljeni i koliko smo od te građe zavisni. U postu se, s druge strane, nastoji pokazati kako se čovjek može, bar u nekoj mjeri, prebaciti preko svoje tjelesnosti, odnosno da su u ljudolikima i neke druge mogućnosti. Smisao života – uče sve religije – nije jedino (ili, po nekima, nije uopće) unutar materijalnog, opipljivog, jedaćeg svijeta, pa je post uspostavljanje veze s božjim ili božanskim u čovjeku.

Post je znak budućeg života u vječnosti, kada se neće imati potreba za hranom. U postu se kršćani odriču hrane koja im je najukusnija da bi i pokazali koliko im je stalo do Tijela i Krvi Isusa Krista, tj. do onoga što je Bogočovjek darovao pod likom kruha i vina. Etiopska crkva u pričesti (euharistiji) kršćanskoj obavezi u vrijeme velikog posta, ne koristi kruh i vino, već – med i mlijeko.

Pravoslavni svetac Focije je među sedam „zabluda Latina“ naveo i dvije prehrambene: post subotom i uživanje sira i mlijeka u prvom tjednu velikoga posta. Dva vijeka kasnije, u doba potpunog raskola (1054), također se spominje „subotarenje“. Toga više nema: (rimo)katolici petkom održavaju nemrs (zabrana mesa i mesnih prerađevina, a dozvoljeno mlijeko, jaja, riba i sl), a post (samo jedan puni obrok dnevno) da se odnosi na Pepelnicu i Veliki petak. U pravoslavca su jednodnevni postovi (ne jede se meso, osim riblje, ali niti mlijeko, sir ili jaja) srijedom (Juda izdao Isusa Krista), te petkom (dan kada je Krist razapet), kao i na još neke blagdane. Višednevni su božićni, uskršnji, petrovski i velikogospojinski. Izuzeci za (jednodnevni) post su tzv. trapave sedmice, kao i zdravstveno stanje vjernika. Kod protestanata, npr. u augsburškoj konfesiji, naglasak je na, recimo tako, blaženom ali trajnom postu. Bog hoće da uvijek živimo umjereno i trijezno.

Propisi Starog zavjeta (saveza) o (ne)čistim životinjama i određenoj čistoti u vezi sa postom, u stvari, imali su za cilj (i) da čovjek stalno misli na Boga i dokazuje svoju vjeru žrtvovanjem, odricanje, uzdržavanjem od stvari koje same po sebi i nisu morale biti slabe i otrovne i sl. Isus, koji je primio temeljne vrijednosti Starog zavjeta, potvrdio je i post, te ga je posvetio time što je i sam postio.

Crkveni propisi o postu podstakli su ljude na naizgled negriješiv zadatak: kako zadovoljiti pravila a ipak ne smanjiti uživanje za stolom. Nastale su stotine recepata za kobasice od ribe, za lažnu srnetinu (od povrća) pa i za svinjsku glavu od šarana. Ili, redovnici bi, ako nije bilo zabranjeno piti, trošili malo ili malo više vina, pa bi nešto prezalogajili. Ali, to se nije računalo kao propast posta, već kao spas od alkoholizacije.

Još je Aristotel znao da post blagotvorno deluje na metabolizam i duševnu kondiciju. Tijelo je lakše, a mozak brži (jer se bolje prokrivljuje, a ne da ljudski crveni sok stalno opslužuje želudac). Sveti jovan Zlatousti (350-407), poručivao je: „Ne govori mi: Toliko dana sam postio, nisam jeo ovo ili ono, nisam pio vina, išao sam u gruboj haljini; nego kaži nam da li si od gnevnoga postao tihi, od žestoka dobrosklon. Ako si ti ispunjen zlobom, zašto si telo mučio?“