Ministrova unutrašnja drama

Što li bi dr Nebojša Stefanović dao da je poput Dijane Hrkalović mogao stati ispred Boška Obradovića i poručiti držanjem čitavog tijela da preko njega živog neće proći hodnikom? Ovako, u policijskoj stanici Guča, državna sekretarka u MUP-u ispade naprednjačka Lara Kroft, a sam ministar je i dalje ostao puki Nebojša iz Beograda iz „Utiska nedelje“.

U prvi mah, nije sve izgledalo izgubljeno. Da su policajci „postupili“ kao što je Stefanović želio da im naredi, još je mogao odigrati ulogu princa na bijelom konju koji, u posljednjem trenutku, spašava princezu u sportskoj odjeći i kose vezane u rep od vakele predsjednika Dveri. Kako li bi tada izgledala naslovna strana Informera ili „Minut – dva“ na Pinku? Tko bi tada bio naprednjački akcioni heroj, a?

Međutim, „život nije bajka, život nije film“. Preživljavajući unutrašnju dramu – neizrecivu mješavinu zavisti, samosažaljenja i osujećenosti – Stefanović je zatražio dozvolu od Vučića da naredi „postupanje“ i tako zasjeni Hrkalović. Možda je šef stranke i države samo kratko rekao „Ne“ i spustio slušalicu, a možda se i grubo izdrao na svog ministra. Na primjer – otkud mu ideja da pred put na sjednicu Savjeta bezbjednosti u Njujorku imaju još jednog premlaćenog lidera Saveza za Srbiju; radi li i Stefanović za takunsku osovinu Đilas-Šolak?

Nema ničeg teže za svakog pravog sljedbenika od sumnje u njegovu lojalnost. Samurajski spremno Stefanović je zato ponudio ostavku, tu najveću žrtvu koju on može dati. Vučić je ostao duboko ganut: pohvalivši revnost i plemenitost svog ministra, javno se zarekao da će zajedno sići sa političke scene – sa štitom ili na njemu. Hrkalović dolaze i prolaze, jedan je Nebojša iz Beograda.

U međuvremenu, završeni su lokanoj izbori u Lučanima. Naprednjaci su trijumfirali, a kako i ne bi? Od kad postoji ta općina, nikada nisu bili upregnuti toliki državni i paradržavni resursi za jednu efemernu izbornu pobjedu; nikad po glavi stanovnika nije bilo toliko aktivista iz Vojvodine, crnih džipova, kratko podšišanih momaka i državnih funkcionara – od ministra omladine i sporta, Vanje Udovičića do samog Vučića. I, naravno, na sam dan za glasanje – Hrkalović.

Ne znamo što je državna sekretarka radila u Lučanima, ali znamo kako izgledaju izbori u Srbiji posljednjih sedam godina. Zbog toga je sasvim blisko pameti da je Hrkalović možda određivala lokalnim policajcima kada trebaju intervenirati a kada ne, koordinirala njihovo sadejstvo sa „pajser brigadama“, kreativno tumačila upotrebu „mjera“ i ličnih podataka – da ne nabrajamo sve mogućnosti iz njenog djelokruga.

Što god da je radila – upalilo je. Jedna od posljedica tog rada, biće i sve više građana na ulicama Beograda, iz subote u subotu, iz mjeseca u mjesec. Zbog toga je sasvim realno da dr Stefanović ponovo poželi u Informeru i na Pinku pet minuta slave izmakle u Lučanima, a Vućić tako stekne priliku da mu ispuni obećanje o zajedničkom povlačenju.