Ministarka i dva resorna hapšenja

„Za sada nemam nijedan razlog da poverujem da je državni sekretar Ministarstva Miodrag Poledica umešan u radnje koje mu se stavljaju na teret“, obznanjuje Zorana Mihajlović, ministarka građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture.

Poledica se „okliznuo“ u nastavku predistražnog postupka vezanog za korupciju u Infrastrukturi železnice kada je, sredinom januara, uhapšen i direktor ove firme Miroljub Jevtić. On je, svojedobno, radio i kao savjetnik Mihajlović.

„Razočarana sam ponašanjem direktora Jevtića i svime što mu se stavlja na teret“, rekla je tada ministarka.

Hm… Nije teško uočiti razliku između ove dvije izjave, zar ne? Što li bi one mogle značiti u čudesnom svijetu naprednjaka?

Hapšenja „mangupa u vlastitim redovima“ – ne mnogo poznatih i bitnih ljudi – uvijek su dobra u predvečerje izbora; na taj način se poručuje kako „partijska knjižica nikoga neće zaštititi“ i slično, sve u istom pravcu. Problem je, međutim, što na ovome nije lako stati jer odmah kreću daljnje špekulacije tko je doveo osumnjičene na njihove funkcije i omogućio im „radnje stavljene na tetet“. U konkretnom slučaju, nema sumnje. Riječ je o Zorani Mihajlović, a to je još bolja predizborna priča.

Naime, ministarka je već godinama na meti desnog krila Srpske napredne stranke i njihove radikalske sabraće; zajednički je tretiraju kao „američkog čovjeka“ i uljeza u svojim redovima. Svima je tu dobro: Aleksandar Vučić tako hendluje čvrstorukaše, a Mihajlović gradi imidž rijetke proevropske naprednjakinje. Aktualna hapšenje su, čini se, unijela nova pravila u ovu vrstu igre.

Svjesna ih je i Mihajlović. Ako je prilikom hapšenja Jevtovića svojim razočarenjem bila na liniji, u slučaju Poledice morala je izdvojiti mišljenje. Nema izbora: nedavno prozivanje u tabloidima i skupštinski linč u radikalskoj izvedbi, sugeriraju da za nju neće biti mjesta u sljedećoj vladi, ako ne i nešto drugo. Jer – što je ona radila ukoliko uhapšeni zaista budu proglašeni krivima? Ako nema njene neposredne odgovornosti, zašto nije pazila? I podržava li se tako satiranje od posla predsjednika Srbije i njegova „mudra politika“? Zbog ovih pitanja, Mihajlović mora tvrdo igrati, pa odbijanjem da povjeruje u krivicu Poledice, šalje signal da joj netko „pakuje“. A taj sigurno nije iz neke opozicione partije.

Kritička javnost ne očekuje jasan sudski epilog ovih resornih hapšenja. Zauzvrat, o njima će se naveliko razglabati u naprednjačkim redovima. Kako i ne bi – u pitanju su tektonika moći, raspolaganje narodnim parama i povlaštenim poslovima, mogućnosti sticanja i gubitka privilegija, izbor pobjedničkog partijskog klana…

Naravno, iza svega stoji Aleksandar Vučić. Manji razlog je već tradicionalno držanje svojih suradnika u strepnji i neizvjesnosti, a mnogo veći izborna taktika u godini bojkota. Jer protiv koga da mobilizira svoju zastrašujuću stranačku mašineriju? Zar mu doista trebaju svi oni sigurni glasovi i presija zbog Čedomira Jovanovića, Tatjane Macure i Aleksandra Olenika? I samom Vučiću to mora izgledati besmisleno i kontraproduktivno.

No, ukoliko izbore prikaže kako neku vrstu stranačkog glasanja proširenog na čitavu zemlju, stvari djeluju drugačije: em će partijski kadar biti motiviran da „izvodi“ glasače svim sredstvima, em će i najave da bi netko od naprednjačkih velmoža mogao zglajzati podići interes biračkog tijela. U tom kontekstu, ministarka Zorana Mihjlović i aktualna resorna hapšenja liježu kao kec na desetku.