Krade se, ali kad se nije

Tvrdnju da Srbija zaslužuje mnogo bolju opoziciju posebno podržavaju Aleksandar Vučić i, što je još važnije, Ana Brnabić. Za razliku od predsjednika i premijerke, Aleksandar Vulin smatra da državi ne trebaju nikakve opozicione stranke, ali to je njegovo lično mišljenje i on će, kao i uvijek, disciplinirano izvršiti svako naređenje svog vrhovnog komandanta ma koliko mu to teško padalo. U tom kontekstu, ni mi ne bi da zostanemo. Polazeći od kamena temeljca kog je udario Jaroslav Hašek u svojoj Stranci umjerenog napretka u granicama zakona, te aktualnog parlamentarnog i javnog života u Srbiji, predlažemo sljedeći model opozicionog organiziranja i djelovanja.

Pod jedan, jer se ipak radi o opoziciji, načelno moramo držati kritički stav prema vlastima. Međutim, nikad – pa ni u snu – ne smijemo zaboraviti na – ali. Primjeri: krade se, ali kad se nije kralo; Goran Vesić i ekipa pretvorili su grad u neprohodno divlje gradilište, ali kada je u Beogradu išta pravljeno po planu; medijske slobode su na niskom nivou, ali kad je bilo drugačije? Ovaj pristup garantira slobodan pristup režimskim medijima. Tema – dijalog vlasti i opozicije.

Prva točka direktno nas vodi na drugu. A ona kaže da u svakoj prilici moramo dobro opaučiti Dragana Đilasa, Vuka Jermića, Borka Stefanovića i ostala lica, javnosti poznata kao bivša vlast. Riječ je o prozivanju navedenih za činjenja ili nečinjenja od prije sedam godina, stvarna ili izmišljena. Ako netko slučajno potegne Vučićev lik i djelo iz radikalskih dana, priložiti potvrdu o amneziji. Izdaje se prilikom raspisivanja tendera, popunjavanja upravnih odbora javnih poduzeća i svih vrsta sinekura.

Tri. Obavezno omalovažavati građanske proteste. Tvrditi u svakoj prilici da su bezidejni, malobrojni i da njihove učesnike, a posebno organizatore, ujedinjuje isključivo mržnja prema Vučiću. Ako budemo prinuđeni, možemo priznati da građani i imaju razloga za nezadovoljstvo, ali uz ukazivanje da se na ulici ništa ne može rješavati, te upućivanje na „institucije sistema“. To što od njih nije ostao ni kamen na kamenu, okriviti mentalitet ili bilo koga tko nam padne na pamet samo ne Vučića i njegov režim. Tko ne shvaća, neka pogleda pod jedan.

Tako stižemo i do četvrte točke. Za svakodnevni govor mržnje, šovinističke ispade poput onoga u Borči protiv Albanca, vlasnika pekare „Roma“ i, uopće demoniziranje i targetiranje svakog neistomišljenika, prebacivati odgovornost na opoziciju i oponente režima. Svi koji šetaju sa Boškom Obradovićem – zvanično proglašenim za fašistu od Vućića i njegovih trabanata – ni sami nisu ništa bolji. Zauzvrat, prilikom istupa predsjednika Srbije, Vulina, Maje Gojković i ostatka ekipe, priložiti potvrdu o privremenom sljepilu, gluhoći i zanijemjelosti. Gdje se i kako izdaje, vidjeti pod točkom dva.

Posljednje i najvažnije. U svako doba dana i noći moramo biti spremni da podržimo Vučićev evropski put, diplomatske napore, marljivost i, nadasve, njegov plan za rješavanje kosovskog problema jednom za svagda. To što ga nitko nije vidio i pojma nema što sadrži, ne znači ništa. Vučić je za modernizaciju, gigabajte, protiv mitova i praznih patriotskih priča. Zato je, redom, protiv njega javno mnijenje, zapadne ambasade, mediji, tajne službe, nevladin sektor, nacionalisti, građanisti… E baš zbog toga što mu, kako sam kaže, svi žele skinuti glavu, mi ćemo ga podržavati, ma koliko to bilo nepopularno i opasno. Na ovaj način pokazujemo svoju principijelnost i vizionarstvo. Znamo da će nam se isplatiti prije, a ne kasnije.

Gornjih pet točaka predstavlja tek kratki uvod za formiranje opozicione stranke po mjeri aktualnog režima. Za svako ozbiljnije djelovanje na tom planu obavezno pogledati istupanja Čedomira Jovanovića i Nenada Čanka.